Treće predavanje:

1. Treće predavanje: Problem postkolonijalizma i drugih disciplina: novi historicizam, hibriditet, subalternost.

2. 1. Pregled radova, metodoloških postavki i problema: novi historicizam vs. postkolonijalna teorija • Odnos postkolonijalne kritike i novog historicizma. • Novi historicizam: • Književni tekstovi nisu samo znakovi koji se ostvaruju odnosom praksi označavanja i označiteljskih praksi nego su dio šire zamišljena sustava cirkulacije društvene energije. • Oni su proizvodi i posljedica određene kulturalne prakse i ideologije, odnosno sustava mitologema i ideologema ostvarenih unutar određenog kulturalnog polja. • Povijest NIJE monumentalna, završena konačnost već je RADIKALNO otvorena transformacijama i prepisivanjima. • Povijest je ‘povijest sadašnjosti’, uvijek je u stvaranju. • Važan utjecaj anglosaksonske arheologije: kao što su ‘druge kulture’ bile egzotični prostori, tako je to i povijesno dislocirana zajednica. • Svako ‘znanje’ o povijesti posredovano je tekstom. (Derrida: Svaka prošlost posredovana je tekstom!)

3. 2. Faucault, novi historicizam i devijantno mišljenje (otpor diskurzivnoj dominaciji) • Novi historicizam i postkolonijalna kritika su ‘protivni’ establišmentu, implicitno uvijek liberarani i zastupaju osobne slobode, razliku, tj. ‘drugost’ u odnosu na vladajuću paradigmu. • Istovremeno, novi historicizam bavi se istraživanjem moći represivne države koja utječe na najosobnije elemente intime pojedinca. Ne razmišlja o subalternom drugom (kao u postkolonijalizmu, rodnoj i spolnoj kritici) • Foucault: diskurs nije samo način govora i pisanja nego i čitav ‘mentalni sklop’ pripadajuće ideologije. Nije pojedinačan i monolitan, već je vezan uz obitelj, vlast, odnos moći i cenzuru. • Novi historicizam puno polaže na ‘kontrolu misli’ i činjenicu da ‘devijantno mišljenje’ može postati nezamislivo, isključeno, nepoželjno. • Postaje ‘pomno čitanje’ neknjiževnih/književnih tekstova.

4. 3. Postkolonijalizam kao ‘devijantna pozicija’ u odnosu na diskurzivnu dominaciju • Ako tvrdimo da je velika književnost bezvremena, univerzalna i jedinstvena zanemarujemo kulturalne, društvene, regionalne i nacionalne razlike. • Irska pozicija: postkolonijalna. Ponovo otkrivanje i čitanje povijesti. • Postkolonijalni pisci pobuđuju i rekonstruiraju pred-kolonijalnu verziju vlastite nacije, odbijajući moderno i suvremeno zasićenje kolonijalnim statusom nacionalnog narativa. • Suvremena situacija: postkolonijalni pisci anglo-keltske kolonizacije pišu na engleskom i žive u ‘prostoru između’ kolonijalne dominacije i naracije vlastite nacije. • Jesu li hrvatska i bošnjačka pozicija postkolonijalne, neovisno o jeziku re/prezentacije?

5. 4. Homi Bhabha: mjesto između • BHABHA (Nation and Narration): • ‘Postkolonijalna perspektiva nastala je iz kolonijalne percepcije zemalja Trećeg svijeta i diskursa ‘manjina’ unutar geopolitičkih razlika istoka i zapada, sjevera i juga. Oni su formulirali svoju viziju oko projekta kulturalne razlike, društvenog autoriteta i političke diskriminacije kako bi se razotkrili ambivalentni trenuci unutar ‘racionalnih’ komponenti projekta modernizma. • Riječ je o intervenciji ‘marginalnih snaga’ u projekt modernizma: progresa, homogenizacije, kulturalnog organizma, racionalizma’ • Pozicija koja (metonimično – na razini susjednosti) obuhvaća drugog. ‘Not to frendly’ others, kao uporište drugosti.

