SOCIJALNA POLITIKA I CARITAS

1. SOCIJALNA POLITIKA I CARITAS Pred izazovima suvremene gospodarske i financijske krize Subotica, 16. siječnja 2009.

2. Suzbijati siromaštvo, graditi mir • Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski dan mira 2009. - “moralna nerazvijenost”: pitanje mentaliteta - “pretjerani razvoj”: nametnuto siromaštvo koje u svom korijenu niječe transcendentno dostojanstvo ljudske osobe

3. Suzbijati siromaštvo, graditi mir • Pitanje demografskog razvoja • Suzbijati pandemijske bolesti • Zaštita obitelji i djece • Imperativ procesa razoružanja • Nadvladati prehrambenu krizu

4. Suzbijati siromaštvo, graditi mir • Globalna solidarnost • Pravednija raspodjela • Izbjegavati brzu zaradu • Bolji pravni i gospodarski okvir: rješavati uzroke, a ne posljedice • Promicati socijalni nauk Crkve

5. Sadržaj izlaganja 1. Čovjek u središtu socijalnog nauka Crkve. 2. Zadaće države i socijalna politika. 3. Suvremeni modeli socijalne politike. 4. Caritas pred izazovom siromaštva i suvremene gospodarske krize.

6. Čovjek u središtu • Prednost rada nad kapitalom: “Rad je čovjekovo dobro - dobro njegova čovještva - jer radom čovjek ne samo preobražava prirodu, prilagođavajući je vlastitim potrebama, nego se i sam ostvaruje kao čovjek, pa čak u nekom smislu ’postaje više čovjekom’,” (LE 9).

7. Čovjek u središtu • Crkva se zalaže za: “društvo slobodnoga rada, poduzetništva i participacije. Takvo se društvo ne protivi tržištu, ali zahtijeva da ga prikladno nadziru društvene snage i država, tako da jamče zadovoljavanje temeljnih potreba svakog društva” (CA 35).

8. Čovjek u središtu • Crkva priznaje pravednu funkciju profita kao pokazatelja dobrog poslovanja tvrtke, ali on nije jedini regulator života poduzeća, jer “treba uvažiti i druge ljudske i moralne faktore koji su kroz dugu periodu barem jednako bitni za život poduzeća” (CA 35).

9. Opća namjena dobara • «Zemlja je dana svima, a ne samo bogatima. A to znači da privatno vlasništvo nije ničije bezuvjetno i apsolutno pravo. Nitko nije ovlašten da zadržava za svoju isključivu upotrebu ono što prelazi njegove potrebe, dok drugi nemaju ni ono nužno. Jednom riječju, pravo privatnog vlasništva ne smije se nikad ostvariti na štetu zajedničkog dobra. Gdje dođe do sukoba između stečenih privatnih prava i iskonskih potreba zajednice, dužnost je državne vlasti da se trudi oko njegova rješavanja» (PP 23).

10. Opća namjena dobara • Dobra ovog svijeta izvorno su namijenjena svima te, iako je pravo na privatno vlasništvo opravdano i nužno, na njemu počiva 'socijalna hipoteka' (SRS 42).

11. Socijalno tržište • «Postoje važne ljudske potrebe izvan njegove logike, postoje dobra koja se na temelju vlastite naravi ne mogu i ne smiju prodavati ni kupovati. Istina je da tržišni mehanizmi pružaju mnoge prednosti: pomažu, između ostalog, da se bolje koriste resursi, potiču razmjenu proizvoda i, prije svega, stavljaju u središte volju i nakanu ljudske osobe što se u ugovoru susreće s voljom i nakanom druge osobe. Ipak ti mehanizmi uključuju rizik 'idololatrije' tržišta, koja ne zna da postoje dobra što po svojoj naravi nisu i ne mogu biti jednostavno roba» (CA 40).

12. Socijalno tržište • “Neprihvatljiv je stav krutog kapitalizma, koji brani ekskluzivno pravo privatnog vlasništva nad sredstvima proizvodnje kao nedodirljivu dogmu ekonomskog života. Načelo poštivanja rada zahtijeva da to pravo bude podvrgnuto konstruktivnoj reviziji, i u teoriji, i u praksi. Ako je doista istina da je kapital kao cjelina sredstava za proizvodnju u isti mah proizvod rada mnogih naraštaja, tada je isto tako istina da se kapital neprestano stvara radom koji se vrši uz pomoć te cjeline sredstava za proizvodnju” (CA 14).

13. Socijalno tržište • «Zadaća je države da se brine za obranu i zaštitu zajedničkih dobara, kao što su prirodni okoliš i ljudski okoliš, održavanje kojih ne mogu jamčiti jednostavni mehanizmi tržišta. Kao što je u doba starog kapitalizma država bila dužna da brani temeljna prava rada tako su sada, u novom kapitalizmu, i ona i čitavo društvo dužni da brane kolektivna dobra, koja, između ostalog, tvore okvir unutar kojega je jedino moguće da svatko zakonito postigne svoje individualne ciljeve» (CA 40).

