1 / 63

SOCIOLOGIJA

SOCIOLOGIJA. NAUKA: POSTULATI, KONSTITUITIVNI ELEMENTI I KLASIFIKACIJA . Prof. dr. Milan Miljevic. OSNOVE STICANJA SAZNANJA . a) učenje koje se uglavnom zasniva na pamćenju

nia
Download Presentation

SOCIOLOGIJA

An Image/Link below is provided (as is) to download presentation Download Policy: Content on the Website is provided to you AS IS for your information and personal use and may not be sold / licensed / shared on other websites without getting consent from its author. Content is provided to you AS IS for your information and personal use only. Download presentation by click this link. While downloading, if for some reason you are not able to download a presentation, the publisher may have deleted the file from their server. During download, if you can't get a presentation, the file might be deleted by the publisher.

E N D

Presentation Transcript


  1. SOCIOLOGIJA NAUKA: POSTULATI, KONSTITUITIVNI ELEMENTI I KLASIFIKACIJA Prof. dr. Milan Miljevic

  2. OSNOVE STICANJA SAZNANJA • a)učenje koje se uglavnom zasniva na pamćenju • / U programe osnovnog i srednjeg obrazovanja ulaze i pedagoški se oblikuju nastavni sadržaji čija se istinitost ne dovodi u pitanje, pa se od učenika i ne traži kritički odnos prema takvim sadržajima. /; • b)studiranje koje zasniva na razmišljanju – na kritičkom odnosu. • / Programi fakulteta približavaju studente granicama ljudskog saznanja, upućuju na otvorena pitanja u nauci, upoznavaju studente sa različitim odgovorima na ta pitanja... U tako nedovoljno definisanim situacijama učenjem se ne može doći do zadovoljavajućih odgovora na pitanja koja se postavljaju. Memorija ovde nije dovoljna, već se traži aktivan i kritički odnos prema onome što se proučava - analizira. To znači da se procenjuju odgovori tamo gde ih je više, da se traže tamo gde istih nema i da se postavljaju pitanja koja još nisu postavljena. Zbog toga se na fakultetu proces sticanja saznanja i ne zove učenje već studiranje, a subjekt tog procesa ne zove se učenik već student./ • Napomena: Svako razmišljanje nije isto što i naučno mišljenje. Naučno mišljenje je samo jedan specifični način razmišljanja, a cilj mu je da bude istinito. Da bi mogli stvarno studirati studenti moraju da ovladaju principima naučnog mišljenja.

  3. OBLICI LJUDSKOG SAZNANJA • 1.Nauka - podrazumeva ljudsko saznanje o prirodi, čoveku i društvu koje relativno odgovara objektivnoj stvarnosti. • 2.Zdrav razum - sadrži neke osnovne istine o svetu i životu do kojih se dolazi neposrednim životnim iskustvom. • 3.Religija – nastaje iz iskustva i iskušenja ljudske egzistencije, iz osećanja nesigurnosti i nemoći čoveka pred silom i nasiljem, bolešću i smrću – usled egzistencijalne strepnje. Kao takva, ona predstavlja važan činilac psihičke ravnoteže i izbavljenja, spasa od jednog nesrećnog i neizvesnog života. Njena dva osnovna elementa su: značaj svetog, koje jeomeđeno božanskim duhom, tajnovitošću, željom za približavanje savršenstvu, verovnje u nadprirodno poreklo sveta (u tvorca i spasenje) kao univerzalno stanje mira i večnosti. • 4.Ideologija - pored lažnih i pristrasnih stavova sadrži i istinite iskaze o društvenoj stvarnosti. • 5.Umetnost - preko vrednih umetničkih dela otkriva mnogo dublje istine o životu, svetu i nama samima nego što to čini nauka.

  4. OBLICI LJUDSKOG SAZNANJA • Naučno mišljenje, odnosno naučna analiza jeste složena aktivnost koja mora da bude zasnovana na principima logike. To znači da se ono mora da temelji na naučnoj teoriji i da uključi postupke empirijske verifikacije – provere. Zbog toga, naučno mišljenje mora da uključi i poveže tri nivoa naučnog mišljenja: • 1.Najopštiji nivo naučnog mišljenja. Svaka nauka jeste traženje logike unutar predmeta koji istražuje na šta nas upozorava i sam naziv nauke. Sociologija traga za logikom društvenih procesa, ekonomija za logikom unutar ekonomskih procesa i td. Zbog toga njihove spoznaje izražene pojmovima, zakonima i teorijama moraju da budu logički sređene. Pojmovi treba da su pravilno definisani, zakoni pravilno klasifikovani, obrazloženi, neprotivurečni i dokazani. Ovi principi vrede za svaku nauku; • 2.Nivo teorijske orijentacije. Ovaj nivo jeste nivo opšte teorijske orijentacije – teorijske paradigme. Na ovom nivou se razrađuju osnovne naučne teorije i njihova upotreba u objašnjavanju predmeta neke nauke. Naučno mišljenje treba da se zasniva na celokupnoj teoriji neke nauke, a ne samo na opštim teorijama, jer je naučna teorija od izuzetnog značaja u procesu dolaženja do novih saznanja. Naučna teorija je i cilj i sredstvo u naučnom istraživanju. Teorija ima presudnu ulogu u procesu otkrića. Međutim, naučna misao ne ostaje samo na ideji otkrića, već ona smera i njenoj verifikaciji. Naučna teorija je specifična za svaku nauku, pa se ovaj nivo naučnog mišljenja razlikuje od nauke do nauke; • 3.Nivo empirijsko-metodoloških postupaka. Izbor i razrada metoda, tehnika i postupaka za prikupljanje podataka direktno zavisi od obeležja pojava, procesa i odnosa koji se istražuju. Zbog toga se naučna misao na ovom nivou zasniva na teorijskom poznavanju predmeta koji se istražuje kao i na poznavanju empirijskih metoda i postupaka.

  5. RAZLIKA IZMEĐU NAUKE I DRUGIH SISTEMA IDEJA, VEROVANJA I PRAKSE • U odnosu na druge sisteme ideja, verovanja i prakse – zdrav razum, religiju, ideologiju, umetnost - nauka se razlikuje s obzirom na: • 1.viziju sveta ( tzv. naučni pogled na svet); • 2.prtpostavke od kojih polazi; • 3.metode koje koristi; • 4.istine do kojih dolazi; • 5.merila koja primenjuje; • 6.jezik kojim govori; • 7.norme kojih se pridržava; • 8.racionalnost koju brani; • 9.funkcije koje vrši; • 10.vrednosti koje afirmiše, i • 11.kulturu koju stvara. • Prema tome, naučno saznanje se razlikuje od drugih oblika ljudskog saznanja po svom metodološkom izvođenju.

  6. OSNOVNE KARAKTERISTIKE NAUKE • Iz opšte odredbe nauke– da se pod njom podrazumeva ljudsko saznanje o prirodi, čoveku i društvu koje relativno odgovara objektivnoj stvarnosti – proizlaze njene sledeće tri osnovne karakteristike: • Prvo, da je ona čovekovo delo, rezultat njegove misaone i praktičke delatnosti; • Drugo, da je to saznanje objektivno, jer korespondira s objektivnom stvarnošću, i • Treće, da je naučno saznanje relativno, jer ta korespondencija nikada nije potpuna, već je uvek delimična i aproksimativna.

  7. TEMELJI NAUČNOG SAZNANJA • Prema nalazima filosofije nauke, odnosno nauke o naučnom saznanju sistem naučnog saznanja o prirodi, čoveku i društvu zasniva se na sledeća četiri osnovna konstitutivna metodološka principa ili postulata: • 1.Objektivnosti, • 2.Pouzdanosti, • 3.Opštosti, • 4.Sistematičnosti. • NAPOMENA: Ovi konstitutivni principi, odnosno metodološki postulati naučne delatnosti na kojima počiva naučno saznanje nisu univerzalni i opštevažeći kao što su to, na primer, logička pravila koja važe bez obzira na vreme i mesto. Njihov sadržaj i važenje umnogome zavise od specifičnih okolnosti istorijskog razvoja pojedinih nauka. Međutim, oni se isto tako ne mogu proizvoljno menjati, jer propisuju koje je znanje naučno a koje nije. Svaka njihova promena uvek znači i promenu u shvatanju nauke i njenih granica prema drugim oblicima ljudske delatnosti i ljudskog saznanja.

