SOCIJALNA FILOZOFIJIA

1. SOCIJALNA FILOZOFIJIA UMJETNOST

2. Većina se ljudi koji posjećuju umjetničke galerije, čitaju romane i poeziju, gledaju drame ili balet, odlaze u kino ili slušaju glazbu istodobno pita što je to umjetnost. To je osnovno pitanje koje leži u temeljima filozofije umjetnosti. • Interes filozofa za umjetnost i lijepo javlja se još u antičko doba. Otada do danas filozofi promišljaju što je bit umjetnosti, koji su preduvjeti i kriteriji umjetničkog doživljavanja, stvaranja i prosuđivanja, a filozofska disciplina koja se time bavi je estetika. Smatra se da su osnivači estetikePlaton i Aristotel.

3. Estetika je filozofija lijepog i filozofija umjetnosti: ona ispituje bit, uvjete i kriterije stvaranja, doživljavanja i prosuđivanja lijepog, odnosno umjetnosti. • Neka su od osnovnih pitanja estetike što je lijepo u umjetnosti i u prirodi, treba li umjetnost oponašati stvarnost, ili je naprotiv u naravi umjetnosti da proizvodi jednu novu kulturnu stvarnost. • Činjenica da su se pojavili novi oblici umjetnosti kao što su film i fotografija, te da umjetničke galerije izlažu stvari poput hrpe cigala ili kartonskih kutija – tjera nas na razmišljanje o granicama onoga što smo spremni nazvati umjetnošću.

4. Umjetnost je imala različita značenja za različite kulture i vrijeme: ona je služila ritualnim, religijskim i zabavnim ciljevima isto kao što je utjelovljivala vjerovanja, strahove i žudnje koje stoje u samome središtu kulture u kojoj je bila proizvedena.

7. Treba zapaziti da su mnogi zanatlije postigli umjetničku razinu, ali da samo poznavanje zanata i zanatska umješnost ne čine od nekoga umjetnika. Netko bi primjerice mogao s uspjehom naučiti sve potankosti slikarskog umijeća od Michelangela i tako ga dobro oponašati da bi bilo nemoguće znati je li nešto naslikao slavni majstor ili njegov oponašatelj, ali to oponašatelja ipak ne bi učinilo umjetnikom. • Jedno je od bitnih obilježja umjetničkog djela izvornost, što znači da svatko tko ima potrebne predispozicijemože više-manje ovladati nekim umijećem na zanatskoj razini, ali da ga umjetnikom čini tek njegovo stvaralaštvo.

8. Ako bi smisao umjetnosti bio u oponašanju stvarnosti, onda bi svatko tko ovlada umijećem oponašanja, tj. zanatom koji se može naučiti, bio umjetnik. • Ako je smisao umjetnosti u proizvodnji novog, izvornog, nečeg čega prije nije bilo, onda umjetnikom može biti samo onaj tko zanatski stečenoznanje i vještinu koristi za stvaralačko preoblikovanje postojeće stvarnosti. • Valja pri tome zapaziti da su čak i oni koji su oponašajući stvarnost proizvodili likovna, glazbena ili književna djela, zapravo proizvodili jednu novu stvarnost, jer npr. slika nekog predmeta nikako nije isto što i sam taj predmet.

9. No, kad se jednom ovlada određenom tehnikom i kada ona postane dostupna svakome tko je voljan učiti i vježbati, njezina primjena postaje stvar zanata, a stvaralaštvo i umjetnost se pomiču dalje u još neistraženo i nepoznato. • Stoga nijedna znanost, pa ni estetika ne mogu odrediti pravila umjetničkog stvaranja, kao što nitko ne može odrediti pravila stvaranja uopće, nego naprotiv pojedinci svojim stvaralaštvom, pa tako i umjetnici svojim, mijenjajući svijet određuju i pravila njegove proizvodnje, dok njegova proizvodnjauvijek ostaje u domašaju tek čovjekova stvaralačkog uma.

