Pitanja koja vode razgovor u smjeru konstruktivne promjene

1. Pitanja koja vode razgovor u smjeru konstruktivne promjene Socijalni rad s pojedincem 2013/14.

2. Pitanja koja vode razgovor u smjeru konstruktivne promjene Pomažući proces usmjeren rješenju podrazumijeva sudjelovanje pomagača i korisnika o utvrđivanju što za korisnika predstavlja teškoću i koji je mogući smjer rješenja. Pri tome su posebno od koristi pet vrsta (skupina) pitanja koja potiču razgovor u smjeru rješenja.

3. 1. Pitanje koje osvjetljava promjenu prije prvog susreta Jedno od temeljnih načela jest da se promjene neprestano događaju i da korisnici počinju mijenjati obrasce svojeg ponašanja povezanog s poteškoćom radi koje dolaze čak i prije nego što dođu na prvi susret. Često to formuliraju na način: «Od kada sam se odlučio da vas nazovem, nisam više imao ispade bijesa». Korisnici to međutim rijetko kada sami opaze, pa je važno da ih na to upozori pomagač. Stoga ih još prije nego što smo odredili termin prvog susreta pitamo o tim promjenama, tijekom, npr. prvog telefonskog razgovora: «Kako vam je uspjelo da se od te odluke nadalje niste svađali sa ženom?»

4. 2.Pitanja kojima tražimo izuzetke: osnaživanje proteklih i sadašnjih iskustava Izuzeci su razdoblja kada ne dolazi do pojave simptoma, odnosno, ponašanja zbog kojih je pojedinac označen kao «identificirani korisnik» (ne pije, nema nasilnih ispada, nema obiteljskih sukoba u sl. već radi nešto drugo, bilo da je to posljedica nekih planiranih koraka ili se dogodilo spontano. Tada ga možemo upitati slijedeće: «Zanima me razdoblje u kojem ste rekli da nije bilo svađa.» «Kako je to izgledalo? Kako vam je uspjelo?»

5. 3. Pitanja o čudu Ovim pitanjima usmjeravamo korisnikovu pažnju na budućnost, kada će teškoća zbog koje dolazi biti riješena i kada će uživati u plodovima uspješno zaključenog procesa. Pomagač mu može postaviti slijedeće pitanje: «Sada bih vam postavila malo neobično pitanje. Morat ćete upotrijebiti svoju maštu. Zamislite da nakon ovog susreta idete doma i navečer idete spavati. Dok spavate, dogodi se čudo i teškoća radi koje ste došli je riješena (pucnete prstima). Budući da ste spavali, ne znate da se dogodilo čudo. Što mislite da će biti prva stvar po kojoj ćete ujutro prepoznati da se noću dogodilo čudo i da je teškoća koja vas je dovela ovdje riješena?» ili «Recimo da ujutro, nakon što se dogodilo čudo osjetite taj unutarnji mir o kojem ste govorili (ili da ste zadovoljni sa sobom ili da ste opet onakvi kakvi ste bili prije...koristimo korisnikovu formulaciju željenog stanja). Što mislite, što ćete kod sebe opaziti drugačije, što će vam dati na znanje da ste taj mir našli? Ili «Kada se kod vas, barem na kratko, dogodilo to čudo zadnji puta? Što ste radili da ste doživjeli makar malo tog čuda? Što znači da morate napraviti da biste nastavili s tim čudom? Što bi po vama rekli drugi u vašoj obitelji da bi trebalo učiniti kako bi se čudo ponovilo? Što bi bio prvi korak u tome?» (ovdje unesemo podatke koje smo saznali o “čudu” u korisnikovu svakodnevnicu).