  8. 1. OBJEKTIVNOST NAUČNOG SAZNANJA • Svako ono ljudsko saznanje koje pretenduje da bude naučno treba da bude objektivno. A da bi bilo objektivno, da bi zadovoljilo kriterijume objektivnosti, ono mora da bude: • 1.Nepristrasno –lišeno ličnih sukoba, emocija, predrasuda, pojedinačnih i grupnih interesa; • 2.Intersubjektivno proverljivo–svih naučnih iskaza, hipoteza i teorija. Drugim rečima, svako ono saznanje koje pretenduje da bude naučno mora pružiti mogućnost da ga provere nezavisni i za to kompetentni pojedinci. A, da bi se ostvarila ova proverljivost neophodno je: • a)da svi naučni iskazi, da svi naučni nalazi, odnosno naučno saznanje bude iskazano jasno i precizno tako da jezički termini i simboli budu razumljivi članovima naučne zajednice; • b)obezbediti javnost saznanja – javnost svih faza istraživanja; • c)da naučno saznanje po svom karakteru bude hipotetičko, relativno. Ovo zbog toga što u nauci nema konačnih rešenja i istina. • Znači: pošto naučno saznanje mora biti intersubjektivno poverljivo, delatnost sticanja takvog saznanja je očito proces kome nema kraja. "Svako naučno otkriće je privremeno, neizvesno i problematično, jer uvek može biti obesnaženo, prevaziđeno i zamenjeno nekim novim rešenjem". Nauka kao posebna vrsta duhovne aktivnosti čoveka, zahvaljujući upravo metodološkom postulatu objektivnosti, stalno sama sebe ispravlja i time se sve potpunije približava istini o stvarnosti.

  9. 2. POUZDANOST NAUČNOG SAZNANJA • Svako ono saznanje koje pretenduje da bude naučno, pored objektivnosti, mora biti pouzdano. To znači da ono u svojoj osnovanosti mora da ima odgovarajuće empirijske dokaze. Međutim, to ne znači da svi naučni iskazi, hipoteze i teorije moraju striktno da se temelje na empirijskim činjenicama. Naučna delatnost ne trpi: • a)nikakvo proizvoljno i neosnovano domišljanje i izmišljanje, i • b)ona ne gaji ni kult slepe privrženosti činjenicama. • Napomena: prisutni zahtevi striktnih objektivista, koji osporavaju naučnu pouzdanost svakog naučnog iskaza, hipoteze ili teorije koji se ne temelje na izvornim podacima koje ne mogu posmatrati nezavisni posmatrači, kao i na pojmovima čiji se sadržaj ne može čulno opažati, objektivno sputavaju razvoj nauke. Takvi zahtevi onemogućavaju smelost i originalnost u nauci, bez kojih je naučna delatnost isto tako nezamisliva kao i bez pouzdanosti svojih rezultata. Razume se, zalaganje za smelost i originalnost u nauci ne treba shvatiti kao zalaganje da se pouzdanost naučnog saznanja zameni nekakvim intuitivnim osećanjem izvesnosti. Ubeđenje u osnovanost nekog iskaza ili hipoteze, ma koliko bilo intenzivno, nije u stanju da bilo šta dokaže.

  10. 3. OPŠTOST NAUČNOG SAZNANJA • Nauka je usmerena na otkrivanje opštih veza i odnosa među pojavama, procesima i predmetima u objektivnoj stvarnosti. Za razliku od zdravorazumskog saznanja koje se svodi na otkrivanje spoljašnjih karakteristika i veza i odnosa među pojavama, nauka teži da dokuči unutrašnju, skrivenu suštinu pojava koje ispituje i da utvrdi opšte i relativno stalne odnose i veze koje se među njima uspostavljaju. Da bi to postigla, ona se služi: • a)apstrakcijom, • b)analizom, i • c)sintezom. • Znači, nauka bogatu i beskonačno složenu stvarnost najpre rastavlja i raščlanjuje na njene prostije elemente, da bi, potom, proučavajući te elemente odvojeno, došla do onog što je u njima zajedničko, trajno i relativno nepromenljivo.

  11. STEPEN OPŠTOSTI NAUČNOG SAZNANJA • Stepen opštosti naučnog saznanja različit je kod pojedinih naučnih disciplina. Opštost naučnog saznanja izražava se otkrivanjem: • 1.naučnih zakona, • 2.izgradnjom naučnih modela, i • 3.izgradnjom idealnih tipova. 1.Naučni zakoniizražavaju relativno konstantne, opšte i nužne odnose među pojavama, procesima i odnosima. Zavisno od karaktera i vrsta, odnosa koje izražavaju, zakoni mogu biti: • a)deskriptivni, • b)kauzalni (uzročni), • c)funkcionalni, • d)strukturalni i • e)zakoni razvoja ili evolucije. • Prema stepenu egzaktnosti naučni zakoni se dele na strogo egzaktne, koji postoje uglavnom u prirodnim naukama, i zakone verovatnoće i tendencijskih pravilnosti. 2.Naučni modelipredstavljaju idealne znakovne sistema pomoću kojih se matematičkim proračunima, eksperimentom ili logičkom analizom otkrivaju unutrašnji skriveni odnosi pojave koje se istražuju. Kao i naučni zakoni i modeli, zavisno od osobine koja se uzima kao osnov za analizu dele se na: • a)opisne i teorijske, • b)induktivne i deduktivne, • c) determinističke i epohastičke itd. • Konstituisanju naučnih modela uglavnom teže prirodne i matematičke nauke, dok društvene nauke to ređe čine. 3. Umesto formalizovanih naučnih modela, društvene i humanističke nauke, koje polaze od istorizma kao metodološke osnove, naučno razumevanje unutrašnje suštine društvenih i kulturnih pojava objašnjavaju pomoću idealnih tipova.To su apstraktni teorijski modeli koji se grade idealizacijom, tj. preuveličavanjem i prenaglašavanjem bitnih konstitutivnih osobina određene vrste pojava. Idealni tipovi, po mišljenju M. Vebera, njihovog teorijskog utemeljivača, imaju istu funkciju u načinom objašnjenju kao i naučni zakoni, jer su zakoni koje je postavila sociološka i ekonomska teorija najbolji primeri za idealne tipove.

  12. 4. SISTEMATIČNOST NAUČNOG SAZNANJA • Sistematičnost je bitno svojstvo svake nauke, nezavisno od stepena razvoja koji je dostigla. Ona se izražava u koherentnosti i konzistentnosti unutrašnjeg predmetnog, sadržajnog, logičkog i metodološkog poretka konstitutivnih delova nauke, naučnih teorija, naučnih zakona, naučnoteorijskih pojmova i sličnog. • Sistematičnost naučnih saznanja postiže se: • a)uspostavljanjem teorijskopojmovnog poretka koji nalaže da svi osnovni pojmovi kojima se neposredno korespondira sa stvarnošću budu što konkretniji i što adekvatniji stvarnosti na koju se odnose; • b)da se iz tih osnovnih pojmova mogu predmetnom, sadržinskom i logičnom doslednošću izvesti složeniji, obuhvatniji, opštiji i apstraktniji pojmovi; • c) ustanovljavanjem kriterijuma klasifikacije koji po suštinskim osobenostima grupišu srodne činioce predmeta nauke dosledno iskazujući njihovu srodnost, sličnosti, razlike, suprotnosti, itd., i • d) izgrađivanjem naučnog sistema u kome vlada unutrašnja saglasnost između njegovih osnovnih principa, odnosno postulata, i iskustvenih saznanja konstituisanih u naučnim iskazima, zakonima i teorijama. Napomena: Krajnji ideal nauke, na planu njene sistematičnosti, jeste da stvori sveobuhvatan i celovit sistem koji će se zasnivati na jednom najopštijem naučnom principu saglasnom sa iskustvenim saznanjima konstituisanim u relativno samostalnim naučnim sistemima i podsistemima. Treba istaći da je ovaj ideal nauke praktično neostvarljiv zbog same prirode naučne delatnosti.

  13. KONSTITUITIVNI ELEMENTI NAUKE • Nauku kao istinito i metodski izvedeno znanje o stvarnosti određuju dva njena konstitutivna elementa: • a)predmet istraživanja, i • b)metod istraživanja. • Napomena: Predmet i metod su nerazdvojno povezani, i jedan bez drugog se ne mogu konstituisati. Svako saznanje o stvarnosti može imati naučni karakter i status samo ako je metodski izvedeno, odnosno ako zadovoljava osnovne metodološke zahteve - objektivnost, pouzdanost, opštost i sistematičnost. S druge strane, ispravan metod istraživanja na jednom određenom području može se izgraditi tek kada se uzmu u obzir specifičnosti proučavanog predmeta.

  14. 1. PREDMET NAUKE • U najopštijem smislu reči, predmet naukejeste objektivna stvarnost, tj. celokupnost pojava, procesa i odnosa koji čine tu stvarnost. Međutim, treba istaći da predmet jedne nauke nije, kako se često misli, deo objektivne stvarnosti "po sebi", nezavisno od čoveka i njegove delatnosti. Konstituisanje predmeta svake nauke, odnosno izdvajanje konkretnih sadržaja i problema u stvarnosti kao predmeta pojedinih nauka, u velikoj meri zavisi od čoveka, njegove delatnosti i potreba. Dakle, predmet ma koje nauke uvek određuje "kompleks novih aktuelnih i međusobno srodnih problema koji nastaju u procesu praktične interakcije čoveka i objektivnog sveta". • Na konstituisanje predmeta nauke utiču: • a)određeno filozofsko, odnosno ontološko shvatanje stvarnosti; • b)saznajni ciljevi; • c)metodološki postupci koji se primenjuju u procesu sticanja saznanja, i • d)čovekove praktične potrebe za saznanjima određene vrste.

