14. Poststrukturalističke i postmodernističke paradigme

1. 14. Poststrukturalističke i postmodernističke paradigme

2. 14. Poststrukturalističke i postmodernističke paradigme • poststrukturalizam doveo u pitanje epistemološke temelje historije: događaje, historijske aktere, povijesne činjenice i valjanost njihove historiografske interpretacije → poststrukturalistički historičari zastupaju mišljenje da je povijesna realnost nespoznatljiva i da se mogu istraživati jedino njezine (jezične) reprezentacije • termini postmodernizam i poststrukturalizam se često koriste kao sinonimi, no postmodernizam se u širem smislu odnosi na "historijski opis epohe", dok je poststrukturalizam naziv za " skup teorija i intelektualnih praksi koje proizlaze iz kreativnog sučeljavanja sa strukturalizmom” (Jane Caplan)

3. 14. Poststrukturalističke i postmodernističke paradigme • postmodernizam: Jean François Lyotard, Postmoderno stanje (francuski izvornik: 1976, hrvatski prijevod: Zagreb, 1988) - postmodernu obilježava "nepovjerljivost prema meta-pripovijestima” odnosno sveobuhvatnim objasnidbenim modelima i filozofijama povijesti, te spoznajnim mogućnostima znanosti uopće • poststrukturalizam je kritička elaboracija strukturalizma → začetnik strukturalizma Ferdinand de Saussure, Tečaj opće lingvistike (posthumno, 1916) – jezik ne reflektira stvarnost već konstruira značenje pomoću sustava binarnih opreka, trodijelna struktura jezičnog znaka (označitelj, označeno, referent), teza o arbitrarnosti jezičnog znaka • dekonstrukcija: Jacques Derrida, O gramatologiji (1967) - Derrida jezik konceptualizira kao sustav znakova koji sâm dekonstruira vlastitu predstavljačku djelatnost, zbog čega ni jedan njegov element ne može raspolagati konstantnim i stabilnim značenjem (značenja se mijenjaju u čitanju i slušanju, jezik operira pomoću razlike, a značenje je odgođeno, nepotpuno i nesigurno)

4. 14. Poststrukturalističke i postmodernističke paradigme • fracuski teoretičar Roland Barthes u članku "Diskurs historije" objavljenom 1967. prvi prokazao "referencijalnu iluziju" koju proizvodi historiografija izjednačujući označitelja i referent (povijesnu zbilju) • posljedice utjecaja poststrukturalističkih teorija na epistemološke temelje historijske znanosti: a) propitivanje “zrcale teorije" između prošle zbilje i njezina historiografskoga prikaza b) perspektivnost istine c) dovedena u pitanje distinkcija između subjekta i objekta spoznaje, povijesnih činjenica i vrijednosnih sudova, historije i fikcije d) povijesna činjenica nije nezavisna od interpretacije e) upitnost objasnidbenog potencijala historijskih modela (npr. linearna i homogena koncepcija povijesnog vremena) te koncepata poput "dokaza", "uzroka i posljedica", "kontinuiteta i promjena", "sličnosti i razlika"

5. 14. Poststrukturalističke i postmodernističke paradigme • poststrukturalizam kreće od pretpostavke da tekst ili povijesna činjenica ne mogu biti interpretirani u odnosu na "esencijalni" princip odnosno "povijesnu zbilju" koji postoje izvan nje • poststrukturalistički historičari ukazali na inherentnu retoričnost kako povijesnih izvora, tako i njihove historiografske "prerade" te su izbrisali čvrste granice između književne fikcionalnosti i historiografske faktualnosti • poststrukturalistički historičari uveli kategoriju diskursa koja označava skup iskaza koji konstituiraju i definiraju određen fenomen te posjeduju vlastita formacijska pravila i kriterije za razlikovanje istinitosti i laži • poststrukturalistički historičari se bave načinima na koje su ljudi u prošlosti konstruirali svoja značenja svijeta → historija kao kreativna fikcija • radikalni poststrukturalizam - ne postoje standardi prema kojima bi se neka interpretacijska perspektiva mogla isključiti, niti predodređenih događaja u prošlosti koji bi bili kriterij procjene valjanosti historijskih pripovijesti → problem: interpretacije Holokausta

