Metode rehabilitacije

1. Metode rehabilitacije Dr.sc. Husnija Hasanbegović

2. Determinizacija metode • Metoda znači postupak, postupke i način dolaska do određenog cilja, ili rješenja nekog zadatka. (Nastanak i razvoj metoda, veže se uz organizaciju rada. Čovjek je tokom svog razvoja sebi postavljao određene zadatke, te tražio put ili način rješavanja tih zadataka). • Prvobitno je riječ „metoda“, značila put, koji se u biti i može predstaviti kao putanja, koja počinje od određenog znanja, da bi na kraju puta bio pronađen cilj, odnosno rješenje puta kojem težimo (Na tom putu je širio svoja saznanja, ali je nailazio na određene probleme te tražeći puteve njihovog rješavanja, konačno se stiglo do metoda).

3. Kada su u pitanju gluha i nagluha djeca, poznato je da se može postići zadovoljavajuća edukacija, a također, smetnje i poremećaji prouzrokovane oštećenjem sluha mogu se rehabilitirati. • Pri tom procesu je najvažnije pronalaženje adekvatne metode i adekvatnih programa, koji su kod svakog gluhog djeteta usmjereni na izmjenu tih smetnji ili poremećaja koje narušavaju jedinstvenu strukturu. • Najčešće je to narušena komunikacija

4. Globalna podjela • Metode u edukaciji i rehabilitaciji gluhih osoba globalno dijelimo na: • Znakovno mimička metoda, • Klasična oralna metoda, • Suvremena oralna metoda. • Svaka od ovih metoda ima svoj razvojni put, te je svaka od njih dala veliki doprinos u edukaciji i rehabilitaciji gluhih. • Osnovna načela rada, koja su sadržana u ovim metodama, zadržana su i danas u "suvremenoj" edukacijsko-rehabilitacijskoj praksi.

5. Klasična oralna metoda • Upotreba klasične oralne metode razumijeva metodu demutizacije gluhonijemih osoba, koja je od svog začetka pa do danas pretrpjela niz transformacija. • Na promjene u pristupu u okviru ove metode utjecale su nove spoznaje o gluhim osobama kao i tehnika dostignuća mnogih znanstvenih disciplina u okviru više znanstvenih područja.

6. Klasična oralna metoda u svom temeljnom načelu demutizacije se oslanja na dominantno korišćene osjeta vida, kinestetičkog osjeta, osjeta dodira i vibracija a obilježava svoje razdoblje od početka odgoja i obrazovanja osoba s oštećenim sluhom do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada započinju postupci koje svrstavamo pod naziv suvremena oralna metoda.

7. Suvremena oralna metoda se rukovodi temeljnim načelom desurdizacije kojega ostvaruje upotrebom filtarskih slušnih aparata. • Da bi ostvarila načelo desurdizacije, ova metoda se oslanja na iskorišćavanje ostataka sluha uz upotrbu suvremene elektroakustičke tehnike, te uz upotrebu svih drugih ekstraauditivnih osjetila. • Iz ovakvog pristupa koji razumijeva istovremeno korištenje auditivnog osjetila, odnosno njegovog ostatka i ekstraauditivnih osjetila, proizašlo je načelo koje zovemo načelo polisenzorne stimulacije.

8. Stručnjaci koji su se bavili problematikom gluhoće i gluhih osoba bili su u stalnom traženju najboljeg puta i načina kojim će pomoći ovim osobama. • U jednom od tih perioda došli su do zaključka da je verbalna ili oralna metoda artikulacije najbolje sredstvo za postizanje kvalitetnog govora gluhe djece.

9. Utemeljivači: • Osnove oralne metode postavio je Švajcarski ljekar Johan Konrad (1662-1724.) u svom djelu „Surdus Loquens“ 1692 (gluhi koji govori). • Važan utemeljivač ove metode je i Samuel Hajnike (1729 -1790.) koji je osnovao prvu oralnu školu za gluhe u Evropi, u Lajpcigu 1788. godine.