  15. 2. METOD NAUKE U najopštijem smislu, pod metodom se uglavnom podrazumeva način na koji se dolazi do saznanja o predmetu koji određena nauka proučava. Metodologija zasnovana na dijalektici pod naučnim metod podrazumeva dijalektičko jedinstvo: 1) logičkih načela i pravila, 2) teorijskih saznanja o stvarnosti, i 3) praktičnih radnji i tehničkih sredstava koja se primenjuju u istraživačkoj delatnosti. Prvi, logički deo, obuhvata logička pravila i na njima zasnovane misaone radnje koje se koriste u postupku naučnog saznanja. Ovaj deo metoda je univerzalan, jer se postupak naučnog saznanja u svim naukama vrši po ustaljenim fazama i logičkim pravilima. Drugi, teorijsko-epistemološki deo, koji se često naziva opštim teorijsko-metodološkim pristupom, obuhvata prethodna teorijska saznanja o predmetu koji se istražuje, kao i osnovna saznajna načela koja služe kao orijentir i opšti putokaz u istraživanju. To nisu konačna, već prethodna saznanja koja pomažu da se dođe do novih, egzaktnijih i plodonosnijih saznanja. Ovaj deo metoda je specifičan i poseban za svaku nauku, jer zavisi od predmeta koji određena nauka proučava. Štaviše, u mnogim društvenim naukama, usled različitog shvatanja suštine društvenih pojava i njihove epistemološke prirode, primenjuju se različiti teorijsko-metodološki pristupi. Treći deo naučnog metoda, koji se često naziva tehnikom istraživanjačine metode i tehnike koje se koriste u istraživačkoj praksi. Tu spadaju, u prvom redu, metode, postupci i instrumenti kojima se vrši prikupljanje iskustvene građe, njeno sređivanje, upoređivanje, a delom i eksplikacija. Neki od tih metoda i postupaka su univerzalni, primenjuju se u svim naukama, dok su drugi specifični, saobraženi specifičnosti pojava koje se istražuju. Sociologija i druge društvene nauke u svojoj istraživačkoj praksi često koriste naučne metode koje se primenjuju i u prirodnim naukama, kao što su, na primer, posmatranje, eksperimentisanje, merenje, i dr. Međutim, sociologija izgrađuje i vlastite metode i tehnike poput ankete, intervjua, testa, analize sadržaja i drugih, koji su primereni specifičnoj prirodi pojava koje ona istražuje.

  16. KLASIFIKACIJA NAUKA 1. OPŠTA PODELA NAUKA Svaka podela nauka na vrste, odnosno njihova klasifikacija, je veštačka i uslovna. Ovo zbog toga što je svet u svojoj osnovi jedinstven - sve pojave u njemu su međusobno povezane i utiču jedna na drugu. Zato je svako izdvajanje pojedinih delova sveta, pojedinih vrsta pojava koje sačinjavaju predmet pojedinačnih nauka, uvek veštačko i krajnje uslovno. Podeli nauka se pribegava iz čisto praktičnih razloga - da bi se omogućila veća specijalizacija i dublje sagledavanje pojedinih segmenata beskonačno složene i kompleksne stvarnosti. Celokupan sistem nauka najčešće se deli na pet velikih kompleksa: a)filozofske - podrazumevaju one nauke koje utvrđuju najopštija saznanja o prirodi, društvu i ljudskom mišljenju, kao jedinstvenim delovima univerzuma; b)matematičke nauke su instrumentalne nauke - one se ne bave ni opisivanjem ni objašnjenjem iskustvenih činjenica, već izgrađivanjem instrumenata saznanja kojima se druge nauke mogu služiti u ostvarivanju svojih ciljeva; c)prirodne - proučavaju prirodu u užem smislu, odnosno neorganske i organske pojave, uključujući i čoveka kao prirodno biće; d)psihološke - proučavaju psihički život čoveka koji je delom prirodna, a delom društvena pojava, i e)društvene nauke–proučavaju društvo sa svim svojim manifestacijama, uključujući i čoveka kao društveno biće.

  17. 2. PODELA NAUKA PO PREDMETU U svakom od navedenih kompleksa nauka, na osnovu takozvanih klasifikacijskih analogona, izdvajaju se posebne nauke, koje su slične po karakteru i strukturi svojih predmeta. Na osnovu predmetnih klasifikacijskih analogona, u svakom od ovih kompleksa razlikuju se: a)opšte - izučavaju opšta i zajednička svojstva pojava koje čine određeni kompleks stvarnosti; b)posebne nauke - izučavaju pojedine delove, odnosno segmente stvarnosti u okviru tih kompleksa; c)empirijske - koje za svoj predmet proučavanja imaju stvari i činjenice koje su dostupne čulima i iskustvu, i egzaktne - one koje ispituju strukture, odnose i zakone koji mogu biti matematički izraženi.

  18. 3. PODELA NAUKA PO METODU Nauke se, osim po predmetu, dele i po metodu. Na osnovu metodskih klasifikacijskih analogona one se obično dele na: a)deskriptivne–su one nauke koje opisuju pojave, procese, odnose, i b)eksplikativne nauke - su one koje objašnjavaju pojave, procese i odnose. Napomena: I ova podela je relativna, jer je deskripcija kao nužna faza u postupku naučnog istraživanja zastupljena u svim naukama. Bez temeljnog, svestranog i preciznog opisa bilo kojih pojava nemoguće je njihovo naučno objašnjenje. Ipak, eksplikacija i deskripcija nisu u svim naukama zastupljene u istoj srazmeri i zato se mogu uslovno izdvojiti nauke koje imaju pretežno deskriptivni karakter (geografija, anatomija itd.) od onih koje imaju pretežno eksplikativni karakter (fizika, hemija, sociologija, ekonomija i dr.).

  19. 4. PODELA NAUKA PO LJUDSKOJ SVRSI Pored podele na osnovu predmetnih i metodskih klasifikacijskih analogona, nauke se još dele i po ljudskoj svrsi. Tu se pre svega razlikuju: a)indikativne naukečiji su objekti istraživanja nezavisni od čoveka i njegovih želja, stavova i vrednosti. (Tu se najčešće svrstavaju kompleksi prirodnih, matematičkih i psiholoških nauka); b)normativne naukekoje proučavaju društvene pojave, procese i odnose i u čijoj osnovi leže ljudske želje, interesi i težnje; c)fundamentalne naukekoje istražuju svoj predmet bez obzira na neposrednu primenu svojih rezultata u praksi. (Njihova otkrića služe kao polazna premisa za izvođenje osnovnih stavova primenjenih nauka. Takve nauke su, na primer, teorijska fizika, opšta biologija, opšta sociologija i dr.), i d)primenjene nauke - istražuju svoj predmet prvenstveno sa ciljem da njihovi rezultati služe praksi, odnosno rešenju određenih praktičnih problema. Tu spadaju razne tehničke, zatim medicinske discipline, kao i primenjene sociologije. Napomena: I ova razlika, kao i sve druge, jeste uslovna i zato njeno prenaglašavanje šteti kako nauci tako i praksi. Nema teorijskog otkrića koje pre ili kasnije ne služi praksi, kao što nema ni epohalnih teorijskih otkrića bez oslonca na praksu i primenjene nauke.

  20. PREDMET SOCIOLOGIJE Sociologija je opšta nauka o društvu. Predmet sociologije, kao kompleksne teorijsko-empirijske nauke, obuhvata dva glavna područja društvene stvarnosti: 1) globalno društvo, a društvo kao totalitet društvenih pojava, procesa i odnosa ona proučava na dva nivoa: a)opštem, apstraktnom - ispituje ono što je opšte i zajedničko svim društvenim pojavama, njihovo povezivanje u globalno društvo, kao i strukturu i razvoj društva b)posebni nivo sociološkog istraživanja obuhvata istorijski konkretna globalna društva - konkretne društvene sisteme. Na tom nivou sociologija izučava nastanak, strukturu, funkcionisanje i menjanje društvenih sistema kao konkretnih istorijskih tipova društva.Globalno društvo, njegova struktura i razvitak predmet su proučavanja opšte sociologije. 2) posebne sfere društvenog života ljudi, odnosno pojedine oblike društvene delatnosti ljudi i njihove tvorevine. Ova područja društvene stvarnosti predmet su posebnih, odnosno primenjenih sociologija, kao što su: sociologija rada, politike, morala, porodice, lokalnih zajednica, kulture itd. Napomena: Sociologija je kompleksna teorijsko-empirijska nauka koja proučava globalno društvo, njegovu strukturu i razvitak, kao i pojedine sfere društvenog života ljudi u njihovoj povezanosti sa globalnom društvenom strukturom.