10. Filozofsko raščlanjivanje umjetnosti stoga i ne treba težiti tome da umjetnost sapne znanstvenim formulama ili tehnološkim uputama, već da kritički promišlja i domišlja umjetnost kao jedan od bitnih načina čovjekova kulturnog izražavanja i proizvodnje svijeta, osvještavajući bit umjetničkog djela i njegove proizvodnje. • Umjetnici, svaki na svoj način, izražavaju vlastito poimanje svijeta koje je uvijek više ili manje, osviješteno ili neosviješteno, neposredno i posredovano, utemeljeno u nekoj filozofiji. Pa je za mnoge pojedince teško reći jesu li oni filozofi koji se bave umjetnošću, ili umjetnici koji se bave filozofijom.

11. Neke teorije o umjetnosti: Teorija značajnog oblika: popularna u ranijim godinama dvadesetog stoljeća i povezana s umjetničkim kritičarem Clive Bellom, započinje kao pretpostavka da sva izvorna umjetnička djela izazivaju estetsko čuvstvo u gledateljima, slušateljima ili čitateljima. To je čuvstvo različito od čuvstva iz svakodnevnog života: ono je različito po tome što nema ničeg zajedničkog s praktičnim ciljevima. Zašto umjetnička djela izazivaju to estetsko čuvstvo?

12. Odgovor koji je dao Bell jest taj da sva izvorna umjetnička djela dijele svojstvo “ značajan oblik “ što je izraz koji je on iskovao. Značajan oblik jest određeni odnos između dijelova – on ponajprije predstavlja značajane crte umjetničkog djela, a tek onda tematiku. Tako bi, npr. kad gledamo Van Goghovu sliku koja prikazuje čizme i čini je umjetničkim djelom, ukazuje na kombinaciju boja i tekstura koja posjeduje značajan oblik pa stoga u kritičara s razvijenim osjećajem izaziva estetska čuvstva.

14. Bell je vjerovao da je umjetnost fenomen koji podliježe vrednovanju: To znači, da bismo neko djelo nazvali umjetničko, nije dovoljno da ga svrstamo, već i da kažemo da ono ima određeni status. Sva izvorna umjetnička djela iz svih razdoblja i svih kultura predstavljaju značajan oblik.

15. Idealističa teorija: Idealistička teorija umjetnosti koju je formulirao R.G.Collingwood drži kako je zbiljsko umjetničko djelo nefizičko: ono je neka zamisao ili čuvstvo u umjetnikovom duhu. Idealistička teorija razlikuje umjetnost od obrta. Umjetnička djela ne služe nikakvoj određenoj svrsi. Ona su stvorena umjetnikovim upletanjem u određeni medij, kao što su ulje ili riječi. Nasuprot tome, obrtnički su predmeti stvoreni s određenom svrhom te obrtnik radije započinje s planom nego da predmet koji obrađuje planira tijekom obrade.

16. Tako, na primjer, Picassova slika ne služi nikakvoj određenoj svrsi pa, navodno, nije bila unaprijed planirana, dok stolica za kojom sjedimo služi očitoj svrsi jer je bila napravljena prema unaprijed određenom planu. Slika je umjetničko djelo, stolica je zanatsko djelo. To ne znači da umjetnička djela ne mogu sadržavati elemente obrta. Collingwood tvrdi da se te dvije kategorije – umjetnost i obrt – međusobno ne isključuju. Prije bi se moglo reći kako nema umjetničkog djela koje bi bilo sredstvo za neki cilj.

18. Kritika ove teorije je to što je preuska: izgleda kao da ona mnoga etabilirana umjetnička djela kategorizira samo kao zanatske tvorevine, a ne kao umjetnička djela Mnogi veliki portreti naslikani su samo kako bi zabilježili pojavu umjetnikove dadilje, mnoge velike drame napisane su samo radi zabave. Znači li to da zato što su bila stvorena s određenom svrhom ne mogu biti umjetnička djela? Što s arhitekturom koja je tradicionalno jedna od lijepih umjetnosti: većina zgrada stvorena je za određenu svrhu, pa ih prema toj teoriji ne možemo smatrati umjetničkim djelima.

