doc. dr. sc. Andrea Russo

Upravljanje rizicima doc. dr. sc. Andrea Russo

Što su rizici i hazardi? • Zbog sve većeg broja, vrsta i tipova rizika, zbog porasta i sve veće prisutnosti i neizbježnosti tehnologijskih (rizičnih) osnovica suvremenog života, društvo je prisiljeno razvijati strategije preživljavanja u situaciji trajno umnožavajućih opasnosti i rizika, razvijajući tehnologije, potičući istraživanja o fenomenu rizika i dimenzijama prihvatljivosti rizika. • Kao što smo u stanju razvijati tehnologiju koja olakšava svakodnevni život, tako smo u stanju razvijati i različite tehnologije kojima se mnogobrojni rizici mogu kontrolirati. • Rizici se moraju proučavati jer predstavljaju oblik “kolonizacije budućnosti”; u društvu vlada “kultura rizika”. (Giddens) • Neki autori govore i o “društvu rizika” (Beck 1986; 1991), polazeći od mišljenja kako su suvremena društva “rizična” jer ugrožavaju bitne i osnovne ekologijske temelje svog postojanja budući da prelaze granice i time ugrožavaju socijalno-ekologijske osnovice prirode.

Rizici su neodvojivi element suvremene civilizacije, oni su dio njene vlastite strukture, oni se strukturno proizvode samom egzistencijom društva bi stoga suvremeno tehničko društvo bez današnjih rizika bilo nemoguće u onom obliku u kojem ga danas poznajemo. • Hazard je mnogo širi pojam od rizika. • Dok hazard uključuje vjerojatnost pojavljivanja događaja, njegov utjecaj na društvo i okoliš, kao i sociopolitički kontekst u kojem se situacija odvija, rizik je mjera vjerojatnosti pojavljivanja hazarda. • Drugim riječima, rizik je analitički koncept kojim se služimo kako bi odredili stupanj opasnosti.

Neki današni rizici prije nekoliko desetljeća ili godina nisu bili percipirani kao rizici (npr. upotreba azbesta u građevinskoj industriji, razmjerno nedavno uočeni rizici od plemenitog plina radona, uočeni rizici od različitih pesticida ili aditiva koji se dodaju hrani, mnogobrojni rizici u prehrani itd.). • Postoji specifična “evolucija spoznavanja rizika” – pa tako postoje stari i novi rizici, poznati i nepoznati rizici, prepoznati i neprepoznati rizici, rizici koje možemo kontrolirati, kao i one koje ne. • Neke rizike možemo kontrolirati lakše, neke teže, a neke – uz današnju tehnologiju prepoznavanja rizika – gotovo nikako. • Ovo se napose odnosi na tzv. prirodne rizike koji se pojavljuju uglavnom nenajavljeno, a često su golemih posljedica, no koji se najčešće uzimaju kao takvi, dani, neizbježni.

Rizici su nadalje kratkoročni ili fugoročni, neposredne posljedice nekih rizika možemo pretpostaviti, sagledati i uglavnom kontrolirati, no postoje i oni čije dugoročne posljedice nisu u potpunosti spoznate, sve dimenzije kojih još ne poznajemo. Postoje i rizici koji nastaju kao sinergija djelovanja rizika nižeg reda. Većina ozbiljnih rizičnih situacija u tehnološkim pogonima obično je počinjala zbog posve trivijalnih razloga – rizicima nižeg ranga, međuodnosom “čovjek-stroj”, no mnogo puta uz sasvim ozbiljne posljedice. Prisutnost “normalnosti rizika” toliko je neupitna i uobičajena da utječe na stvaranje novog odnosa prema ukupnom tehničkom sustavu socijalnog okruženja. Rizični sustavi koji predstavljaju elemente te nove normalnosti funkcioniraju uglavnom izvan domišljaja i mogućnosti individualne regulacije.