  21. TEORIJSKE KONTROVERZE O PREDMETU SOCIOLOGIJE • Radi celovitog razumevanja karaktera sociologije kao nauke nužno je imati u vidu shvatanja njenog predmeta od konstituisanja do danas. Naime, tokom razvoja sociologije nastalo je mnoštvo različitih pravaca koji su različito shvatali suštinu društvenih pojava i opštu prirodu ljudskog društva, pa su nastala i različita shvatanja predmeta proučavanja sociologije koja se mogu, uslovno, iskazati kroz sledećih devet blokova:

  22. 1. • 1.Francuski filozof i sociolog Ogis Kont, (1798-1857), koji se smatra osnivačem sociologije, pored imena prvi je odredio i njeno mesto u sistemu nauka i u tom sklopu predmet njenog proučavanja. Sociologija kao društvena nauka proučava ljudsku vrstu, odnosno ljudsko društvo kao celinu, njegovu strukturu i razvitak. Kont je i sociologiju podelio na socijalnu statiku i socijalnu dinamiku. • a)Socijalna statika, ili opšta teorija spontanog reda ljudskih društava, proučava društvo u stanju mirovanja, bavi se istraživanjem osnovnih elemenata društvene strukture i odnosima koegzistencije koji se između njih uspostavljaju. • b) Socijalna dinamika, ili opšta teorija spontanog progresa čovečanstva, proučava činioce i zakonitosti društvenog razvitka i progresa. Ona, smatra Kont, osobitu pažnju treba da posvećuje razvitku ljudskih ideja, jer su one pokretačka snaga društvenog razvoja. Ljudska misao i ljudski rod u svom razvitku prošli su kroz tri faze: teološku,metafizičku i pozitivnu (naučnu). Zadatak socijalne dinamike je, smatra Kont, da objasni kako svaki od ovih triju oblika mišljenja proizvodi nov društveni poredak.

  23. 2. • Karl Marks (1818-1883) i Fridrih Engels (1820-1895), zasnivaju novu nauku o društvu koju nazivaju istorijskim materijalizmom. Iako su klasici marksizma sociologiji dali drugi naziv, oni nisu, kako se često pogrešno misli, stvorili novu nauku o društvu, različitu po njenom predmetu, od one koju je zasnovao Kont. U osnovi, radilo se o jednoj, istoj nauci, koja je za svoj predmet proučavanja imala globalno društvo, samo su klasici marksizma drugačije od Konta shvatili njenu društvenu ulogu. Nasuprot Kontu, koji je sociologiji namenio zadatak da bude faktor duhovne integracije društva i očuvanja društvenog poretka, Marks i Engels su novu nauku o društvu, istorijski materijalizam, videli prevashodno kao revolucionarnu, preobražavajuću snagu društva čiji je zadatak da kritičkim istraživanjem građanskog društva otkrije socijalne snage i zakone njegovog prevazilaženja novim besklasnim društvom. Društvo za njih nije kao za Konta kolektivni organizam, zasnovan na saglasnosti ljudi, nego ukupnost ljudskih delatnosti i odnosa među kojima primaran značaj ima delatnost proizvodnje materijalnih dobara i odnosa koji se u toj delatnosti uspostavljaju. Zato istorijski materijalizam, odnosno sociologija u proučavanju društva i njegove strukture treba da pođe od načina proizvodnje, jer način "proizvodnje materijalnog života uslovljava proces socijalnog, političkog i duhovnog života uopšte".

  24. 2. • Herbet Spenser (1820-1903), jedan od pionira građanske sociologije, shvata sociologiju kao opštu nauku o ljudskoj vrsti. Ljudsko društvo koje je za Spensera "socijalni organizam" podleže istim zakonima kao i biološki organizam - rastu, struktuiranju i diferenciranju funkcija. Predmet sociologije kao pozitivne nauke su upravo "rašćenje, razvitak, struktura i društvene funkcije skupine kao proizvoda uzajamne akcije ljudi čija priroda sadrži osobine zajedničke celom čovečanstvu, zatim posebne odlike svojstvene određenoj rasi i individualne osobine." U proučavanju društva kao skupine ljudi sociologija, po Spenseru, treba da polazi od svojstava ljudi kao pojedinačnih članova, bilo da su to osobine zajedničke ljudskoj prirodi uopšte, celom čovečanstvu ili samo određenim rasama, ili, pak, samo ljudima kao pojedincima. To je nužno, smatra Spenser, jer je društvo za razliku od biološkog organizma, koji je realna, stvarna celina, agregat jedinki i bez poznavanja karakteristika i svojstava tih jedinki nemoguće je saznati odlike društva kao celine. Slično Spenseru, sociologiju i njen predmet shvata i Ludvig Gumplovič (1838-1909). On kao i Spenser smatra da ljudsko društvo podleže biološkim zakonitostima, posebno zakonu borbe za opstanak. Zadatak sociologije kao opšte nauke o društvu, jeste da proučava ljudske skupine i njihove međusobne odnose i da na bazi tog proučavanja utvrdi kako univerzalni biološki "zakoni dejstvuju u društvu, da otkriva posebne efekte koje izazivaju ti zakoni na društvenom području, i najzad, da otkriva posebne društvene zakonitosti". Za razliku od Spensera, Gumplovič, koji društvo shvata kao realnu celinu a ne kao agregat jedinki, smatra da pojedinac nema nikakav značaj za sociologiju.

  25. 3. • Kao reakcija na Spenserovo i Gumplovičevo pretežno naturalističko shvatanje društva i nauke o društvu, krajem XIX i početkom XX veka javlja se psihološko shvatanje društva, koje sociologiju tretira kao nauku o individualnom ljudskom ponašanju. Prema ovom shvatanju, čiji su glavni zastupnici Gabrijel Tard (1843-1904) i Maks Veber (1864-1920), zadatak sociologije je da otkriva unutrašnje psihološke sile i činioce koji pojedince pokreću na određena ponašanja. Kada otkrije psihološku strukturu pojedinca i pravilnosti ponašanja individua, sociologija, po njima, dolazi do ključa za objašnjenje društvenog života ljudi jer, navodno, za društvo, koje se shvata kao zbir pojedinaca, važe iste pravilnosti kao i za individuu.

  26. 4. • Nasuprot individualno-psihološkom shvatanju društva i nauke o društvu, početkom XX veka javljaju se shvatanja koja sociologiju tretiraju kao nauku o društvenim institucijama. Začetnik ovih shvatanja je poznati francuski sociolog Emil Dirkem (1858-1917). Suprotstavljajući se pristalicama individualnog psihologizma, Dirkem tvrdi da se društveni život ljudi ne može svesti na individualno ponašanje, jer društvo oseća, dela i misli sasvim različito od izolovanih članova. Pošto je društveno nesvodljivo na individualno, predmet sociologije kao nauke o društvu, po njemu, nije pojedinačno ponašanje, nego su to ustaljeni obrasci kolektivnog ponašanja čija se osnovica nalazi u stanjima kolektivne svesti nesvodljivim na individualne svesti. Polazeći od Dirkemovog učenja, njegovi sledbenici Marsel Mos i Pjer Fokoneodređuju sociologiju kao nauku o institucijama koje su "skup ustanovljenih radnji i misli, koje pojedinci pred sobom nalaze i koje im se manje-više nameću". Ovo određenje sociologije i njenog predmeta, koje su dali Dirkemovi učenici, prihvatao je i sam Dirkem. Pored francuskih, i znatan broj američkih sociologa tretira sociologiju kao nauku o društvenim institucijama. Florijan Znanijecki, poznati američki sociolog poljskog porekla, definiše sociologiju kao empirijsku nauku o institucijama koje shvata kao organizovane grupe u kojima se stvaraju individualne i grupne uloge prilagođene kulturnim obrascima. Na gotovo istovetan način sociologiju i njen predmet određuje i Robert Linton. Po njemu, sociologija i antropologija proučavaju "institucije kao kombinacije pravila, statusa i uloga, a ujedno i njihove kulturne tekovine".

  27. 5. • Nastojeći da sociologiju osamostale u odnosu prema posebnim društvenim naukama, jedan broj nemačkih i američkih sociologa je u određivanju predmeta njenog proučavanja pošao od formalističkog shvatanja. Prvi u nizu tih autora bio je Georg Zimel (1858-1918). Sociologija je za njega geometrija društva. Ona, poput geometrije, proučava oblike društvenog života ljudi, dok se posebne društvene nauke bave sadržajem društvenih odnosa. Društveni život ljudi za Zimela je interpersonalni odnos između pojedinaca. Sadržaje tih odnosa i njihove rezultate i tvorevine proučavaju, svaka u svojoj oblasti, posebne društvene nauke, dok sociologija proučava oblike tih odnosa - podređenost i nadređenost, sukobe i saradnju i slično, vršeći njihov opis, klasifikaciju i objašnjenje. Sledeći Zimela, Fon Vize je u svom delu Sistem opšte sociologije razradio čitav sistem formalne sociologije. Sociologija je za njega deo antropologije. Za razliku od antropologije, koja proučava čovekov život u celini, sociologija ispituje samo ono što je međuljudsko, ona je "teorija odnosa među ljudima". Međuljudsko u svom elementarnom obliku javlja se, po Vizeu, kao društveni proces spajanja i razdvajanja pojedinaca. Predmet sociologije su upravo ti elementarni procesi spajanja i razdvajanja pojedinaca i njihovi potprocesi: približavanje, prilagođavanje i udruživanje, odnosno utakmica, opozicija i konflikt. Sociologiju i njen predmet slično određuju američki sociolozi, pristalice tzv. "čikaške škole": Park, Baryes, Bogardus i dr. I za njih je sociologija teorija društvenih odnosa, ili, kako oni to kažu, "teorija socijalnih interakcija". Park i Baryes, na primer, osnovnim poljem sociološkog proučavanja smatraju takmičenje, konflikt, prilagođavanje i asimilaciju, jer se po njima sve socijalne interakcije mogu svesti na ta četiri glavna tipa interakcije".