6. 14. Poststrukturalističke i postmodernističke paradigme Predstavnici i djela: Hayden White, Metahistory (1973) - tropološka teorija historijskog pripovijedanja s osloncem na filozofske koncepcije Northropa Fryea • White briše granice između fikcionalnih i realističkih diskursa, odnosno između književnosti i historiografije, prepoznajući u djelima devetnaestostoljetnih historičara i filozofa povijesti (Michelet, Tocqueville, Ranke, Burckhardt, Hegel, Marx, Nietzsche i Croce) četiri "predspoznajno i pretkritički djelatna tropa“: metaforu, metonimiju, sinegdohu i ironiju, kao obrasce prema kojima se povijesni događaji odabiru i oblikuju u priču kako bi bili prihvatljivi čitateljskoj publici • afirmirao je i ideološki "iskrivljene" tekstove kao povijesne izvore, tvrdeći da svaki tekst može biti jednako reprezentativno svjedočanstvo "mentalne klime" razdoblja u kojem je nastao • u pozadini Whiteove koncepcije stoji agnostičko uvjerenje da je "prava zbilja" predlogična i antilogična te da joj se kauzalni poredak može nametnuti tek pomoću jezika • White smatra da se do "prošle zbilje" ne može doprijeti direktno, nego tek posredovanjem različitih tekstualnih i netekstualnih simboličkih sustava

7. 14. Poststrukturalističke i postmodernističke paradigme Dominick LaCapra, Rethinking Intellectual History: Texts, Contexts, Language (1983) suprotstavlja se Whiteovu shvaćanju retoričnosti diskursa iz perspektive Derridaove dekonstrukcije • baveći se pitanjem povijesnog konteksta, LaCapra upozorava na varljivost determinističke "zrcalne teorije" kojoj je sklona dokumentaristička historiografija, a koja pretpostavlja mehaničku i jednoznačnu relaciju između teksta i njegova konteksta → sve historijske interpretacije su moguće tek načelno, no nikad nisu prepuštene jednoj osobi čija je spoznaja ograničena društvenim, političkim, ideologijskim i filozofijskim pretpostavkama, već ih obično određuje znanstvena zajednica odnosno institucija • pledira za interpretacijski pristup koji promatra kompleksne i proturječne odnose između teksta i njegovih brojnih "konteksta“ koji čine autorove intencije, motivacije, korpus, socijalno i kulturno okruženje, te diskurzivni modeli • s osloncem na derridaovsku dekonstrukciju smatra da se interpretacija tekstova nipošto ne može iscrpiti njihovom analizom jer tekst uvijek nosi "višak značenja" koji nadilazi njegov konkretni interpretativni okvir te omogućuje njegovu daljnju (re)produkciju

8. 14. Poststrukturalističke i postmodernističke paradigme Michel Foucault- razmatra pravila koja oblikuju pojavu i reprodukciju povijesnih sustava mišljenja koji kategoriziraju društveni život odnosno istražuje kako se formiraju "režimi istine" nekog društva • Foucault tvrdi da je istina kružno vezana za sisteme moći koji ju proizvode i podržavaju te za učinke koje moć stvara i koji nju reproduciraju → historija je sredstvo za reprodukciju i distribuciju moći u društvu • djela: Historija ludila u klasično doba (1961) - psihijatrijski diskurs konstruira mentalnu bolest kao devijaciju i tako ona postaje dijelom suptilnog mehanizma društvene kontrole • Riječi i stvari. Arheologija humanističkih znanosti (francuski izvornik: 1966, hrv. Prijevod: Zagreb, 2002) - istražuje konstituiranje epistema odnosno historijski determiniranih sustava mišljenja: renesansna, klasicistička, moderna epistema • Nadzor i kazna (1975) – istražuje instituciju zatvora kao oblik disciplinarne moći i model nadzora, moć je prisutna u svim socijalnim odnosima, istražuje funkcionalnost sustava nadzora za potrebe razvoja kapitalizma • Historija seksualnosti (1974, nedovršeno) – analizira formiranje čovjeka kao seksualnog bića u odnosu prema etičkim normama i zabranama od antike do danas

9. 14. Poststrukturalističke i postmodernističke paradigme Robert Berkhofer, Beyond the Great Story: History as Text and Discourse (1995) - kritika historičarskog rekonstrukcionizma, smatra da je čitava historiografija metapripovijest koji počiva na pretpostavci da je prošlost logički koherentna i narativno strukturirana, no prema njegovu mišljenju prošlost nema značenja i odsutna je • Berkhofer predlaže pisanje historijskih interpretacija iz više perspektiva, s više glasova i više fabula → postmoderna historija, kao i postmoderna umjetnost, mora priznati vlastitu konstruktivnost i prestati koristiti metapripovijesti kojima legitimira vlastiti diskurs kao istinit, a diskvalificira druge

10. 14. Poststrukturalističke i postmodernističke paradigme Patric Joyce, Democratic Subjects (1995)- istražuje kako su u 19. stoljeću engleska radnička klasa i buržujski radikali osmišljavali svijet pomoću jezika, tvrdi da je “klasna svijest” jezična konstrukcija, jednako kao i autonomni, samosvjesni historijski akteri Simon Shama, Dead Certainties (1997) – eksperiment miješanja historiografskih žanrova, detektivske fikcije i povijesti umjetnosti (s osloncem na povijesne izvore) • temeljni problemi poststrukturalističke historije: • odnos tekst/ kontekst • odnos jezik/subjekt/djelovanje