Rizike reguliraju apstraktni, institucionalni, sustavi, u čiji se legitimitet načelno ne sumnja. • Kako bi, na primjer, svakodnevni život izgledao da se neprestano zapitkujemo o tome jesu li sigurne tračnice po kojima vozi tramvaj, most preko kojega ćemo prijeći, dizalo u koje ulazimo, avion u koji sjedamo ili elektrana pored koje obitavamo? • Izdvajanje mnogih dimenzija rizičnog iz svakodnevnice predstavlja način opstanka u svijetu konstruiranom i determiniranom tehničkim sustavima, od kojih mnoge možemo klasificirati opasnim ili rizičnim.

Percepcija rizika • Rizici su najčešće povezani s postojanjem većeg ili manjeg straha, opasnosti i anksioznosti. Neki su rizici teži, neki lakši, u neke se upuštamo samostalno i svjesno, a u neke grupno i djelomično svjesno; neki su rizici neočekivani, a neke unaprijed očekujemo i poduzimamo određene mjere. • Rizik nije katastrofa; neke katastrofe mogu nastati kao posljedica rizične situacije, tako i dugotrajna izloženost malim rizicima može dovesti do katastrofe (npr. izloženost radioaktivnom zračenju). • Rizici su “socijalno konstruirane činjenice”. Oni postoje neovisno o tome je li ih društvo registriralo. • No zanimljivo je da kao socijalne činjenice postoje tek od onog trenutka kada su “socijalno registrirani”, izmjereni, kada su im određene granice tolerancije i kada su utvrđena “društvena pravila” ponašanja spram pojedinih rizika. Tek kada društvo “prepozna” pojedine rizike, ono ih etiketira, klasificira, prihvaća ili odbacuje.

Potreba reguliranja hazardne okoline, hazardnog društva, a u užem smislu, potreba upravljanja rizicima, potaknula je potrebu da se rizik što preciznije definira. U procesu njegova definiranja pojavljuje se niz razina i dimenzija. • Osnovne dimenzije su ekspertna, laička i politička. • Ekspertna dimenzija uključuje stručnjake koji se bave proučavanjem rizika. Eksperti daju procjene i usavršavaju mjerne instrumente. Ekspertne procjene se sve više postrožuju. Ovdje se javlja problem povjerenja u eksperte. Javnost nije dobro upućena u sve aspekte rizika, zato mora vjerovati stručnjacima. • Laička percepcija rizika predstavlja opću zabrinutost javnosti. Ona uključuje svakodnevni pogled na rizik koji može na sasvim suprotan način doživljavati i opisivati iste pojave i procese. • Politička dimenzija rizika pokušava utvrditi više elemenata rizika. Ona se nastavlja na ekspertno razumijevanje rizika i predstavlja ekstenziju elemenata upravljanja i nadzora. • Rijetka je otvorena i iskrena komunikacija o riziku, iako je ona vrlo važna. • Uvijek se važu štete i koristi objave neke informacije vezane za neku rizičnu situaciju.

Različiti, ali i isti rizici bit će percipirani različito od strane pojedinaca u ovisnosti o mnogim varijablama, ali i o kontekstu. • Rizik se ne doživljava izolirano nego kao dio šireg (smislenog) okruženja (kognitivna cjelina). • Najvažnije varijable koje utječu na percepciju rizika su proživljena iskustva, konkretno znanje, predrasude, stupanj familijarizacije s rizikom, karakter inicijalnih iskustava, relativizacija i socijalizacija iskustava, poznatost/nepoznatost rizika, trenutna ili prolongirana šteta od rizika, jednostruke ili višestruke štete, iznenadnost pojavljivanja/dugoročno najavljivanje, mogućnost imaginacije «slika» o riziku, pretpostavke o smrtnim ili lakšim ishodima, karakter socioekonomskog statusa pojedinca, stupanj udaljenosti mjesta stanovanja od potencijalnog centra rizika. • Svi nabrojeni elementi utječu na konkretan stav prema nekom riziku, odnosno na karakteristike njegovog uočavanja.