6. 3. Pitanja o čudu (2) «Kada se kod vas, barem na kratko, dogodilo to čudo zadnji puta? Što ste radili da ste doživjeli makar malo tog čuda? Što znači da morate napraviti da biste nastavili s tim čudom? Što bi po vama rekli drugi u vašoj obitelji da bi trebalo učiniti kako bi se čudo ponovilo? Što bi bio prvi korak u tome?» (ovdje unesemo podatke koje smo saznali o “čudu” u korisnikovu svakodnevnicu). Ovo pitanje djeluje kao misaona vježba koja pomaže korisniku da sebi predstavi detalje rješenja – što ga korisnik više opisuje, to za njega «čudo» postaje stvarnije. Na početku pomagač koristi formulaciju «Ako bi se dogodilo čudo...» a potom postepeno počinje koristiti «Kad se dogodi čudo...».

7. 4. Pitanje s ljestvicom Pitanjima s ljestvicom možemo ocijeniti ozbiljnost teškoće: «Recimo da 10 znači život kakav želite, kada teškoća koja vas je dovela k meni bude riješena. Jedan znači da je tako loše kako je bilo tada kad ste me nazvali. Što bi rekli, gdje je vaša teškoća na ljestvici od 1 do 10?» ili npr. koliko je korisnik motiviran da uloži u odnos: «Recimo da 10 znači da ste spremni učiniti sve da sačuvat odnos s mužem, a jedan da čete skrštenih ruku čekati da se nešto dogodi. Gdje ste, prema vašem osjećaju sada? Što mislite što bi rekao vaš suprug, gdje je on sada na ljestvici? Hoćete reći da vi u taj odnos ulažete više nego on?...» ili «Zamislite da 10 znači da ste spremni učiniti sve da prestanete piti, okrenuti svoj život naopako da biste napravili što je za vas dobro. Jedan znači da najviše što ste spremni učiniti je čekati i moliti da se nešto promijeni. Što biste rekli, gdje ste danas?...što bi vaš muž rekao da je drugačije, kada se pomaknete s četvorke na šesticu...što bi na to rekla vaša djeca, po čemu bi primijetili da ste se pomaknuli na šest?».

8. 4. Pitanje s ljestvicom (2) Ljestvicom možemo pomoći korisniku i da odredi prioritete u odluci čega će se najprije prihvatiti: «Svaku teškoću o kojoj smo ovdje govorili označite jednom brojkom. Recimo da deset označava najprioritetniju, a jedan najmanje prioritetnu. Gdje biste postavili teškoću s pićem? A teškoće u braku? Adjecu...?» Ako korisnik trenutno odabere neki drugi cilj za prioritetan (npr. da kći završi školu, a ne da riješi teškoću s pićem) tada taj njegov cilj br. 1. treba uzeti kao ishodište. Kada spozna da sa svojim npr. pijenjem ometa ostvarenje cilja koji mu je trenutno najvažniji – da kći završi školu, lakše će prestati piti – «radi kćeri», a ne «radi sebe».

9. 5. Pitanje: Kako vam uspijeva? Kada pomagač pita korisnika: «Kako uopće izdržite takve «crne dane» i kako preživljavate iz dana u dan kroz tako težak život?Kako to da ste uspjeli da ne dođe do pogoršanja?Kako izdržite da vam ne krene nizbrdo?» korisnik počinje opisivati male korake (ili prvi mali korak) koji mu pomaže da se probije kroz svakodnevnicu. Taj korak koji korisnik svaki dan napravi da «jedva izdrži dan» postaje tako temelj onoga što mora činiti i nadalje da «preživi».

10. Zaključak Kada pomagač ustanovi što je to što je za korisnika u životu važno, za što je spreman učiniti prvi korak u smjeru promjene i koliko je spreman učiniti za taj cilj, lakše će definirati o kakvom je odnosu riječ. Kada korisnik ustanovi da je pomagač spreman s njime se dogovarati o cilju, uvažavati njegova iskustva te njegove dosadašnje «strategije preživljavanja» (što za njega može biti sasvim novo iskustvo), njihov se odnos može korijenito promijeniti te korisnik iz uloge posjetitelja ili tužitelja može odlučiti da preuzme ulogu dobrovoljnog korisnika.