6. 5. Odnos kolonizatora i koloniziranog, moći i ne-moći • Odgovor na pitanje postkolonijalizma na razini metodologije: kako se odnositi prema PRAVOJ drugosti, onoj koja je apsolutna, koja ima drugačije kulturalne vrijednosti i prioritete, koja je svedena pod nazivnik kolonijalizma i nema točaka prepletanja. • Izopćavanje, marginaliziranje. Kad je počela kolonizacija? • Kolonizirani i kolonizator: proces je zahvatio i jednog i drugog • Proklizavanje identiteta i konstrukcija koja obuhvaća drugog. Ne neophodno nekog tko nam je naklonjen (v. Andrić Travnička hronika).

7. 6. Orijent i Okcident – E. W. Said • MODEL POSTKOLONIJALISTIČKE KRITIKE: Nastavljajući se na Foucaulta i Gramscija, Said potpuno mijenja predmet studija ne-zapadnih kultura i otvara područje koje danas zovemo postkolonijalna teorija. • Koristeći britanske i francuske radove akademika, književne tekstove, političke traktate i novinarske tekstove, Said proučava kako je Zapad konstruirao Orijent. • Zapad (Okcident): uvijek smatra da je univerzalna civilizacija, a ostali da su ‘nazadni’. • Orijent: drugi u odnosu na zapad: rasa, etnicitet, vjera (spolna pripadnost, ideološka razlika – naknadno uspostavljene /ne/vrijednosti)

8. 7. Hibriditet: apstrakcija i praksa • Said: koncepti koloniziranog i kolonizatora su bitno odvojeni. • Bhabha: inzistira na interakciji, vidi utjecaj koji ide dvosmjerno. • Odnos kolonizatora i koloniziranog vodi do fuzije kulturalnih formi koji potvrđuje moć kolonizatorske prisutnosti. Hibridizacija kao princip interakcije. • Hibriditet ‘intervenira u područje autoriteta ne samo tako da naznačuje nemogućnost ostvarivanja identiteta već predstavlja nepredvidivost njegove prisutnosti’ • Bhabha: apstrakcija. Marksisti i feministi su uvijek smatrali da ne može biti ‘općeg odnosa između koloniziranog i kolonizatora’. • Said: propituje pitanje zapadne reprezentacije istoka.

9. 8. Subalterna situacija • Treći odnos prema postkolonijalnoj teoriji: Gayatri Chakravorty Spivak. • Unutar postkolonijalne situacije – razlika. • Said i Bhabha ignoriraju pitanje razlike, iskonske hendikepiranosti. • Said – rodno sljepilo. Bhabha: klasno sljepilo. • Spivak: marksistički odnos prema razlici, dekonstrukcijski pristup tekstu i identitetu. • Inzistiranje na gubitku centra prema kojem se tekst naoko odnosi. • Subalternost koju je proizvela INTENCIJA TEKSTA. • Tri čitanja: Eco, Rorty, Culler (Preinterpretacija)

10. 9. Prema zaključku • Postkolonijalna istraživanja se koncentriraju na ideološki i politički utjecaj hegemonije Zapada na druge kulture, odnosno: • Na analizu kolonijalnog (imperijalnog) diskursa koji svoj predmet konstruira tako da opravdava svoje osvajanje, vladavinu i administraciju pokorenog društva. • Na poziciju subalternosti pojedinačnog subjekta iskazivanja koji govori iz perspektive drugosti (hegemonijski uvjetovane, rasne, rodne, klasne, spolne). • Ne na proučava se stvarnost kao takve, već njezina diskurzivna reprezentacija.