Ako smo već doživjeli neku situaciju to će povećati našu permisivnost prema toj situaciji u budućnosti. Na primjer, što se češće vozimo avionom, bit ćemo skloniji prihvatiti taj rizik. Familijarizacija s hazardima povećava spremnost za prihvaćanje novih opasnosti. • Konkretno znanje ima utjecaj na našu percepciju. Ako imamo osjećaj da znamo dovoljno o riziku, percipirat ćemo ga kao manje opasnog. • Predrasude mogu biti osobne, ali i strukturalne. Jedan od primjera strukturalne predrasude je taj da u avionima ne postoji 13. red. • Inicijalna iskustva značajno će determinirati sva sljedeća ponašanja. Važno je kako smo se prvi put suočili s nekim rizikom jer slična iskustva povezujemo s inicijalnom situacijom. • Na neke rizike pristajemo zato što nas okolina potakne na njih. Npr., ako nas društvo nagovori na rafting, drugačije ćemo percipirati taj rizik i lakše ćemo na njega pristati. • Rizici mogu biti poznati i nepoznati. Uglavnom poznatije rizike percipiramo kao manje opasne. • Situacije će biti percipirane rizičnijima ako su očekivane štete višestruke, odnosno ako su posljedice dugotrajne, nepopravljive i nepovratne. Trenutna šteta izaziva veći strah od rizika, dok ćemo prolongiranu štetu lakše podnijeti.

Kod dugoročnog najavljivanja rizika razina permisivnosti je veća, za razliku od slučaja kad se rizik iznenada pojavi. • Rizik ćemo percipirati ovisno o tome kako je on izražen. • Snažnije prezentirani rizici slabije se prihvaćaju neovisno o njihovim objektivnim karakteristikama. Najviše se pamti ono što vidimo, a manje ono što čujemo. Ovdje dolazi do izražaja velik utjecaj medija na percepciju neke rizične situacije. Često se pojavljuju senzacionalistički naslovi u novinama koji amplificiraju rizik. • Ako postoji mogućnost da će doći do smrtnih ishoda, situacije će se doživljavati kao rizičnije. • Socioekonomski status pojedinca također ima ulogu u percepciji rizika. Bogat pojedinac ima veću mogućnost izbora, dok niži ekonomski standard dopušta manju mogućnost razlučivanja rizika. • Udaljenost mjesta života od situacije koja se percipira hazardnom važna je varijabla. Što je udaljenost veća, to se hazard doživljava manje manifesnim.

Osim navedenog, individualno prosuđivanje rizika i hazarda im i slijedeće karakteristike: tendencija simplifikaciji, težina inicijalnih iskustava, percepcija ovisna o vidljivim odlikama, pretpostavka o manipulaciji u izvještavanju o riziku, slaganje o tome što se smatra rizičnim, nekonzistentnost u izvještavanju, nemogućnost evaluacija stručnih rasprava. • Kao što autorica Susan Cutter spominje, osobe tendiraju pojednostavljivanju situacija. Simplifikacija može uvećati ili umanjiti dimenzije stvarne situacije. • Ovdje se pojavljuje i pretpostavka o manipulaciji u izvještavanju o riziku. Najveći broj ljudi nije u stanju otkriti izostavljanja u prijenosu poruka o rizičnim situacijama, pa su stoga podložni manipulaciji. • Također, najšira će javnost rijetko moći otkriti nekonzistentnost u raspravama o rizicima. To povećava njihov strah i oprez. Najširoj je javnosti vrlo teško precizno evaluirati stručnu raspravu o rizicima. • Najveća razlika među ljudima postoji oko onoga što se smatra rizičnim, a što ne, a manje su razlike o tome kakve bi mogle biti posljedice neke rizične situacije.