14. Zadaće države • «Ne smije se ispustiti iz vida da koliko god država bila neučinkovita, čak i opasna kada preuzima funkcije tržišta u područjima u kojima je ono superiorniji mehanizam koordinacije i usmjeravanja,.. toliko je nezamjenjivi mehanizam u područjima u kojima tržište ili ne djeluje ili bi svojim djelovanjem izazvalo troškove veće od onih koje izazivaju država ili administrativni mehanizmi.» (D. Kalogjera)

15. Zadaće države • Pravo je države da vrši zamjensku funkciju kada to zahtijeva opće dobro, tj. da spriječi monopol i kad društveni sektori ili sustavi poduzeća nisu dorasli svojim zadacima. • U određenim slučajevima morat će država, čak će joj to biti dužnost, da sama preuzme brigu o određenim društvenim dobrima. To se posebno odnosi na situaciju kada prijeti zloupotreba ekonomske moći, kada je to jedino sredstvo da se popravi nepravda ili da se spriječi uništavanje proizvodnih snaga države, te osobito da se osigura ispravna upotreba proizvodnih sredstava u korist gospodarskog napretka i života građana.

16. Zadaće države • «Istina, s pojmom politika povezane su mnoge smutnje što ih treba razjasniti; no svatko osjeća da na području socijalnom i gospodarskom, i u nacionalnom i u međunarodnim okvirima, zadnja odluka spada na političku vlast. Ona, kao prirodan i nužan vez za koheziju društvenog tijela, mora imati za cilj ostvarenje općeg dobra» (OA 46).

17. Modeli socijalne politike • Socijalna politika, prema opće prihvaćenom mišljenju, bila bi “društvena djelatnost koja prati trajne socijalne pojave te sustavno poduzima odgovarajuće akcije i provodi mjere gospodarske, tehničke i financijske prirode radi zaštite interesa većeg broja ljudi i ostvarivanja zakonski utvrđenih prava i društvenih ciljeva u socijalnom zbrinjavanju stanovništva.”

18. Modeli socijalne politike • Ciljevi socijalne politike: 1. osiguranje i povećanje materijalne slobode svih građana, 2. ostvarenje socijalne pravde, 3. osiguranje unutarnjeg mira. Obuhvaća: zaštitu narodnog zdravlja, zaštitu djece i obitelji, zaštitu invalida rata i rada, socijalno osiguranje, zaštitu iseljenika i useljenika, zaštitu osoba s tjelesnim i duševnim nedostacima, zaštitu starih i iznemoglih, a uključivalo bi i sprečavanje socijalno negativnih pojava.

19. Modeli socijalne politike 1. Minimalna država – To je tip liberalne, pravne, države koja osigurava samo minimalne garancije za najsiromašnije i zaštićuje minimalne standarde glede prihoda, hrane, zdravlja, stanovanja i obrazovanja.

20. Modeli socijalne politike 2. Država blagostanja ili asistencijska država - zahvaća u gospodarstvo, “primjenjuje poreznu i intervencijsku politiku da bi utjecala na tržišnu raspodjelu dohotka i jamčila, ne samo elementarnu sigurnost i politička prava, već i socijalnu i ekonomsku sigurnost čitavom stanovništvu.”

21. Modeli socijalne politike • “Manjci u djelovanju asistencijske države proizlaze iz neprikladnog shvaćanja zadaće koja je državi vlastita. I na tom području treba poštivati načelo supsidijarnosti: društvo višega reda ne smije se miješati u nutarnji život nižega reda.. Intervenirajući neposredno i oduzimajući odgovornost društvu, asistencijska država prouzrokuje gubitak ljudskih energija te pospješuje pretjeran rast javnih aparata, kojima više vlada birokratska logika negoli briga oko služenja strankama, uz golem porast troškova.” (CA 48).

22. Modeli socijalne politike • Socijaldemokratski model (Švedski ili skandinavski) – solidaristički model, a označava ga puna zaposlenost, široka skala socijalne sigurnosti i strategija smanjivanja razlika u standardu. • Socijalna država – (Njemački model i austrijsko socijalno partnerstvo) - novi oblici individualne i kolektivne samopomoći.

23. Modeli socijalne politike 3. Treći put Tonyja Blaira - dinamično gospodarstvo puno kreativnosti, štedljivost te veća stabilnost i prozirnost vlastitoj budžetskoj politici. On priznaje da će na nesigurnom i zahtjevnom tržištu rada ljudi češće mijenjati posao, a država mora pomoći u osposobljavanju pojedinaca za napredovanje.