  28. 6. • U savremenoj sociologiji, posebno američkoj, sve više pristalica stiče funkcionalističko shvatanje sociologije i njenog predmeta proučavanja. Talkot Parsons, tvorac ovog shvatanja, težeći da objedini teorijsko učenje Spensera, Dirkema i Vebera, definiše sociologiju kao nauku "koja izučava socijalne sisteme koji se sastoje u interakcijama ponašanja i očekivanih uloga - interakcijama usmerenim prema zajedničkoj lestvici vrednosti, stabilizovanoj u strukturama koje se zasnivaju na institucionalizaciji kulturnih uzora, pravila i statusa." Prevedeno na običan jezik, sociologija, po Parsonsu, treba da proučava društveni sistem shvaćen kao skup povezanih uloga, tj. delatnosti koje pojedinci vrše u skladu sa vrednostima i normama toga sistema. Na sličan način sociologiju i njen predmet shvata i Pitirim Sorokin, takođe savremeni američki sociolog, koji celokupnu stvarnost deli na tri dela: anorgansku, organsku i superorgansku, odnosno sociokulturnu. Predmet sociologije je superorganski deo stvarnosti, koji nastaje kao rezultat mentalnih interakcija ljudi, zasnovanih na kulturnim vrednostima i normama. Nasuprot posebnim naukama, koje proučavaju pojedine superorganske fenomene, sociologija, po Sorokinu, proučava ono što je zajedničko u svim super organskim fenomenima i njihovu funkcionalnu povezanost. "Sociologija je bila, jeste i biće, piše on, nauka o opštim svojstvima klase, socijalnih pojava i odnosima među njima, ili je neće biti."

  29. 7. • 1.Pristalice bihejviorizma smatraju da je predmet sociologije ljudsko ponašanje koje shvataju kao reagovanje čoveka, pojedinca na stimulanse odnosno nadražaje koji dolaze iz njegovog okruženja. Ti nadražaji mogu biti drugi ljudi, kultura i priroda. Tako prema F. Gidingsu sociologija treba da istražuje pluralizam ponašanja ljudi, odnosno da objasni njegovu genezu, interakciju, diferenciranje i funkcionisanje, uzimajući u obzir izraženje varijable: • a) Stimulaciju, i • b) manju ili veću sličnost reagovanja.

  30. 8. 1.Smatrajući da dosad navedena shvatanja sociologije i njenog predmeta, jednostranim neki od savremenih sociologa se zalažu za kompleksniji pristup njenom predmetu. Među njima je najznačajniji savremeni francuski sociolog Žorž Gurvič koji definiše sociologiju kao "nauku koja proučava totalne društvene fenomene u celokupnosti njihovih vidova i njihova kretanja svrstajući ih u dijalektički izražene mikrosocijalne, grupacione i globalne tipove, koji neprekidno nastaju i nestaju." Gurvič sve totalne fenomene, pod kojima podrazumeva složene društvene pojave, sastavljene iz više činilaca odnosno "spratova" raspoređenih "dubinski", deli na dve vrste: a)"oblike društvenosti", b) "realne kolektivne jedinice". Oblike društvenosti, u koje spadaju mikrosocijalne pojave "mi" i "odnosi sa drugima" proučava, po Gurviču, mikrosociologija, dok su realne kolektivne jedinice, društvene grupe, klase i globalna društva predmet makrosociologije. Pored Gurviča, za kompleksnije shvatanje sociologije i njenog predmeta zalaže se i savremeni engleski sociolog Moris Ginsberg. On sociologiji postavlja tri glavna zadatka: prvo, da izvrši klasifikaciju tipova i oblika društvenih odnosa, posebno onih koji ulaze u institucije i asocijacije; drugo, da istražuje odnose između različitih strana ili faktora društvenog života ljudi (na primer, između ekonomike i politike, religije, morala itd.); treće, da otkriva faktore i uslove društvenih promena i postojanja da bi, ukoliko je to moguće, došla do specifičnih socioloških zakona, koji se razlikuju od zakona što vladaju u životu i svesti individualnog organizma.

  31. 9. 1.Među marksistički orijentisanim sociolozima razlike u shvatanju predmeta sociologije su znatno manje nego među građanskim sociolozima, jer polaze manje-više od zajedničkog Marksovog shvatanja društva. Ta zajednička teorijska orijentacija uslovila je i priličan stepen saglasnosti u pristupu predmetu sociologije. Međutim, i među sociolozima marksističke orijentacije postoje određene razlike u shvatanju sociologije i njenog predmeta. One potiču delom iz različitog shvatanja odnosa sociologije i istorijskog materijalizma, a delom iz različitih teorijskih i ideoloških uticaja koje su pojedini naučnici pretrpeli u svom naučnom formiranju. Jedna grupa Marksovih i Engelsovih sledbenika, smatra da su sociologija i istorijski materijalizam identični pojmovi, odnosno da je ono što se naziva sociologijom zapravo istorijski materijalizam ali se međusobno razlikuju po saznajnim ciljevima. Nikolaj Buharin, jedan od vodećih sovjetskih teoretičara posle revolucije, smatrao je da se sociologija i istorijski materijalizam predmetno i sadržinski potpuno poklapaju, ali da su njihovi saznajni ciljevi različiti. Osim sovjetskih teoretičara, i Anri Lefevr, poznati francuski sociolog marksističke orijentacije, takođe izjednačava istorijski materijalizam i sociologiju. Druga, ne manja grupa Marksovih sledbenika pravi razliku između sociologije i istorijskog materijalizma. Po njima, istorijski materijalizam sadrži opšta saznanja o prirodi i krajnjem uzroku celokupnog društva i svih društvenih pojava koja sociologiji i drugim društvenim naukama služe kao orijentir i opšti putokaz u procesu istraživanja društva i društvenih pojava. Među njima se ističu: Todor Pavlov, kao i savremeni ruski sociolozi Rumjancev i Osipov.

  32. ODNOS SOCIOLOGIJE I SRODNIH NAUKA Teorijsko-metodološka disciplina zahteva, zarad potpunijeg i preciznijeg sagledavanja predmeta sociologije, da se razmotriti njen odnos prema drugim društvenim naukama, i to u dva pravca: prvo, potrebno je u meri u kojoj je to moguće izvršiti razgraničenje između sociologije i drugih društvenih nauka: istorije, filosofije, antropologije (etnologije), psihologije - onih sa kojima je ona bliska i srodna, i drugo, potrebno je ukazati na nužne dodirne tačke sociologije i tih društvenih nauka, na sadržaje i oblike njihove saradnje u procesu saznavanja društvenog života ljudi.

  33. 1. ODNOS SOCIOLOGIJE I ISTORIJE Sociologija i istorijau predmetnom pogledu se poklapaju - obe nauke proučavaju društvo u celini, nastoje da obuhvate sve strane i dimenzije društvenog života ljudi, i zato je teško povući jasnu granicu između njih. Razlike između njih ipak postoje i one se ne izražavaju u predmetu nego u metodu, odnosno u metodološkom pristupu u proučavanju društva i društvenih pojava: a)sociologija i istorija su u proučavanju društva vremenski različito usmerene - istorija kao nauka je usmerena na izučavanje prošlosti, a sociologija je prevashodno okrenuta istraživanju savremenosti; b)postoje razlike u pristupu istraživanja između istorije i sociologije: proučavanju društva i društvenih pojava istorija pristupa uglavnom individualizatorski, konkretno hronološki, a sociologija teorijsko-sintetički - sociološko proučavanje je uvek usmereno na otkrivanje opštih i zajedničkih svojstava pojava koje se javljaju u različitim vremenima i prostorima, ona teži otkrivanju zakonitosti koje vladaju određenim pojavama; c)razlike u stepenu apstraktnosti između istorije i sociologije - sociologija je nauka koja se nalazi na višem stepenu apstrakcije od istorije. Sociologija operiše pojmovima, a istorija konkretnim predstavama koje sociologiji služe za dalje apstrakcije i uopštavanja. Dok je težište u sociologiji na teorijskom uopštavanju, dotle je u istoriji na individualizatorskom opisivanju i objašnjenju. Napomena: Navedene razlike u metodološkom pristupu u proučavanju društva ukazuju na to da je saradnja između sociologije i istorije ne samo poželjna nego i nužna za uspešno razumevanje i objašnjenje društvenog života ljudi. Da bi sociologija mogla da otkriva opšta svojstva pojava i tendencije i zakonitosti u društvu, ona mora da koristi rezultate i dostignuća istorije, njene detaljne i minuciozne obrade pojedinih društvenih pojava i događaja. S druge strane, istoriji je isto tako neophodna pomoć sociologije. Ona teško može celovito i uzročno da objasni pojave i probleme koje ispituje ukoliko nije čvršće oslonjena na zakonitosti koje otkriva sociologija.