Istraživanja rizika utvrdila su postojanje različitih dimenzija varijabli koje bitno utječu na uočavanje rizika i socijalnu konstrukciju njegovih dimenzija kao i ukupne imaginacije o njegovim dimenzijama. • Osim dimenzija i varijabli, valja obratiti pažnju i mnogobrojnim atributima rizika koji su djelatni u uočavanju i komuniciranju rizika (Wynne, 1987:258). Najvažniji su: • Nedostatak osobne kontrole nad razvojem događaja, • Nametnutost (rizika), • Nesigurnost, • Neslaganje sa situacijom, • Izostajanje osobne upoznatosti sa situacijom (nedostatak familijariziranosti), • Imaginacije javnosti o rizičnim situacijama, • Odloženi (odgođeni, trajni) učinci anksioznosti, • “Socijetalna šteta” (pretpostavka o genetskim poremećajima, imaginacije i socijalne konstrukcije o katastrofičnom potencijalu situacije), • Nevidljive (neočigledne) koristi, • Nejednolika (neegalitarna) raspodjela rizika i koristi među stanovništvom, • Ljudski, a ne prirodni uzroci rizika.

Slične dimenzije nalaze i D. Mayo i R. Hollander (1987:67) navodeći sljedeće elemente koji utječu na percepciju, evaluaciju i komunikaciju rizika: • Katastrofični potencijal rizika, • Familijariziranost s rizikom, • Razumijevanje rizika, • Nesigurnost procjene rizika, • Kontrola nad rizikom, • Prihvaćanje osobne izloženosti riziku, • Pretpostavljeni učinci rizika na djecu, • Manifestiranje učinaka rizika na buduće generacije, • Identifikacija (tip) žrtava (konkretne žrtve ili statističke veličine), • Smrtni ili ne rizici, • Stupanj povjerenja u instituciju koja prosuđuje rizik, • Razina pažnje koju mediji posvećuju rizicima, • Povijest akcidenata vezanih uz konkretne vrste rizika, (odgođeni, trajni), • Jednakost raspodjele učinaka rizika, • Koristi od rizika, • Povratni ili nepovratni učinci rizika (trajni ili jednokratni), • Procjena rizika s obzirom na osobne posljedice, • Porijeklo rizika (razlog pojave rizika).

Na osnovi iznesenih dimenzija, varijabli i atributa koje javnost najčešće “koristi” kada uočava i procjenjuje neki rizik, moguće je skicirati uobičajen tip scenarija odlučivanja koji prosječan pojedinac koristi prigodom evaluacije rizične situacije: (Blomkvist, 1987:98) /izabrane i neizabrane situacije, odnosno, situacije koje će se prihvatiti naspram onih koje neće/: • 1. Izabrati da se bude izložen riziku – ne izabrati, • 2. Nefatalni rizici - fatalni rizici, • 3. Poznati rizici - nepoznati rizici, • 4. Uobičajeni (svakodnevni) rizici - smrtonosni rizici, • 5. Prirodni rizici - rizici koje je stvorio čovjek, • 6. Izloženost riziku s mojim pristankom - bez mog pristanka, • 7. Znanstveno utvrđeni rizici - znanstveno neutvrđeni rizici, • 8. Rizici koji se uspješno kontroliraju - rizici koje se ne može uspješno kontrolirati, • 9. Rizici koji dovode do aktivnih žrtava - rizici koji izazivaju pasivne žrtve, • 10. Rizici koji nastaju kao rezultat upotrebe jednostavne tehnologije - rizici koji proistječu iz napredne tehnologije, • 11. Stari rizici - novi rizici.

Stvarni kontekst kao element racionalnog pregovaranja o riziku • Problem komunikacije i primjena modela racionalne komunikacije rizika najčešće se pojavljuje u dva najpolariziranija tipa postojanja implicitnih modela komunikacije: • model lokalne javnosti nekog konkretnog konteksta i • model ekspertne javnosti (koja je u pravilu akontenstualna i atemporalna). Lokalnu javnost jednostavno treba uvjeriti da vjeruje u ekspertne prosudbe o nekoj rizičnoj situaciji. • Racionalna argumentacija, podaci, dokazi, uvjeravanja i sl. u velikom broju slučajeva ne mogu predstavljati dovoljno uvjerljive razloge za prihvaćanje neke odluke i argumentacije. • Osnovni razlog takvom uvjerenju najčešće se krije u karakteristikama socijalnog konteksta. Protivan stav lokalne zajednice ekspertna javnost drži iracionalnim, nepotrebno sumnjičavim i neukim. Lokalna javnost, nasuprot tome, reagira reaktivno opirući se nametanju odluka i rješenja. • Skupina problema jasnijeg komuniciranja rizika (racionaliziranja i “smještanja” rizika u neki konkretan socijalni kontekst) između ovih dvaju javnosti dade se svesti na nekoliko osnovnih dimenzija:

Kakav je sadržaj inicijative za unos rizika u lokalnu zajednicu, • Kakva je procedura prenošenja argumentacije o ukupnim i specifičnim karakteristikama rizika u konkretnom kontekstu, • Kakva je procedura i proces izgradnje instalacije (pogona), da li je lokalna javnost sudjelovala u procesu izgradnje, da li su poštovani svi potrebni propisi, kakav je stav investitora prema zahtjevima lokalne zajednice i sl., • Kakve su očekivane koristi za lokalnu sredinu, odnosno, kako su sutrukturirani zahtjevi lokalnog konteksta za vrste i količinu kompenzacija, • Kakve su dogovorene kompenzacije za posrednu štetu koja će se nanijeti lokalnoj zajednici, • Kako će se “NIMBY” sindrom kontekstualizirati u ponašanju lokalne zajednice.

Fenomen “NIMBY”(Not in my backyard) i stigmatizacija • Ovdje je prilika da nešto podrobnije objasnimo fenomen odbijanja unosa “viška rizika” u neki konkretni socijalni, lokalni kontekst. • Naime, iskustva pokušaja unosa percipiranog viška rizika u mnogim lokalnim sredinama u Hrvatskoj pokazala su se krajnje neuspješnima. U najvećem su broju slučajeva lokalne zajednice odbijale primiti navodni «višak rizika» bez obzira o kakvom se riziku radilo, da li se uopće radi o riziku, te se - kao najvažnija varijabla - pokazala opća odlučnost stanovništva da unaprijed “odbaci” i najmanju pomisao da će se nekakav novi rizik dobrovoljno prihvatiti u lokalnoj zajednici. • Osnovno je pitanje koje ovdje možemo postaviti: zašto dolazi do pojave navedenog sindroma, zašto se protestira protiv «opasnosti» koja se gotovo i ne poznaje, kako osigurati da se takve reakcije ne pojavljuju? • Najčešća je osnovica potencijalnog konflikta u tome da pripadnici neke zajednice osjećaju da su njihovi osobni “troškovi” ili štete koje trpe zbog nekog rizičnog objekta u svoj blizini veće od “troškova” ili štete suprotne strane, tj. onih koji im rizik nameću.

«Druga strana» može biti država, općina, neko poduzeće ili netko treći. Stanovnici lokalne zajednice vjeruju da neki dobivaju koncentrirane štete (mikrolokacija) dok su koristi disperzirane za ostale regije, za «druge». Preciznije rečeno - “troškove” ili negativne posljedice ne snose ljudi koji uživaju korist određenih aktivnosti. Takva je reakcija u našim uvjetima vrlo očekivana i sasvim je jasno da pažnju treba usmjeriti na uzrok problemu. • Ukoliko se preciznije pokuša operacionalizirati sindrom “NIMBY”, operacionalizacija osnovnih komponenti sindroma mogla bi se sastojati od sljedećeg niza elemenata: • 1. Radi se o iracionalnoj reakciji, • 2. To je posljedica neznanja, • 3. Javnost nije u pravu budući da su joj procjene pogrešne (neinformiranost, neznanje), • 4. Sebični interesi sprječavaju ostvarivanje općeg društvenog dobra i interesa, • 5. Predviđena investicija nije odraz potrebe društva nego politička odluka kojom se štite ekonomski interesi kapitala, • 6. To je racionalno utemeljena reakcija - zabrinutost zbog utjecaja potencijalno rizičnog objekta na okoliš i kvalitetu života, • 7. Radi se o generaliziranom sindromu odbijanja određenog političkog ustroja donošenja odluka – reflektira se djelotvornost političkog ustroja društva, a povod je pogodan jer je nabijen različitim značenjima.