24. Karitas – kršćanska ljubav • Djelotvorna ljubav koju iskazujemo kroz konkretnu pomoć čovjeku u nevolji. • Izričaj one ljubavi čiji je prvi i izvorni subjekt sam Bog. • Pripada molitveno-liturgijskoj dimenziji Crkve, u njoj izvire i iz nje crpi svoju snagu i po tome se razlikuje od svih drugih zajednica koje pomažu iz humanosti ili solidarnosti.

25. Karitas – kršćanska ljubav • Izraz socijalne dimenzije otkupljenja i ne iscrpljuje se samo na razini materijalnih potreba čovjeka, nego ona uključuje podjednako i duhovne, kulturne i religiozne potrebe i pomoći. • Može biti življeno na različite načine te pokriva podjednako i područje osobnog, individualnog angažmana kao i onog organiziranog, institucionalnog, bilo na razini župe, biskupije ili nacionalnoj i internacionalnoj razini.

26. Karitas – kršćanska ljubav • „Ljubav prema bližnjemu, ukorijenjena u ljubavi prema Bogu, na prvome je mjestu i nadasve zadaća svakoga pojedinog vjernika, ali je također zadaća cijele crkvene zajednice, i to na svim razinama: od mjesnih zajednica do partikularne Crkve i sve do opće Crkve u cjelini. Crkva kao zajednica mora činiti ljubav. To ima za posljedicu da ljubav treba također biti organizirana kako bi predstavljala uređen oblik služenja.“ (Benedikt XVI., Deus caritas est, br. 20).

27. Karitas – kršćanska ljubav • Caritas se ne može zadovoljiti s tim, da djeca dobiju ‘božićne darove', nego prije svega, da članovi obitelji imaju zaposlenje i pristojnu plaću. • Umjesto da se pojedinačnim oblicima karitativnih djela pridonosi očuvanju nepravednih društvenih struktura i uvjeta života, potrebno je uspostaviti društveni poredak u kojem će svi imati svoj udio u općim dobrima i neće više ovisiti o karitativnim djelima.

28. Karitas i pravedno društvo • Karitativno djelovanje očituje se, naime, u spremnosti pomoći čovjeku u nevolji, ali ne na način da mu želimo ponuditi samo materijalnu potporu koja ga ponižava i svodi na puki predmet asistencije, već u pomoći da izađe iz svog teškog stanja. • Ne smije samo liječiti pojave i simptome zla, nego mora posegnuti i iščupati sam korijen zla.

29. Karitas i socijalni nauk Crkve • „Nema sumnje da je vjera po svojoj specifičnoj naravi susret sa živim Bogom – susret koji nam otvara nove obzore koji se prostiru daleko izvan granica ljudskog razuma. Ali istodobno ona je sila koja čisti sam razum. .. Vjera omogućuje razumu da još djelotvornije vrši svoju zadaću i da jasnije vidi što mu je vlastito. To je mjesto koje zauzima katolički socijalni nauk: on ne namjerava Crkvi predati vlast koja pripada državi. Još manje želi onima koji ne vjeruju nametati načine razmišljanja i oblike vladanja vlastite vjeri. Želi jednostavno pridonijeti čišćenju razuma i pridonijeti da se, ovdje i sada, spoznaje i ostvaruje ono što je pravedno.“ (Benedikt XVI., Deus caritas est, br. 28.)

30. Karitas i socijalni nauk Crkve • Svojim socijalnim naučavanjem, Crkva želi navijestiti i aktualizirati evanđelje u složenoj mreži društvenih odnosa. „Nije riječ jednostavno o tome da se dospije do čovjeka u društvu, čovjeka kao primatelja evanđeoskog navještaja, nego obogatiti i uskvasati samo društvo s evanđeljem“ (Kompendij, br. 62.).

31. Karitas i socijalni nauk Crkve • Uvijek će biti ljudi u potrebi • Benedikt XVI.: „Crkvene karitativne organizacije predstavljaju njezin opus proprium, prirođenu joj zadaću, u kojoj ona ne surađuje usputno, već djeluje kao subjekt s izravnom odgovornošću, čineći ono što odgovara njezinoj naravi. Crkva se nikada ne može osloboditi služenja ljubavi kao organiziranog djelovanja vjernika, a, s druge strane, neće nikada doći do situacije u kojoj neće više biti potrebe za ljubavlju svakoga pojedinog kršćanina, jer čovjek, osim pravednosti, treba i uvijek će trebati ljubavi“ (br. 29.).