11. 10. Zaključak I. • Ključne premise postkolonijalnog istraživanja koje su uvjetovane poststrukturalističkim i dekonstrukcijskim diskurzom su: • DISKURS (odnosno reprezentacija) ne odražava stvarnost, već je konstruira prema određenoj ideologiji, odnosno zadanoj hegemoniji, • KOLONIJALNI DISKURS, koji se služi steretipima i shematima mitologemske i ideologemske prirode lišava svoj predmet onoga što je izuzetno i posebno i nameće mu identitet koji sam oblikuje svojim narativom. Kolonizirani su prisiljeni da prihvate sliku koju konstruira kolonizator (subalterni su prisiljeni NAUČITI stvarnost koju konstruira pozicija moći i prihvatiti svoje mjesto u diskursu) • EUROPSKI diskurs konstruira sliku drugih društava prema vlastitom političkom uzoru, opravdavajući vlastitu nadmoć i kolonizaciju.

12. 11. Zaključak II. • Zapadni diskurs teži supremaciji bijele kulturalne većine nad drugima (a to vrijedi i za dominaciju nad drugim oblicima subalternosti ), a time i VLASTITOG KANONA nad drugim idejama KANONSKIH VRIJEDNOSTI. • Pozicija kanona u subalterni položaj stavlja sve interpretacijske prakse koje joj se odupiru (feminizam, rodnu kritiku, novohistoricističku pojedinačnost reprezentacije, homoseksualnu kritiku) • Upravo je to razlog zašto se postkolonijalna istraživanja bave analizom stereotipa i predstava o kulturama i njihovim vrijednostima, nadovezujući se na istraživanja kulturalnih, imagoloških i novohistoricističkih istraživanja, ali s posebnim naglaskom na propitivanje pozicije subalternosti i suprotstavljanje MONOCENTRIZMU.

13. 12. Kritika monocentrizma i perspektive (uvod) • KRITIKA MONOCENTRIZMA I DRUGOST KAO KONCEPT: • Koristeći glavne postavke kulturalnih studija postkolonijalne teorije slijede strategiju o konstruiranju značenja u kulturama PODREĐENIM: • IMPERIJALNIM CENTRIMA, • PREVLADAVAJUĆIM KULTURALNIM PARADIGMAMA, • HEGEMONIJAMA RELIGIJE, MEDIJA, OBRAZOVANJA I MASOVNE KULTURE. • Kritika: povezana sa svijetom i postoji u njemu onoliko koliko se suprotstavlja monocentrizmu, koncepciji koja zajedno s etnocentrizmom omogućava pojedinačnoj kulturi da se krije iza naročite vlasti određene vrijednosti nad drugim vrijednostima (Said).

14. 13. Perspektive postkonijalne teorije u lokalnom okruženju • Središnje pitanje vezano uz ZAPADNI KANON: • Kako se prilično mala grupa fiktivnih, rafiniranih, kanonskih tekstova, zajedno s institucijama osnovanim za njihovo proučavanje (religijskim, akademskim, političkim) našla u središtu teorijske scene? • PROBLEM KANONA: • U oporbi je svaka kultura obilježena imperijalnim procesom kao druga, od vremena kolonizacije pa sve do danas. • Postkolonijalna istraživanja odnose se prema svim tekstovima koji se suprotstavljaju procesu hegemonije.

15. 14. Hrvatska književnost i postkolonijalna paradigma • POSTKOLONIJALNA ISTRAŽIVANJA: • Bave se i obuhvaćaju praćenje diskurzivnih represija svih etničkih, rodnih i religijskih manjina u strukturama zajednice. • Proučavanje ima PERSPEKTIVU ucijepiti se u dijakroniju nacionalnih kanona i ispitati diskurzivno oblikovanje subalternih glasova (likova, pozicija pripovijedanja, agensa teksta) u povijesti nacionalne književnosti i interkulturalnoj interakciji sa susjednim i kolonizatorskim kulturama (Andrić, Krleža). • Na taj način se mogu analizirati/interpretirati rasističke (nacionalističke) reprezentacije svakog društva i prividno nevine zavisnosti između perifernih kanona i kulturno dominantnog zapada! • KLJUČ JE U INTERPRETACIJI (NACIONALNE) KULTURE I UVAŽAVANJU/SUPROTSTAVLJANJU HEGEMONIJI DISKURSA!