Najvažniji su, pak, sljedeći strukturalni elementi sindroma NIMBY : • Nedostatak povjerenja u vlast i eksperte, • Osjećaj da se radi o poremećaju principa pravednosti, • Socijalna se ne/pravda i socijalne ne/jednakosti povećavaju, • Podjednaka se raspodjela rizika dokida, • Distributivna se nejednakost u količinama rizika povećava. • Iz dosadašnje je analize vidljivo da je navedeni fenomen takav da se kontekstualizira u svakoj posebnoj situaciji u ovisnosti u pojedinim konjunkturama i često dovodi do stigmatizacije mjesta, lokaliteta, regije. • U najširem smislu, on je vrlo generaliziran jer pokazuje nedostatak povjerenja u vlast i stručnjake i ukazuje na poremećaj načela pravednosti o ravnomjernoj raspodjeli rizika, te predstavlja jedan vrlo značajan aspekt percepcije utjecaja projekta na zdravlje i stil života u zajednici. • Istodobno, ma koliko nam se činio «iracionalan», on je i odgovor je na strahove i pretpostavljene rizike lokalne zajednice ali i pojedinaca, grupa, pa i stručnjaka izvan konteksta «lokalnosti», te na svojevrstan način ilustrira probleme tehničke racionalnosti i socijalne odgovornosti kako organizatora unosa novog rizika tako i najširih ekspertnih timova koji donose odluke.

Nedvojbeno ukazuje i na nedostatak najšire participacije i pokazuje nejednakost u tretmanu “djelatne nepravde” gdje se nova investicija (unos rizika) vidi kao novoizgrađena razlika u koristima i troškovima - koncentrirane štete «dobiva» mikrolokacija, a disperzirane koristi «uživa» makrolokacija. • U tom je smislu sasvim legitimno govoriti o tome da unosom novog rizika dolazi do promjene “imagea” zajednice i pojave stigme koja najčešće trajno mijenja karakteristike mjesta, poželjnost i vrijednosti povezane s nekom lokacijom, mjestom (ekonomska, psihološka, socijalna, simbolička). • Stigma se najčešće razvija zbog vidljivosti instalacije, očekivanih promjena ambijenta, osobnih procjena o stupnju poremećaja do kojeg će doći, poremećaja estetske kvalitete mjesta, stava o porijeklu poremećaja, različitih ocjena stupnja opasnosti i drugih elemenata. • U najkritičnijim je slučajevima moguće govoriti i o mobilizirajućem potencijalu stigme i marginalizacije koja se najčešće reflektira u socijalnoj amplifikaciji rizika, često kroz različite simboličke slike, a manifestira se i u «socijalnoj areni rizika» s obzirom na jačinu pojedinih interesnih skupina u pregovaranju o novom riziku.

U najvećem se broju slučajeva pretpostavljena stigma doživljava kao lokalizacija distributivne pravde na «loš način», kao raspoređivanje “nepravde” u lokalnoj sredini, a na političkoj se razini to doživljava kao nepošteno ili pošteno i podjednako distribuiranje šteta i koristi. • U vrlo dalekoj i optimističnoj verziji mogli bismo pretpostaviti da će, s porastom civilnog društva, u nas sve više rasti i uvjerenje građana da distributivna pravda funkcionira i u slučajevima opasnih i rizičnih postrojenja: nitko neće imati razloga pretpostaviti da postoji “smišljeno” loše djelovanje protiv nekog predjela, teritorija ili pak zajednica.