  34. 2. ODNOS SOCIOLOGIJE I FILOSOFIJE U dosadašnjem razvoju sociologije zapažaju se dve podjednako neprihvatljive tendencije u njenom odnosu prema filozofiji: 1) predmetno i metodsko poistovećivanje sociologije sa socijalnom filozofijom, odnosno filozofijom istorije. Brojne sociološke škole i pravci, koji su nastali u ranoj fazi nastajanje i razvoja sociologije, uglavnom su pod plaštom istraživanja pozitivnih naučnih činjenica "krijumčarile" stari spekulativno-metafizički pristup stvarnosti. Tendencije poistovećivanja sociologije sa socijalnom filozofijom ni danas nisu sasvim potisnute. 2)pretvaranju sociologije u čistu empirijsku nauku, potpuno nezavisnu od filozofije. Ovakva orijentacija, iako je manje-više karakteristična za celu savremenu sociologiju, posebno je izražena u Americi. Većina savremenih američkih sociologa, opčinjenih kultom empirijskih činjenica, negiraju bilo kakav značaj i ulogu opštih filozofskih i teorijskih saznanja u istraživanju društva i društvenih pojava. Ova hiperempiristička orijentacija dovela je sociologiju u poziciju da izgubi sliku celine društva i čoveka i da postane "sociologija bez društva". Tražeći izlaz iz krize u koju je zapala, sociologija se od 60-tih godina prošlog veka postepeno oslobađa empirizma i ponovo okreće filozofiji tražeći nove oblike saradnje sa njom. Poznati francuski sociolog Lisjen Goldman, u svom delu Društvene nauke i filozofija, upozorava da društvene nauke moraju biti filozofske da bi bile nauke. Ove najnovije tendencije u razvoju sociologije su razumljive, jer filozofija kao najopštija nauka o svetu i čovekovom odnosu prema njemu i sebi samome, zaista ima veliki značaj za sociologiju. Taj značaj je dvostruk - ontološki i gnoseološki. a)U ontološkom pogledu, filozofija pomaže sociologiji da dublje i potpunije shvati suštinu društva i društvenih pojava kao dela objektivne stvarnosti. Od toga kako se shvati suština i opšta priroda društva, presudno zavisi celokupan pristup u njegovom istraživanju, a samim tim i rezultati istraživanja. Savremena pozitivistička sociologija doživljava duboku krizu, jer joj nedostaje jedna dublje utemeljena opšta filozofska teorija društva. b)Filozofska saznanja o gnoseološkoj prirodi društvenih pojavaumnogome mogu da pomognu sociologiji da odredi saznajne mogućnosti i domašaje pojedinih metoda koje koristi u svojoj istraživačkoj praksi. Napomena: Sociologija, sa razuđenim sistemom primenjenih socioloških disciplina, pruža filozofiji dragocenu građu o društvu i društvenom životu ljudi za njena teorijska uopštavanja. Bez oslonca na rezultate sociologije i drugih nauka, filozofske sinteze bi ostale spekulativno-metafizičko umovanje o svetu i čovekovom odnosu prema njemu.

  35. 3. ODNOS SOCIOLOGIJE I ANTROPOLOGIJE (ETNOLOGIJE) Sredinom prošlog veka otvoren je problem odnosa antropologije i sociologije, jer je antropologija proširila svoj prvobitni predmet izučavanja i svoje naučne ambicije. Za razliku od klasične antropologije, savremena antropologija ne ostaje na proučavanju primitivnih zajednica, nego se sve više okreće ka istraživanju savremenih složenih i visoko razvijenih društava i teži da postane sintetička nauka o opštim svojstvima i obeležjima svakog života u društvu. Takvu antropologiju je očigledno teško razgraničiti od sociologije. Međutim, razlike postoje, ali one nisu u misaonim sistemima antropologa i sociologa nego u predmetu istraživanja. Predmet antropologije je čovek kao celovito biće, a sociologije - društvo kao totalitet. /Antropologija, za razliku od drugih nauka o čoveku koje izučavaju pojedine dimenzije njegovog bića, proučava čoveka kao celovito biće. Nju "interesuje čovek kao prirodno biće, i njime se bavi fizička (prirodna) antropologija, a potom je interesuje čovek koji se u tolikoj meri oslobodio prirode da je stvorio jednu novu prirodnu kulturu (koja ga određuje isto tako snažno kao i vanjska priroda) i u ovom drugom slučaju čovek je predmet interesa kulturne antropologije."/ Iako je kulturna antropologija veoma bliska sociologiji i često se identifikuje sa njom, takvo poistovećivanje nema nikakvo opravdanje. Radi se o dvema naukama koje izučavaju različite dimenzije društvene stvarnosti: a)sociologija kao opšta nauka o društvu proučava društvo kao celinu društvenih pojava i procesa, a b)kulturnu antropologiju prevashodno interesuje odnos čoveka i kulture - ona izučava, s jedne strane, kulturu kao tvorevinu i kreaciju čoveka, a sa druge strane uticaj kulture i kulturnih tvorevina na čoveka i njegov razvoj.

  36. 4. ODNOS SOCIOLOGIJE I PSIHOLOGIJE Iako su psihologija, osobito socijalna psihologija, i sociologijabliske i srodne nauke, one se nikako ne mogu poistovetiti, jer svaka od njih ima svoj samostalan predmet izučavanja: a)Klasična, opšta psihologijaproučava psihički život pojedinca - predmet njenog izučavanja su percepcije, motivacije, inteligencija, volja, emocije i drugi psihički činioci čovekove ličnosti; b)Socijalna psihologija, kao jedna grana psihologije, ne proučava, kako to misle Olport, Kreč, Krečfild i mnogi drugi psiholozi, celokupno čovekovo ponašanje u društvu, jer je to ponašanje višedimenzionalno i kao takvo predmet je izučavanja gotovo svih društvenih nauka, a ne samo socijalne psihologije. Predmet socijalne psihologije je mnogo uži - on obuhvata samo jednu dimenziju čovekovog ponašanja u društvu. Prevashodni zadatak socijalne psihologije je da proučava mentalnu interakciju pojedinaca, socijalizaciju mentalnih funkcija ličnosti koja nastaje kao proizvod interakcije pojedinaca, kao i psihološke aspekte ponašanja grupa u najširem smislu; c)Sociologija kao opšta nauka o društvu proučava društveni život ljudi u totalitetu, u svim oblicima i dimenzijama njegovog ispoljavanja. Njen predmet izučavanja nije, kako to smatraju sociolozi bihevioristi, ponašanje pojedinca, nego ponašanje društvene grupe, koja misli, oseća i dela sasvim drugačije no što bi to činili njeni članovi kada bi bili izolovani.

  37. OSNOVNI METODOLOŠKI PRAVCI U SOCIOLOGIJI U sociologiji ne postoji jedinstven metodološki pristup za izučavanje društva i društvenih pojava koji bi bio opšteprihvaćen. To je posledica različitog shvatanja suštine društva i društvenih pojava, njihove epistemološke (saznajne) prirode, kao i uloge sociologije u društvu. Naime, u sociologiji postoji: a)tradicionalni spor između nominalista i realista oko shvatanja opšte prirode društva. Dok nominalisti smatraju da je društvo prost zbir pojedinaca, dotle realisti u njemu vide poseban realitet, različit i potpuno nezavisan od pojedinaca koji ga čine; b)nesaglasnost u shvatanju suštine društvenih pojava: jedni ih svode na prirodne pojave, drugi ih tretiraju kao psihičke tvorevine, treći u njima vide prevashodno kulturne fenomene, itd. Nije preterano reći da danas gotovo svaka sociološka škola ima vlastitu teoriju o poreklu i suštini društva i društvenih pojava; c)različito viđenje mogućnosti i granica saznanja društva i društvenih pojava, zatim karakter zakonitosti u društvu, kao i ulogu subjekta u procesu saznavanja društvenih pojava; d)različito viđenje uloge sociologije u društvu. Dok jedni smatraju da ona treba da bude činilac društvene integracije i očuvanja društvenog poretka, drugi u njoj vide revolucionarnu, preobražavajuću snagu društva koja, proučavajući postojeće društvo, vrši njegovu kritičku analizu i otkriva puteve i mogućnosti za izgradnju novog. Napomena: Iz ovako različitih shvatanja društva, epistemološke prirode društvenih pojava i uloge sociologije u društvenom životu proizašli su različiti teorijsko-metodološki pristupi u izučavanju društva i društvenih pojava. Među osnovnim metodološkim pravacima i pristupima u savremenoj sociologiji posebno mesto zauzimaju: pozitivizam, istorizam – metod razumavanja i marksistička dijalektika.