20. Institucionalna teorija: Ova teorija nedavni je pokušaj pisaca poput George Dickie da objasne kako se razne stvari kao što je drama Macbeth, Beethovenova Peta simfonija, hrpa cigala, noćna posuda nazvana Vodoskok, Swiftova Gulliverova putovanja i William Kleinova fotografija mogu smatrati umjetničkim djelima. Ta teorija tvrdi da sva ta djela imaju dvije zajedničke stvari:

23. Prvo, ona su sva artefakti, odnosno, sve ih je u određenoj mjeri stvorio čovjek. Riječ “artefakt” rabi se na prilično slobodan način pa bi se tako i komad drveta nasukan na obalu koji je netko pokupio nakon brodoloma mogao smatrati artefaktom ako ga netko izloži u umjetničkoj galeriji. Samo izlaganje tog primjerka u galeriji s ciljem da ga netko vidi računalo bi se kao rad na njemu. Drugo, svi artefakti imaju status umjetničkog djela koja im je pridao neki član ili članovi umjetničke zajednice ( vlasnik galerije, izdavač, producent itd. ) Odnosno, netko s prikladnim ovlaštenjima krstio ih je kao umjetnička djela.

24. Institucionalna teorija, dakle, smatra da neki pojedinci i skupine posjeduju sposobnost da bilo koji artefakt promijene u umjetničko djelo jednostavmnim postupkom “krštenja” koje može poprimiti oblik nazivanja nečeg “ umjetnošču “. Kritike institucionalne teorije: Ne razlikuje dobru od loše umjetnosti. Katkada se tvrdi da je institucionalna teorija siromašna teorija umjetnosti zato što izgleda kao da opravdava najpretencioznije i najpovršnije predmete smatrajući ih umjetničkim djelima. Institucionalana teorija ne pokušava dati nikakav odgovor na neka pitanja o umjetnosti. Ona je krajnje otvorena prema svemu što možemo ubrojiti u umjetnost. Neki to smatraju njenom najvećom vrlinom, neki najozbiljnijim nedostatkom

25. »Ljepotu definiramo kao uspio izraz ili, još bolje, samo kao izraz, jer izraz, kad nije uspio, uopće nije izraz, Dosljedno tome, ružno je neuspio izraz. A za umjetnička djela, koja nisu uspjela vrijedi ovaj paradoks: lijepo nam prikazuje jedinstvenost ljepote, ružno nam prikazuje mnogostrukost ljepote. Zbog toga, kad je govor o nekom više ili manje neuspjelom djelu, obično se raspravlja o njegovim odlikama, to jest o njegovim lijepim stranama, što nikako nije slučaj kod savršenih djela, jer ova nemaju svojih lijepih strana. Kod ovih, naime, nemoguće je nabrojiti odlike ili označiti lijepe dijelove ili strane, jer ona kao potpuno stapanje imaju jednu jedinu odliku: život struji cijelim njihovim organizmom, a nije se povukao ni u jedan od dijelova toga organizma.« B.Croce

26. “...Sa stajališta čiste trajnosti umjetnička su djela jasno nadređena drugim stvarima: budući da ostaju u svijetu duže od svih drugih stvari, najsvjetovnija su od svih. Uz to jedine su stvari bez funkcije u životnom procesu društva, strogo uzevši, nisu napravljena za ljude, već za svijet koji treba nadići životni vijek smrtnika, dolazak i odlazak pokoljenja. Ne troše se kao potrošna dobra i ne habaju se kao uporabni predmeti: namjerno su odvojena od procesa potrošnje i uporabe i izolirane od sfere potreba ljudskog života. “ Hannah Arendt

27. “ Lijepo je ono što se dopada bez interesa. Lijepo je ono što se dopada bez pojma. Lijepo je ono što posjeduje formu svoje namjene, a bez prikazivanja svoje svrhe. Lijepo je ono što je predmet općeg dopadanja. “ Kant

28. “...samo umjetnosti polazi za rukom da s općom važnošću može prikazati samo subjektivno...Filozofija postiže, doduše, ono najviše, ali ona do te točke dovodi, u neku ruku, samo jednu čest čovjeka. Umjetnost dovodi onamo cijelog čovjeka kakav on jest, naime do spoznaje onoga najvišega, i na tome osniva se vječna razlika i čudo umjetnosti...” Schelling

29. “ Postalo je sam po sebi razumljivim da ništa što se tiče umjetnosti nije više samo po sebi razumljivo. “ Adorno