10. Definicija oralne metode • „Način postupanja u radu rehabilitatora, u kojem gluhi učenici, uz njegovu pomoć uče izgovaranje glasova, riječi i rečenica maternjeg jezika“

11. U zavisnosti od toga šta dominira u učenju govora kod gluhe djece, oralna metoda se dijeli na optičko-kinestetičku i akustičko-kinestetičku. • Kod optičko-kinestetičke oralne metode učenje govora se bazira na fiziologiji vida i mišično-kinestetičkom pamćenju, dok akustičko-kinestetičke oralne metode se baziraju na ostacima sluha i akustičkoj memoriji, uz prisustvo govorne kinestezije. • Prve metode se zovu i metode demutizacije, a druge metode desurdizacije.

12. Oralna metoda daje mogućnost gluhim osobama da verbalno komuniciraju kako sa svojom okolinom tako i međusobno. • Ovom metodom, gluha djeca nauče da izgovaraju glasove oralnog govora i da ih spajaju u riječi i rečenice, nauče čitanje i pisanje te čitanje govora sa usta. • U toku učenja oralnog govora oslanjaju se isključivo na čulo vida, kinestetska i taktilna čula. • Istovremeno sa učenjem glasovnog govora uči se pisanje i čitanje. • Pristalice oralne metode smatraju da je ovo najbolja metoda za intelektualni razvoj slušno oštećenog djeteta, posebno za razvoj apstraktnog mišljenja. • Upotreba geste, po njima, je štetna za psihički razvoj gluhi osoba i treba je izbaciti iz upotrebe.

13. Primjena oralne metode ima svoje praktične, pedagoške i psihološke razloge. • Praktični razlozi njene primjene ogledaju se kroz omogućavanje komunikacije gluhim osobama sa socijalnom okolinom putem govora. • Pedagoški razlozi se ogledaju kroz prikladnost govora kao oblika komunikacije jer je govor konvencionalno – artikulaciono sredstvo za međusobno sporazumijevanje ljudi. • Sa psihološkog aspekta ona direktno doprinosi intelektualnom razvoju gluhih osoba, a posebno razvoju apstraktnog mišljenja.

14. Historijski razvoj oralne metode možemo posmatrati kroz dva perioda. • Prvi period od njenog osnivanja do Milanskog kongresa 1880 godine, i drugi period od Milanskog kongresa do danas. • U prvom periodu svog razvoja oralna metoda je imala i primjesa prethodnih metoda mimičke, gestovne, daktilologije i pisma. • Milanski kongres je uveo oralnu metodu kao obavezu u kompletnom edukacijsko-rehabilitacijskom radu sa gluhim osobama i u svojoj rezoluciji iznio jasan zaključak, da čistu oralnu metodu artikulacije treba predpostaviti svakoj drugoj metodi.

15. U drugom periodu razvoja oralne metode, poslije Milanskog kongresa, kao dominantna metoda u usvajanju govora gluhe djece ona se razvija u formi: • analitiče, • sintetičke i • analitičko-sintetičke metode.

16. Analitička metoda • Kao polazište za usvajanje govora kod gluhe djece, po ovoj metodi, koristi se riječ kao cjelina. Riječ se analizira odnosno rastavljala na svoje sastavne elemente, slogove ili glasove. • U zavisnosti od analitičkih postupaka koji se vrše i cjeline koja služi kao polazna tačka za obradu glasa, razlikujemo tri vrste analitičkih metoda, i to: • analitička metoda riječi, • analitička metoda slogova, i • analitička metoda glasova.