  38. 1. Pozitivizam Pozitivizam je najstarija i najuticajnija metodološka struja u sociologiji. Utemeljivač pozitivizma, kao i sociologije, jeste Ogis Kont. Pozitivizam kao osnovni metodološki pravac u sociologiji zasniva se na dva osnovna načela: 1)načelu o epistemološkom jedinstvu prirodnih i društvenih nauka, tj. da društvene i prirodne nauke treba na istovetan način da istražuju pojave koje proučavaju, i 2)načelo o integrativnoj funkciji nauke u društvu.

  39. 1. Pozitivizam 1. Načelo o epistomološkom jedinstvu prirodnih i društvenih nauka zastupaju: a)Ogis Kont, b)Emil Dirkem, i c)Savremeni pozitivisti, tzv. neopozitivi-sti.

  40. Ogis Kont • a)Izučavajući razvitak ljudskog saznanja, Kont je došao do zaključka da se saznanje, kao i ljudsko društvo, postupno razvija i da prolazi kroz tri stupnja: teološki, metafizički i pozitivni. Na poslednjem stupnju, koji odgovara zrelom dobu čovečanstva, ljudski um se, smatra Kont, oslobađa iluzija da može da otkrije apsolutne uzroke, poreklo i svrhu univerzuma i orijentiše se na to da objasni kako pojave nastaju i kako se menjaju, tj. na otkrivanje zakona. Da bi otkrio prirodu zakona koji vladaju pojavama, ljudski um napušta teološke dogme i metafizičke spekulacije i okreće se pozitivnim, iskustvenim činjenicama, koje se mogu čulima opaziti. Te pozitivne činjenice, čulni utisci, opažaji i oseti, koji su dostupni posmatranju i eksperimentisanju, za Konta su izvor naučnog saznanja kako u prirodnim tako i u društvenim naukama. Jedino na takvim pozitivnim činjenicama može se graditi naučno objašnjenje stvarnosti, jer jedino one obezbeđuju objektivnost i iskustvenu proveru saznanja.

  41. Emil Dirkem Sociologija u proučavanju društva, smatra Dirkem, treba da zauzme isti onakav stav kakav zauzimaju egzaktne prirodne nauke prema predmetu svog istraživanja. U istraživanju društva "prvo i najosnovnije pravilo je da se društvene činjenice posmatraju kao stvari". Sve društvene pojave, naglašava dalje Dirkem, "treba posmatrati u samim njima, nezavisno od svesnih subjekata koji ih zamišljaju", jer je to uslov da sociologija pređe "iz subjektivnog stadija koji još nije prevazišla u objektivnu fazu". Dakle, da bi sociologija mogla da zasnuje pozitivno naučno saznanje istovetno sa saznanjima prirodnih nauka, ona po Dirkemu mora socijalne pojave da tretira kao socijalna fakta, nezavisno od subjekta, od njegovih doživljaja, osećanja i vrednosti, tj. kao svojevrsne fizičke pojave koje su objektivno date.

  42. Savremeni pozitivisti, tzv. neopozitivi-sti. • Savremeni pozitivisti, tzv. neopozitivisti, u izjednačavanju epistemološke osnove prirodnih i društvenih pojava su otišli korak dalje od Konta i Dirkema. Oni su izbrisali i one metodološke razlike koje su ovi uvažavali. Nasuprot Kontu i Dirkemu, koji su smatrali da se sociologija u određenoj meri u metodološkom pristupu ipak razlikuje od prirodnih nauka, jer u proučavanju društva ne koristi analitički nego sintetički pristup, neopozitivisti tvrde suprotno. Po njima, sociologija mora da se oslobodi iluzija o mogućnosti izučavanja društva kao celine, jer ono kao celina odnosno totalitet ne može biti predmet ni saznanja ni društvene prakse. Sociologija, ukoliko želi da dođe do egzaktnih naučnih saznanja, mora se okrenuti samo onim delovima stvarnosti koji su dostupni objektivnom posmatranju i koji se kao takvi mogu izučavati metodom egzaktnih prirodnih nauka. Najznačajniji predstavnici ovakvih stavova su Xorx Landberg, brojni amerčki sociolozi među kojima je najznačajniji Stjuart Dod.

  43. 1.2. načelo o integrativnoj funkciji nauke u društvu su postavili i razradili Kont i Dirkem. Kont smatra da pozitivni naučni duh osim težnji ka pouzdanim, iskustvenim saznanjima, karakterišu i nastojanja da dođe do praktičnih i društveno konstruktivnih znanja. Nasuprot metafizičkom duhu, koji se rukovodi pukom radoznalošću, pozitivni naučni duh je okrenut rešavanju praktičnih problema društva. On doprinosi da se racionalno osmisle i na konstruktivan način (a ne negatorski) objasne i razreše praktični problemi društva, i time obezbedi društveni progres kroz red. Mada je Dirkem u pogledu praktične primene socioloških saznanja bio manje optimista od Konta, i on je osnovni smisao bavljenja sociologijom video u praktičnoj društvenoj korisnosti njenih saznanja. U društvu, smatra Dirkem, postoji "izvesno stanje moralnog zdravlja", koje nije dato nepromenljivom ljudskom prirodom, nego je zavisno od istorijskih uslova i stepena razvijenosti društva. Praktični zadatak sociologije je da na bazi istraživanja prilika u društvu odredi stanje njegovog moralnog zdravlja, odnosno da naučno razluči normalne pojave od patoloških. To razgraničenje Dirkem je izvršio tako što je normalnim pojavama i stanjima smatrao prosečna stanja i ponašanja, a sve ono što od tog proseka odstupa tretirao je kao patološko. Upravo ovakvo Dirkemovo poimanje normalnih i patoloških pojava govori da on, kao i Kont, društvenu ulogu sociologije shvata krajnje integrativistički i komformistički. Ona je, u stvari, apologija postojećeg, jer svako ponašanje i stanje u društvu koje odudara od prosečnog, ustaljenog, koje teži bilo kakvoj promeni je, po Dirkemu, patološko.

  44. Ocena pozitivizma kao osnovnog metodološkog pravca u sociologiji: a)Pozitivizam, ustajući protiv metafizičkog spekulativnog istraživanja društvene stvarnosti, pružio je značajan doprinos konstituisanju modernih društvenih nauka, posebno sociologije. Njegovo insistiranje na činjenicama koje su dostupne posmatranju i proveri i zahtevi da se metafizičke spekulacije zamene objektivnim i preciznim saznanjem ugrađeni su u temelje svih modernih nauka, pa i sociologije. b)Pozitivizam, posebno neopozitivizam, fetišizira ulogu empirijskih činjenica i time neopravdano redukuje predmet istraživanja nauke i uprošćava saznajni proces. Činjenice su osnova saznajnog procesa, ali se on ne temelji samo na njima. Razumne apstrakcije su ne manje važna komponenta saznajnog procesa, jer je njihova upotreba često uslov za otkriće naučnih zakona, posebno u društvenim naukama. c)Neprihvatljiv i pogrešan je pozitivistički zahtev da se društvene pojave istražuju kao prirodne, da se posmatraju u njima samima, nezavisno od subjekata i njihovih vrednosti i doživljaja. Ovaj zahtev gubi iz vida specifičnost društvenih pojava: činjenicu da su one proizvod ljudske delatnosti, i da sadrže ljudske svrhe, vrednosti, težnje i doživljaje bez kojih naučno saznanje nužno ostaje jednostrano, spoljašnje i površno. d)u pozitivističkom shvatanju uloge sociologije u društvu opravdano je i prihvatljivo zalaganje za praktičnu primenu njenih rezultata, jer svaka nauka, pored čisto teorijske, mora imati i praktičnu funkciju u društvu, ako ne na neposredan, ono barem na posredan način. Međutim, zahtev za primenu naučnih rezultata u praksi se ne može i ne sme svesti na pozitivistički zahtev da se nauka integriše u postojeći poredak i da služi kao efikasno sredstvo za usavršavanje, jačanje i stabilizaciju tog poretka. Takav zahtev zanemaruje kritičko-preobražavajuću ulogu nauke i svodi je na apologiju postojećeg poretka, na ideološko oruđe društvene prakse vladajuće klase.