Komunikacija rizika • Pojmom “komunikacije rizika” označavaju se različiti postupci kojima se rizične situacije “komuniciraju” najširoj javnosti. • U demokratskom sistemu komunikacija predstavlja normalan dio procedure svakodnevnog života u društvu i pretpostavlja civilizacijski element zajedničkog života. • No, komunikacija u slučaju rizika predstavlja izuzetno značajan dio ukupnog razumijevanja složenih elemenata “civilizacije rizika”, civilizacije u kojoj se, kako smo to već naveli, broj rizika kontinuirano strukturno povećava kao što se povećava i stupanj kontrole nad njima. • Komunikacija rizika u teoriji se rizika shvaća kao vrlo važan dio ukupne procedure održavanja ili ponovnog uspostavljanja “klime povjerenja” koja je, kako smo to ranije ustvrdili, osnova za uspješnu raspravu o rizicima.

S jedne strane postoji problem karaktera informacija koje se komuniciraju javnosti. Nadalje, postoji i problem emitera komunikacije (tko šalje poruku - novinar, vladin službenik, ekspert ili tko drugi), ali i problem komunikacijskog sredstva (novine, TV, radio, stručni časopisi, prigodne publikacije, javni skupovi i sl.). • Nadalje, značajnu dimenziju predstavlja i davanje odgovora na pitanje tko priprema osnovnu informaciju koja će se emitirati i tko utječe na profiliranje osnovne informacije? • U mnogim je slučajevima komunikacije neuspješna - osnovna informacija izaziva uznemirenje, a ne pojašnjenje i racionalizaciju situacije; osnovna informacije izaziva nepovjerenje; način prijenosa informacije (jezik, izrazi, retorika, način, uvjeravanje i sl.) izaziva više štete nego što pojašnjava situaciju; osnovna informacija je dobro sročena i prihvatljiva, no odbija se zbog ranije uspostavljenog nepovjerenja koje je nastalo u nekim drugim situacijama (“ranije prethistorije”, raniji tijekovi događanja i sl.). • Komunikacija rizika stoga nije jednostavan proces u kojem se, s jedne strane, nalaze kvalificirani pošiljaoci (znalci koji rade s punom savjesti) i, s druge strane, kvalificirani primaoci (relativni znalci puni povjerenja u pošiljaoce informacija) nego složen proces u kojem treba poštivati mnoštvo pravila i postupaka uz primjenu kojih je moguće očekivati da će komunikacija rizika biti prihvaćena.

Mnogim pojavama ili situacijama ne obraćamo dužnu pažnju sve dok nas se osobno ne tiču ili dok na izvjestan način sami ne osjetimo ili barem pretpostavimo potencijalni učinak mogućih posljedica. • U najvećem se broju opisa rizičnih situacija u masovnim medijima situacija želi prikazati još dramatičnijom što svakako može utjecati na način prijema informacija u najširoj javnosti (dramatizacija, senzacionalizam). • Ukoliko se u nekom novinskom napisu situacija “dramatizira”, može se stvoriti povratni utjecaj u javnosti koja će u nastavku s većom pozornosti obraćati pažnju na opisane događaje i one njima slične. • Nasuprot rečenom, umanjivanje značaja i stupnja rizičnosti neke situacije može kod najšire javnosti dovesti do razvijanja opće klime nepovjerenja, do uvjerenja da netko (iz nekih razloga) želi umanjiti ili “zataškati” značaj nekog događaja ili situacije. • Stvaranje klime nepovjerenja obično je dugotrajan proces koji se postupno razvija, pa česta proglašavanja javnosti – od strane eksperata - iracionalnom, neukom i sl. ne odgovaraju istini, a stvaraju velike štete za budućnost - javnost je zapravo samo sumnjičava prema obećanjima koja se nude u interpretacijama rizičnih situacija. • Ukoliko masovni mediji sve informacije objavljuju korektno, nema nikakvog razloga posumnjati da će na neki drugi način objavljivati i one iz područja “kulture rizika”.