17. Suština svih analitičkih metoda je u samom procesu analize jezičke cjeline na elemente, rečenice na riječi, riječ na slogove ili riječi na glasove. Cilj je da se dobije što veća čistoća i jasnost glasa. (Savić, 1982.). • Rad po ovoj metodi se odvija na slijedeći način, iz riječi se izdvaja glas, uči se zasebno, a zatim se dva, tri ili više glasova spajaju u besmislene slogove (ba, bo, ob,eb...). Nakon što se određeni glas izartikuliše, dobro uvježba, a samim tim i učvrsti njegova govorna kinestezija prelazi se na takozvani «govorni period». U okviru ovog perioda prelazi se na riječi kojima se daje semantičko značenje. Po završetku artikulacionog perioda učenik bi trebao da nauči sto do dvjesto riječi, da ih čisto izgovara i čita sa usta te da ih zna pročitati i napisati. • Najčešće spominjana kritika ovoj metode je da ona krajnje verbalana i da pasivizira učenika. Pristup je krajnje mehanički i šabloniziran što kod djece izaziva dosadu i pasivnost koja rezultira vrlo sporim napredovanjem. Iz potrebe za komuniciranjem kod djece se javlja gestikulacija.

18. Sintetička metoda • Za razliku od analitičke metode koja je u procesu učenja govora polazi od riječi kao cjeline, sintetička metoda polazi od glasa i njegovog grafičkog znaka, slova. • Artikulacija glasova je dominantna i tek poslije njihove obrade prelazi se na cijelu riječ. • U ovoj metodi se vrši sinteza elemenata riječi, glasovi se spajaju u slogove a slogovi u riječ kao mehanički skup glasova ili slogova. • Kao pozitivna strana ove metode upravo se ističe njena polazna tačka, glas i njegov grafički znak, slovo, gdje dolazi do njihove čvrste povezanosti, što kasnije olakšava pisanje. Kao negativna strana ove metode navodi se mehanička artikulacija na besmislenim slogovima. • Obzirom na različite sintetičke mogućnosti elemenata riječi, u riječ kao cjelinu, razlikujemo: sintetičku metodu glasova, sintetičku slogovnu metodu i fonomimičku metodu.

19. Sintetička metoda glasova polazi od glasa kao temeljne jedinice u učenju govora i savlađivanju pisanja. U okviru riječi glas se detaljno obrađuje u sva tri polažaja, inicijalnom, medijalnom i finalnom, a zatim slijedi njegova obrada u spojevima sa konsonantima. Nakon što se kinestezija glasa fiksira prelazi se na obradu riječi. Prednost ove metode je čista artikulacija a nedostatak mali broj funkcionalnih riječi. • Sintetička slogovna metoda polazi od sloga kao najmanje gramatičke, leksičke ili semantičke jedinice koja nosi neko značenje, koje se nalazi u riječi (Savić, 1982.). Nakon što se dobro uvježba izgovor sloga vrši se njegovo spajanje u riječ. • Fonomimička metoda polazi od glasa i mimičkog znaka za taj glas koji ujedno predstavlja spoljni izraz tog glasa. Ova metoda je napuštena jer je predstavljala rizik da proces demutizacije dovede do površnosti i neprirodnosti. Djeca su je shvatala više kao igru, obzirom na njihove sklonosti ka oponašanju.

20. Analitičko-sintetička metoda • Analitičko-sintetička metoda predstavlja sintezu svih pozitivnih strana analitičkih i sintetičkih metoda a koje ujedno odgovaraju psihološkim potrebama djece oštećenog sluha. • Prema ovoj metodi, analizu i sintezu riječi kao i obradu glasa treba raditi uvijek kada dijete ne može pravilno da izgovori riječ koja se sastoji od savladanih glasova, a ne samo kada se obrađuje novi glas. U okviru analitičko-sintetičke metode razlikujemo, glasovno-analitičko-sintetičku metodu i slogovno-analitičko-sintetičku metodu.