  45. 2. Istorizam - metod razumevanja Krajem XIX veka, kao kritika pozitivističkog pristupa u izučavanju društva i društvenih pojava, javlja se u Nemačkoj poseban metodološki pravac pod imenom istorizam. Ovaj pristup osporava pozitivističko načelo o epistemološkom jedinstvu prirodnih i društvenih nauka i sumnja u mogućnost i celishodnost otkrivanja naučnih zakona o društvu. Pozitivističkom zahtevu za naučnim objašnjenjem društvenih pojava, istorizam suprotstavlja zahtev za njihovim razumevanjem i opisom. Najznačajniji predstavnici metoda razmevanja su: a)Vilhem Diltaj, b)Hajnrih Rikert, i c)Maks Veber

  46. Vilhem Diltaj • a)Začetnik istorizma je Vilhem Diltaj, poznati nemački filozof, koji opovrgava pozitivističko načelo o epistemološkom jedinstvu prirodnih i društvenih nauka razlikama koje postoje između • 1)prirodnih i • 2)društvenih pojava. • Prirodne pojave se, smatra on, odvijaju nezavisno od čoveka po ustaljenom redu, jer u prirodi vlada strogi determinizam, svaka pojava je strogo određena svojim uzrokom. Kao takve, one su čoveku date na spoljašnji način, čovek nikako ne može da prodre u unutrašnju bit tih pojava, da ih shvati i razume, on može da dokuči samo njihovu pojavnu, spoljašnju stranu i da ih objasni utvrđivanjem zakona koji vladaju njima. • Duhovne, odnosno društvene pojave su, smatra Diltaj, delo čoveka. One se ne zasnivaju na mehaničkoj uzročnosti, već na slobodnoj volji čoveka i njegovoj delatnosti rukovođenoj određenim vrednostima i ciljevima. Pošto su društvene pojave proizvod čoveka, one se mogu neposredno osetiti i doživeti i zato društvene nauke, za razliku od prirodnih koje objašnjavaju pojave pomoću zakona, teže razumevanju pojava, odnosno utvrđivanju značaja i smisla društvenih događaja na bazi individualnog doživljaja i njegovog izraza.

  47. Vilhem Diltaj • Naučno saznanje društvenih pojava, odnosno društvenog života ljudi, po Diltaju, odvija se kroz trijadu: doživljaj, izraz i razumevanje. • Ceo društveni život i njegovo naučno saznanje začinje se na doživljaju, jer je on atom društvenog života, instanca koja u pojedinačnoj psihičkoj strukturi reprezentuje život. • Izrazje drugi činilac naučnog saznanja, on povezuje doživljaj i razumevanje. Izraz je medij, koji preobražava individualni doživljaj u objektivni duh i time obezbeđuje razumevanje tuđih doživljaja, osećanja i iskustva. Ovo posredovanje individualnog i opšteg, koje se vrši preko izraza, moguće je, po Diltaju, zato što među ljudima postoji nešto zajedničko, što je delimično stečeno njihovim zajedničkim društvenim životom, a delimično proizilazi iz istovetnih antropoloških osobina čoveka kao vrste. • Razumevanje je završni čin u naučnom saznavanju društvenog života. Ono, s jedne strane, treba da otkrije stvarni odnos između nekog izraza i onog što je u njemu izraženo, jer pojedini izrazi mogu biti nedovoljno adekvatni svom životnom sadržaju, a neki čak i potpuno lažni. S druge strane, razumevanje treba da utvrdi značenje pojedinačnih izraza i doživljaja njihovim povezivanjem i šire smisaone celine, kao što su život pojedinca, društvene grupe ili kulturnoistorijske epohe. Saznanje o društvu koje se zasniva na razumevanju moguće je samo u obliku konkretne istorije.

  48. Hajnrih Rikert a)Polazeći od Diltajeve ideje o razlici između prirodnih i društvenih pojava, nemački filozof Hajnrih Rikert (u delu Kultura i prirodne nauke)je pokušao da izgradi jedinstven teorijsko-metodološki pristup za izučavanje društvenih, odnosno kulturnih pojava, kako ih on naziva. Razlike između prirodnih i društvenih pojava nameću, smatra Rikert i razlike u saznajnim ciljevima između prirodnih i društvenih nauka. Prirodne naukesu usmerene ka izučavanju opštih osobina pojava i otkrivanju zakona koji njima vladaju. Društvene nauketeže da razumeju društvene pojave, da utvrde njihovu vezu sa određenim vrednostima koje su bile pokretač njihovog nastanka. Objašnjenje pomoću zakona i teorija, smatra Rikert, nema gotovo nikakvu vrednost u društvenim naukama, jer se ono odnosi na najopštije karakteristike pojava i samim tim zanemaruje individualne razlike. A upravo je osnovni cilj društvenih nauka da otkriju istorijsku osobenost događaja, a ne njegove opšte karakteristike. Ta istorijska osobenost društvenih pojava može se dokučiti samo razumevanjem njihovog smisla i vrednosti koja im se pridaje, a nikako utvrđivanjem uzroka njihovog nastanka. Pošto se vrednosti u različitim društvima različito shvataju, Rikert se, radi obezbeđivanja objektivnosti saznanja u društvenim naukama, zalaže za izgradnju celovitog i univerzalnog sistema vrednosti koji bi služio kao osnova za jedinstveno tumačenje društven ih pojava. Do tog jedinstvenog vrednosnog sistema ne može se, smatra Riker, doći spekulativnim putem, nego uporednim proučavanjem vladajućih kulturnih vrednosti u različitim ljudskim društvima.

  49. Maks Veber • Istorizam-metod razumevanja kao metodološki pristup u sociologiju je prvi uveo i celovito razvio Maks Veber. U osnovi svih društvenih pojava, smatra Veber, leži ljudsko delanje, odnosno ponašanje. Pošto je svako društveno delanje vezano sa subjektivnim značenjem koje mu pridaje onaj ili oni koji deluju, zadatak društvenih nauka je da razumevanjem tog značenja objasne suštinu delanja odnosno ponašanja. Za razumevanje značenja bitno je, s jedne strane, shvatiti unutrašnji smisao kojim se u raznim oblicima svoga delanja rukovode pojedinci, tj. kako oni subjektivno povezuju ciljeve i sredstva pomoću kojih te ciljeve ostvaruju i, s druge strane, dokučiti pobude odnosno motive kojima se pojedinci rukovode u svom delovanju. • Razumevanje značenja i smisla racionalnih oblika ljudskog delovanja je za Vebera čisto intelektualni proces, ali kada su u pitanju afektivni oblici delovanja, razumevanje je pretežno emocionalni proces. • Saznanje društvenih pojava pomoću razumevanja, da bi imalo naučni karakter, mora, smatra Veber, da ispuni dva uslova: • a)da bude smisaono adekvatno - "treba nazvati ponašanje (koje se povezano odvija) u onoj meri u kojoj mi odnos njegovih sastavnih delova, prema prosečnim uobičajenim načinima mišljenja i osećanja, potvrđujemo kao tipičan (uobičavamo da kažemo "tačan") kontekst značenja. Znači: Veber smisaono adekvatnim smatra razumevanje ili tumačenje nekog ponašanja čiji se sastavni delovi nalaze u međusobnoj smisaonoj vezi koja je tipična za neki uobičajeni način mišljenja i osećanja. • b)uzročno adekvatno - niz pojava treba nazvati "kauzalno adekvatnim" u onoj meri u kojoj prema iskustvu postoji mogućnost da se odnos stvarno uvek na isti način razvija." Razumevanje nekog redosleda događaja za Vebera je uzročno adekvatno samo ako se na osnovu iskustvenih uopštavanja može zaključiti da postoji određena verovatnoća da će se oni uvek dešavati na isti način

  50. Maks Veber • Prema Veberovim nalazima sociološko razumevanje bilo kog oblika ljudskog delanja moguće jesamo u spoju smisaone i uzročne adekvatnosti ponašanja. Ako u razumevanju odnosno tumačenju nekog oblika ljudskog ponašanja ne postoji smisaona adekvatnost, tada i najevidentnija uzročnost, najveća pravilnost redosleda i toka ponašanja, koja se može čak i brojčano pokazati, ostaje nerazumljiva statistička verovatnoća. • Razumevanje društvenih pojava javlja se, po Veberu, u tri osnovna oblika: • prvo, kao aktuelno razumevanje konkretnih individualnih i grupnih akcija u istorijskom prilazu – primenjuje se uglavnom u istorijskoj nauci "koja teži kauzalnoj analizi i objašnjenju individualnih radnji, tvorevina ličnosti koje su od značaja za kulturu"; • drugo, približno ili prosečno razumevanje aktuelnog značenja društvenih masovnih pojava; • treće, idealno-tipsko razumevanje društvenih pojava kao opštih pojava određene vrste. • Sociologija "koja traži opšta pravila zbivanja" koristi drugi, a osobito treći, idealno-tipski oblik razumevanja, odnosno tumačenja društvenih pojava. Da bi otkrila opšta pravila zbivanja, sociologija, smatra Veber, mora da obrazuje tipske pojmove, idealne tipove, koji će joj služiti kao instrument naučnog saznanja i objašnjenja pojave.

More Related