Ako je sumnjičavost generalizirana, objavljene informacije u masovnim medijima o rizicima vrlo teško će se smatrati uvjerljivim. Pa ipak, valja se držati osnovne pretpostavke koju ističu Mayo i Hollander (1991:66-69) da onda kada se raspravlja (komunicira) rizik, kada je to učinjeno dobro, uvijek je bolje nego kada se informacije sustežu. • U dugoročnom smislu, efektivnija, odgovornija i etičnija komunikacija rizika bit će korisna ne samo za industriju, zajednice, vladu, nego i za društvo u cjelini. Ovi autori navode i nekoliko važnih elemenata koje valja slijediti u komunikaciji rizika. • Prvi je element koji ističu potreba poštivanja javnosti kao legitimnog partnera. Ova se pretpostavka oslanja na dvije osnovne ideje. Javnost, prvo, ima pravo sudjelovati procesu odlučivanja o situacijama koje se tiču njezinog života.

Nadalje, cilj komunikacije rizika ne smije biti samo širenje javne brige za donošenje odluka ili pak izbjegavanje akcije nego oblikovanje informirane javnosti koja je uključena, zainteresirana, orijentirana prema rješavanju situacija, kooperativna i racionalna. Potrebno je, nadalje, pažljivo izraditi plan akcija, što je osobito važno u onim okolnostima u kojima još nije određena definitivna procedura postupaka u odlučivanju o rizičnim situacijama. Valja, zatim, slušati javnost pokušavajući ustvrditi koje elemente ona cijeni u vrjednovanju kvalitete svog života. Mnogo puta javnost ocjenjuje važnim povjerenje, kredibilitet autoriteta, kontrolu situacija, kompetenciju, spremnost na suradnju, poštenje i stvarnu zainteresiranost u rješavanju situacija, a ne statistiku i vjerojatnost mogućnosti izbijanja opasne pojave.

Valja, nadalje, biti osobno pošten, otvoren i točan, koordinirati svoje aktivnosti s drugim izvorima u koje se ima povjerenja, redovito se susretati s predstavnicima masovnih medija, poduzimati akciju, a ne samo “prazno pričati” i ne opterećivati komunikaciju temama o usporednim rizicima. • Tek kada su navedeni minimalni zahtjevi zadovoljeni, moguće je započeti komunikaciju rizičnih poruka, studija i analiza koje će imati veću šansu da budu prihvaćene od strane javnosti. • Među najvažnijim činiocima koji utječu na prihvaćanje rizika, prema ovim autorima, varijable su poštenja, korisnosti, alternativnosti, kontrole i voluntarizma. • Vrlo je značajno i pitanje vrijednosti koje naglašavaju ovi autori. Javnost procjenjuje vrijednost nekog rizika drugačije od eksperata najčešće se koristeći drugačijim cjelinama vrijednosnog procjenjivanja od ekspertnog. Rizične se situacije procjenjuju u odnosu na osobne vrijednosti, osobni doživljaj rizika i procjenu učinaka. • Najšira javnost ne želi samo “slušati” druga mišljenja i stavove; ona želi (kontekstualizirano na neku konkretnu lokaciju) da i ostala javnost, ali i vlada, općina, stručnjaci itd. podijele njihove brige, probleme i razmišljanja isto toliko koliko “druga strana” traži od javnosti da prihvati njezina stajališta bez postavljanja “dodatnih pitanja”.

Prihvaćanje rizika kao nužnosti također je implicirano jedino u slučaju kad je ta nužnost podjednako raspodijeljena. A da li je i može tako li biti? • Ukoliko se složimo u tome da je takvu podjednaku raspodijeljenost nemoguće postići, onda se osjećaj pravednosti distribucije može postići jedino ako se nužnost prihvaća kao jedina alternativa, kao stvarna nužnost, jedino rješenje koje “nosi” i mnogo negativnih konzekvenci koje će - jednom u budućnosti - pogoditi neku drugu zajednicu, situaciju ili područje, a “sada” pogađa konkretnu zajednicu. • “Pošten odnos” u raspodjeli rizika u nekom konkretnom kontekstu ima dakle i značajnu temporalnu dimenziju.

HVALA!

doc. dr. sc. Andrea Russo