1 / 17

Dohodovni mehanizam prilagođavanja platnog bilansa

Dohodovni mehanizam prilagođavanja platnog bilansa. Politika promene nivoa i politika preusmeravanja potrošnje u postizanju unutrašnje i spoljne ravnoteže. Prvo ćemo dati nekoliko napomena o samom pojmu eksterne ravnoteže.

oriel
Download Presentation

Dohodovni mehanizam prilagođavanja platnog bilansa

An Image/Link below is provided (as is) to download presentation Download Policy: Content on the Website is provided to you AS IS for your information and personal use and may not be sold / licensed / shared on other websites without getting consent from its author. Content is provided to you AS IS for your information and personal use only. Download presentation by click this link. While downloading, if for some reason you are not able to download a presentation, the publisher may have deleted the file from their server. During download, if you can't get a presentation, the file might be deleted by the publisher.

E N D

Presentation Transcript


  1. Dohodovni mehanizam prilagođavanja platnog bilansa Politika promene nivoa i politika preusmeravanja potrošnje u postizanju unutrašnje i spoljne ravnoteže

  2. Prvo ćemo dati nekoliko napomena o samom pojmu eksterne ravnoteže. • U udžbeničkoj literaturi se pod ovim pojmom najčešće podrazumeva ravnoteža tekućeg računa zemlje. • Međutim, i manja neravnoteža ovog bilansa ne mora biti problem za zemlju ukoliko se inostrana sredstva koriste za investicionu potrošnju. • Ove investicije treba da odbace prinose iz kojih će se vratiti dug inostranstvu. • Pored toga, do privremenog deficita može doći zbog povećanog uvoza prouzrokovanog lošijom snabdevenošću nacionalnog tržišta proizvodima domaćeg porekla.

  3. U ovom slučajevima se radi o privremenoj neravnoteži koja nije nepoželjna. • Ove okolnosti ukazuju da kreatori ekonomske politike mogu definisati određeno ciljno stanje tekućeg računa i proglasiti ga za stanje kome teže i koje se uklapa u njihovu percepciju postizanja spoljne ravnoteže. • To praktično znači da i manji deficit, odnosno suficit, tekućeg računa može biti ciljano stanje ravnoteže. • Naravno, nosioci ekonomske politike će se svakako kloniti velikih spoljnih neravnoteža, posebno u slučaju deficita. Problem može nastati ako se u slučaju deficita inostrana sredstva ne koriste produktivno, usled pogrešne ekono-mske politike ili drugih neravnoteža u privredi.

  4. Pogrešna procena budućih prinosa od investicija koje se finansiraju inostranim sredstvima takođe može zemlju odvesti u neželjeni deficit. • Gomilanje deficita umanjuje poverenje stranih zajmodavaca, koji mogu oklevati sa novim pozajmicama, što se može pretvoriti u problem otplate inostranih dugova u vreme njihovog dospeća. • U takvim situacijama, veliki deficit može uticati na izbijanje dužničke krize. • Takav deficit se u literaturi označava i kao prekomerni deficit.

  5. Problemi koje stvara veliki suficit tekućeg računa su drugačije priorde i svode se na smanjeno investitiranje u domaću privredu. • Ponekad se suficit tekućeg računa definiše kao cilj spoljne ravnoteže, kako bi se povećale devizne rezerve zemlje. Međutim, ovakvo stanje tekućeg računa je znatno ređe u poređenju sa deficitom. • Pod unutrašnjom ravnotežom se podrazumeva stanje pune zaposlenosti, ili postojanje takozvane frikcione nezaposlenosti (nezaposlenost usled promene posla), u visini od nekoliko procenata godišnje, i stopa inflacije koja ne prelazi dva do tri procenta godišnje

  6. Od ranije znamo (videti poglavlje 2) da je ukupna domaća potošnja ili apsorpcija (agregatna tražnja) jednaka zbiru potrošnje (C), investicija (I), javne potrošnje (G) i tekućeg računa (CA = izvoz - uvoz). • Na osnovu strukture ukupne potrošnje u zemlji, jasno je da se promena visine potrošnje može ostvariti instrumentima fiskalne politike. Fiskalnom politikom se može delovati na ukupnu potrošnju tako što se menjaju javni rashodi (G) ili porezi (T), ili se mogu kombinovati oba instrumenta. • Ekspanzivna fiskalna politika (povećanje G ili smanjenje T), pospešuje agregatnu tražnju i dovodi do porasta domaće proizvodnje i dohotka kroz proces multiplikacije.

  7. Jedan deo porasta dohotka odlazi na povećanje uvoza (u zavisnosti od granične sklonosti uvozu). • Restriktivna fiskalna politika (smanjenje G ili povećanje T), smanjuje agregatnu tražnju, što dovodi do smanjivanja domaće proizvodnje i dohotka. Pad dohotka ima za posledicu i pad uvoza.

  8. Politika preusmeravanja potrošnje (rashoda) sprovodi se putem promene nivoa deviznog kursa (devalvacija ili revalvacija). • Devalvacija valute (porast deviznog kursa, E) dovodi do pojevtinjenja domaće robe i usluga u odnosu na one u inostranstvu, pa se potrošnja (rashodi) preusmerava sa stranih na domaće proizvode. • Na taj način se povećava domaća proizvodnja i dohodak. Devalvacija se može koristiti za smanjivanje deficita trgovinskog bilansa (ako je ispunjena Maršal-Lernerova teorema).