21. Glasovno analitičko-sintetička metoda polazi od osmišljenog kompleksa riječi. Analizom riječi dolazi se do njenih sastavnih elemenata, glasova, a sintezom glasova stvara se jedna misaona cjelina, riječ. Ova metoda uključuje istovremeno učenje novog glasa i njegovog grafičkog prikaza odnosno slova, što kao rezultat ima istovremenu obuku govora i formiranje pismenosti gluhog djeteta. • Obzirom da ova metoda predstavlja sintezu analitičke i sintetičke metode, ona u sebe inkorporira pozitivne strane i jedne i druge metode. Preuzela je fonetski zahtjev da se kod artikulacije glasova polazi od onih glasova koji su lakši za izgovor i bolje čitljivi sa usana, da se glasovi uvježbavaju u jasnoći izgovaranja te da se riječi prelaze po stepenu artikulacione složenosti.

22. Slogovna analitičko-sintetička metoda polazi od sloga kao cjeline smatrajući da je on najmanja fonetska jedinica artikulacije – skup fonema koji se sastoji od vokala i konsonanata koji se u jeziku osjeća kao relativno jedinstvena cjelina (Savić, 1982.). • O slogovnoj metodi postoje različita mišljenja među surdopedagozima. Jedni smatraju da njena upotreba doprinosi lakšem savladavanju govora, jer slog predstavlja kohezionu cjelinu riječi i doprinosi melodičnijem izgovoru, odnosno ne dozvoljava raspadanje riječi u glasove. Drugi smatraju da slogovi kao samostalne govorne cjeline ne znače ništa i da raščlanjivanje riječi na slogove i glasove izaziva pometnju kod gluhe djece.

23. Globalna metoda • Globalna metoda učenja govora kod gluhe djece odbacuje bilo kakve analitičko sintetičke postupke i rad na elementima riječi. Učenje govora po ovoj metodi se temelji na izgovaranju cijele riječi, pa čak i rečenice. Istovremeno sa učenjem izgovora riječi uči se i pisanje riječi i cijele rečenice. Prema ovoj metodi, riječ predstavlja cjelovitu govornu i optičku strukturu i gluho dijete treba kao takvu da je nauči i shvati. Nije potrebno nikakvo raslojavanje riječi na slogove i glasove jer će ih dijete naučiti u okviru riječi. • Kao prednost ove metode navodi se da gluho dijete odmah na početku obrade riječi dobija i njeno semantičko značenje, da je vizuelno percipiranje riječi cjelovito, te da se sam proces učenja govora diže na viši intelektualni nivo jer u tom procesu sve psihičke funkcije djeluju kao jedinstvana cjelina. U osnovi ove metode su gledišta geštalt psihologije.

24. Postoje dvije globalne metode, metoda Konstantina Mališa i belgijaska metoda. • Mališeva metodadobila je ime po njenom osnivaču, njemačkom učitelju gluhih Konstantinu Mališi (1860–1925). «Principi njegove metode su bili slijedeći: gluho dijete treba učiti glasovnom govoru u govornim cjelinama; govorni materijal treba graditi prema teškoćama u izgovoru; materijal za govor uzimati iz životne prakse đaka; čitanje govora sa usta, pisanje i čitanje izvoditi na riječima, kao govornim cjelinama; sa učenjem govora davati značenje riječi» (Savić, 1982.). Kao prednost svoje metode Mališa navodi: prirodni govor, tečnu i razumljivu artikulaciju, brži psihički razvoj gluhe djece, povećani nagon za govorom i razvijanje aktivnog govora.

25. Belgijska metoda – u okviru ove metode prvo se izvode vježbeidentifikacije predmeta i predmeta, slike i predmeta, napisane riječi i slike. Rehabilitator imenuje predmete a gluho dijete ga govorno imitira i izgovara riječ kao cjelinu. Izgovorene riječi predstavljaju početnu fazu govornog izražavanja u kojoj su prisutne distorzije i omisije glasova a koje se kasnije zasebno ispravljaju. Istovremeno sa učenjem govora uči se i pisanje. • Prednosti ove medode se ogledaju kroz pružanje mogućnosti djetetu da samo radi na razvoju svog govora, rasuđivanje kod djece je spontano uz brojne mentalne aktivnosti, poticaj za govorom je mnogo veći a spontani govor se rano javlja, govor je tečniji a čitanje govora sa usta je bolje i brže, mimika se sasvim odbacuje.