32. Karitas i socijalni nauk Crkve • Liječi duhovnu prazninu današnjeg čovjeka, nastalu individualističkim mentalitetom, te ga ispunja duhom solidarnosti i spremnosti za žrtvu. • Pruža duhovnu nadgradnju jednom društvu i ugrađuje svijest o potrebi zauzeti se za drugoga, jer očituje djelotvornu ljubav prema potrebnima u konkretnom zalaganju nadahnutom solidarnosti. Istovremeno, zalažući se za siromašnog, karitativno djelovanje pridonosi uspostavi pravednog poretka u društvu jer ljubav prema čovjeku, u prvom redu prema siromahu, konkretizira se u promicanju pravde.

33. Karitas i socijalna politika • Promiče pravdu u društvu • «Pravda se nikada neće moći potpuno ostvariti ako ljudi ne budu prepoznali u onomu koji nema, koji moli pomoć za svoj život, ne nekog nepoćudnog ili neki teret, nego priliku za dobro u sebi, mogućnost većeg bogatstva. Samo će ta svijest uliti hrabrost da se preuzme rizik i promjena što ih uključuje svaki istinski pokušaj da se pomogne drugom čovjeku. Nije, naime, riječ da se dadne samo suvišak nego da se istinski pomogne…» (Ivan Pavao II., Stota godina, br. 58.)

34. Karitas i socijalna politika • Usmjerava prema odgovarajućoj koncepciji zajedničkoga dobra i mijenja stil života • “Manjci u djelovanju asistencijske države proizlaze iz neprikladnog shvaćanja zadaće koja je državi vlastita. Intervenirajući neposredno i oduzimajući odgovornost društvu, asistencijska država prouzrokuje gubitak ljudskih energija te pospješuje pretjeran rast javnih aparata, kojima više vlada birokratska logika negoli briga oko služenja strankama, uz golem porast troškova.” (Ivan Pavao II., Stota godina, br. 48)

35. Karitas i socijalna politika • Duh istinske solidarnosti • Naime, “samo u jednom svjetonazoru u kome solidarnost neće biti gledana isključivo kao nužni produkt određenog povijesnog trenutka, nego kao vrijednost utemeljena u naravi čovjeka, moguće je shvatiti tu povezanost pravednosti i solidarnosti; pravednost gotovo poistovjetiti sa solidarnošću, i onda na tim temeljima graditi socijalno društvo.”

36. Karitas i socijalna politika • Solidarnost je kršćanska krepost koja u svjetlu vjere teži da samu sebe nadiđe i da poprimi specifično kršćanske razmjere posvemašnje dobrohotnosti. • Dat će našem pogledu na svijet novi kriterij prosuđivanja.

37. Karitas i socijalna politika • Solidarnost sa siromašnima • Crkva mora biti svjesna «da njena socijalna poruka mora biti vjerodostojna više djelatnim svjedočenjem nego svojom suvislošću i nutarnjom logikom. I njezino opredjeljenje za siromašne proizlazi iz te svijesti, koja nikad ne isključuje ni diskriminira druge grupe. Riječ je, naime, o izboru koji ne vrijedi samo za materijalno siromaštvo, jer je poznato da se, poglavito u modernom društvu, susreću mnogi oblici siromaštva, ne samo ekonomskoga nego i kulturnog i religioznog.» (Ivan Pavao II., Stota godina, br. 57.)

38. Karitas i socijalna politika • Duh volonterstva i suradnje • Crkvene organizacije, svojim transparentnim djelovanjem i vjernošću obvezi da svjedoče ljubav, kadre su civilne organizacije nadahnuti kršćanskim duhom, unapređujući uzajamnu koordinaciju koja može samo koristiti učinkovitosti karitativnog služenja. • Karitativne udruge pridonose dozrijevanju svijesti o društvu kao stvarne zajednice osoba te «prožimlju socijalno tkivo sprečavajući da propadne u anonimnost i u neosobno omasovljenje, na žalost, tako često u modernom društvu».

39. Karitas i socijalna politika • Življenje kršćanske dobrotvornosti u suradnji s drugima stvara mrežu solidarnosti te pridonosi izgradnji civilnog društva u duhu «subjektivnosti društva». • Odgoj za kršćansku dobrotvornost započinje u obiteljima, odgovornim preuzimanjem brige jednih za druge. I na taj način karitativno djelovanje ulazi u područje socijalne politike jer često pripomogne kada nužne potpore sa strane države izostanu.

40. Pastoralne smjernice • Preduvjet: stručnost (edukacija), neovisnost o strankama i ideologijama, besplatna ljubav. • Djelovanje: - na župnoj razini: pomoć različitim skupinama / siromašni, bolesni (volonteri – udruga) - na biskupijskoj razni: projekti - dio socijalne politike (pučka kuhinja, savjetovališta, vrtići, centri za dijete, za žrtve obiteljskog nasilja, centri za beskućnike, - socijalno zagovaranje (utjecaj na društvene strukture, peticije…)