  9. Doduše, rast dohotka dovodi i do porasta uvoza, uma-njujući neto efekat devalvacija na trgovinski bilans. • Revalvacija valute (smanjivanje E) dovodi do pojevtinjenja inostranih proizvoda, tako da se potrošnja (rashodi) preusmerava sa domaćih na inostrane proizvode. • Revalvacija se može koristiti za smanjivanje suficita trgovinskog bilansa. • Međutim, pošto revalvacija dovodi do smanjivanja domaće proizvodnje i dohotka, to ujedno dovodi i do smanjivanja uvoza, što delom koriguje efekat na suficit trgovinskog bilansa.

  10. Imajući u vidu gore opisane efekte fiskalne politike i politike promene deviznog kursa, može se zaključiti da nosioci ekonomske politike mogu da održe stabilan nivo domaće proizvodnje pri punoj zaposlenosti, koristeći fiskalnu politiku ili politiku deviznog kursa. • Radi pojednostavljenja pretpostavićemo da je domaća kamatna stopa jednaka inostranoj, mada ova pretpostavka nije uvek realistična (Krugman, Obstfeld, 2003, str. 551.). • Takođe ćemo pretpostaviti da između posmatrane zemlje i inostranstva nema finansijskih tokova, tako da je tekući račun platnog bilansa jednak trgovinskom bilansu. Pošto se analiza odnosi na kratak rok, pretpostavlja se da su domaće i inostrane cene jednake.

  11. Takođe pretpostavljamo da spoljna ravnoteža označava stvarnu ravnotežu tekućeg bilansa, odnosno trgovinskog bilansa, tako da je cilj spoljne ravnoteže CA = 0, odnosno X-M=0. • To praktično znači da u analizi poistovećujemo platni i trgovinski bilans.

  12. Kriva UR (unutrašnja ravnoteža) pokazuje različite kombinacije deviznih kurseva (E) i domaće apsorpcije (Y), koje održavaju unutrašnju ravnotežu (puna zaposlenost pri stabilnim cenama). • Dakle, na ovoj liniji proizvodnja je na konstantnom nivou. Već smo videli da jedan deo apsorpcije može da se kontroliše merama fiskalne politike. • Kriva ima silazni nagib zato što pad deviznog kursa E zbog revalvacije valute dovodi do pogoršanja spoljnotrgovinskog bilansa, koje se mora neutralisati porastom domaće apsorpcije, kako bi se očuvala unutra-šnja ravnoteža.

  13. Dakle, da bi proizvodnja ostala na konstantnom nivou, odnosno da bi se zadržala unutrašnja ravnoteža, revalvacija valute mora biti usklađena sa fiskalnom ekspanzijom, koja povećava agrega-tnu tražnju. • Takođe, iz grafikona 7.1. proističe zaključak (kriva UR) da u slučaju fiskalne ekspanzije, koja povećava agregatnu tražnju, zemlja mora da izvrši revalvaciju valute (koja smanjuje agregatnu tražnju), da bi održala punu zaposlenost.

  14. Isto tako, ukoliko dođe do promene deviznog kursa, mora doći do promene fiskalne politike u cilju održavanja pune zaposlenosti. • Ukoliko se zemlja nađe u poziciji levo od krive UR, fiskalna politika je nedovoljno ekspanzivna, što će imati za posle-dicu nepotpunu zaposlenost. • Ukoliko je, pak, pozicija zemlje desno od krive UR, fiskalna politika je ekspanzivnija nego što je to potrebno za održavanje pune zaposlenosti, pa nastupa prezaposlenost proizvodnih faktora, odnosno javlja se inflacija.

  15. Grafikon 7.1. prikazuje dve krive (UR i SR) koje dele površinu grafikona na četiri oblasti. • Svaka od ovih oblasti (na grafikonu označena kao ‘’zona’’) pokazuje rezultate različitih kombinacija mera ekonomske politike. Četiri zone u osnovi predstavljaju četiri tipa makroekonomske neravnoteže: • Zona 1: Unutrašnja inflacija, spoljni deficit • Zona 2: Unutrašnja nezaposlenost, spoljni deficit • Zona 3: Unutrašnja nezaposlenost, spoljni suficit • Zona 4: Unutrašnja inflacija, spoljni suficit

  16. Grafikon 7.1. prikazuje dve krive (UR i SR) koje dele površinu grafikona na četiri oblasti. • Svaka od ovih oblasti (na grafikonu označena kao ‘’zona’’) pokazuje rezultate različitih kombinacija mera ekonomske politike. Četiri zone u osnovi predstavljaju četiri tipa makroekonomske neravnoteže: • Zona 1: Unutrašnja inflacija, spoljni deficit • Zona 2: Unutrašnja nezaposlenost, spoljni deficit • Zona 3: Unutrašnja nezaposlenost, spoljni suficit • Zona 4: Unutrašnja inflacija, spoljni suficit

More Related