26. KOMBINOVANE METODE • Najpoznatije kombinovane metode u učenju govora i jezika kod slušno oštećenih osoba su Ročester metoda i Cued speech (Kjud spič) metoda. • Ročester metoda omogućava slušno oštećenoj djeci da u procesu učenja govora dobijaju informacije putem slušne amplifikacije, čitanja govora sa usana, putem ručne abecede te čitanje i pisanje. Slušno oštećena djeca se izražavaju govorom i ručnom abecedom. Ručna abeceda se uvijek koristi simultano kako sa govorom rehabilitatora tako i sa govorom djeteta. Ova metoda daje mogućnost potpunog predstavljanja riječnika i strukture jezika u veoma čistoj i vidljivoj formi. • Prednosti ove metode, eliminacija frustruacija kao propratne pojave kod slušno oštećene djece kada koriste samo govor ili čitanje govora sa usta, omogućava bogaćenje riječnika i formiranje pravilne strukture rečenice, pomaže slušno oštečenom djetetu da uz pomoć ručne abecede sazna nešto više nego što su njegove mogućnosti.

27. Cued speech (Kjud spič) metoda (komunikacije) (učenja govora) u prevodu znači govor postupka ili govor radnje ili govor miga. U izražavanju vizuelne predstave prirodnog govora koristi se osam konfiguracija i četiri pozicije jedne ruke. Po ovoj metodi, uz pomoć ruke, svaki glas je čitljiv sa usta. Konfiguracije i pozicije ruke pomažu identifikaciju grupa od tri ili četiri glasa koji su veoma različiti pri čitanju govora sa usta. Konfiguracije i pozicije ruke se koriste sinhronizovano sa govorom, rukom i usnama.

28. Simultana metoda • Simultana metoda predstavlja kombinaciju oralne metode, gestova i ručne abecede. • U procesu učenja govora djeca primaju informacije slušnom amplifikacijom, čitanjem govora sa usana, gestovima i ručnom abecedom, a izražavaju se govorom, gestovima i ručnom abecedom. • Učenje govora je propračeno gestovima kao pomoćnim sredstvima a u cilju lakšeg razumijevanja riječi, reda riječi u rečenici a samim tim i lakšeg i boljeg razumijevanja govora. Prilikom čitanja teksta vrši se simultano prevođenje gestovima i ručnom abecedom.

29. Bilingvalna metoda • Uključuje govorni jezik, upotrebu slušnih amplifikatora, znakovni jezik, čitanje govora sa usta, čitanje i pisanje. Prema mnogim autorima pokazala se kao jedna od najboljih metoda u procesu artikulacije glasova, razvoja govora i razvoja jezika uopšte. • Predstavlja najrasprostranjeniju metodu u svijetu od devedesetih godina dvadesetog vijeka pa sve do danas.

30. VERBOTONALNA METODA • Verbotonalna metoda je dio verbotonalnog sistema akademika Petra Guberine, pod kojim se podrazumijevaju metodski pristupi i postupci koji se koriste u dijagnostici i re/habilitaciji slušanja i govora i terapiji govornih poremećaja, neovisno o etiologiji i karakteru oštećenja te hronološkoj dobi pacijenta Četiri su osnovna principa verbotonalne metode: • Prvi princip je «slušno polje», po kojem svaki sluh bez razlike ima jedno optimalno slušno polje. Po tom principu i svako lice oštećenog sluha, bez razlike, ima jedno optimalno slušno polje, preko kojeg treba da teče učenje govora normalnim putevima slušne kontrole. • Drugi princip je da pri učenju govora ne smije nikada biti odsutna zvučna strana govora. • Treći princip je da nakon pronalaska slušnog polja za svako uho, slušno polje treba širiti preko transfera uslovnog refleksa. • Četvrti princip je da ni jednoj osobi gluhoj od rođenja ili klinički potpuno gluhoj ne treba dati odmah slušnu protezu