Download
1 / 51
510 likes | 694 Views
INFORMATIZACIJA POSLOVANJA. pred. mr. sc. Tatjana Listeš, dipl. inž. tatjana.listes@oss.unist.hr. Tatjana Listeš Materijali: Skripta: Klasić K. : ” Informatizacija poslovanja ” , Veleučilište u Splitu, Zagreb, svibanj, 2002. Predavanja: http://moodle.oss.unist.hr/.
E N D
INFORMATIZACIJA POSLOVANJA pred. mr. sc. Tatjana Listeš, dipl. inž. tatjana.listes@oss.unist.hr
Tatjana Listeš Materijali: Skripta:Klasić K.: ” Informatizacija poslovanja” , Veleučilište u Splitu, Zagreb, svibanj, 2002. Predavanja: http://moodle.oss.unist.hr/
5.1. Razvoj Interneta i njegova primjena 5.1.1. Osobni identifikacijski brojevi 5.1.2. Digitalni potpis 5.1.3. Kartično poslovanje 5.2. Intranet i ekstranet 5.3. Virtualna organizacija 5. Intranet, internet i ekstranet
5.1. Razvoj Interneta i njegova primjena • Internet je: • "mreža nad mrežama" kojom nitko ne upravlja, • "opće dobro čovječanstva" poput zraka, vode, biljnog pokrova, rudnog bogatstva itd. koji nije ni u čijem vlasništvu, • globalni gospodarski prostor kome može pristupiti svatko tko ima tehničke mogućnosti.
Osnovne funkcije Interneta su: • prikupljanje, pohranjivanje i dohvat informacija, te razmjena podataka i programa sa svih područja ljudskog djelovanja, • veliki prostor oglašavanja (konferencija) preko kojeg korisnici razmjenjuju iskustva • elektronička pošta za komunikaciju u mreži • uvođenje telekonferencija odnosno neposredne interaktivne komunikacije između korisnika • obavljanje poslovnih aktivnosti putem Interneta poput elektroničkog poslovanja, trgovine, telebankinga i sl.
Razvoj Interneta može se podijeliti u tri glavne faze: I. faza – mješovita vojno civilna mreža za razmjenu podataka Početkom 60 – ih godina 20. st. Ministarstvo obrane SAD pokrenulo je putem svoje Agencije za napredne istraživačke projekte ARPA više eksperimenata čiji cilj je bio razvoj mreže dislociranih elektroničkih računala koja trebaju moći međusobno komunicirati odnosno razmjenjivati podatke. Mreža je nazvana ARPANET i trebala je služiti isključivo za vojne potrebe. Broj umreženih računala brzo raste, tako da je primjerice 1971. godine bilo povezano 22 računala, a krajem 1972. već njih četrdesetak, i to i vojnih i civilnih računala. Zbog tako brzog razvoja i gotovo nikakve kontrole sigurnosti 1983. godine dolazi do razdvajanja vojnog i javnog dijela mreže na MILNET i ARPAnet.
II. faza – širenje javnog dijela mreže i uvođenje elektroničke pošte Paralelno s navedenim mrežama razvijale su se i druge komercijalne i znanstvene mreže. Spajanjem tih mreža (poput mreže Nacionalne fundacije za znanost NSFNET) spontano nastaje naziv Internet ("u mreži"). Zbog takvog stihijskog načina priključivanja na mrežu nikada nije uspostavljen nikakav središnji nadzor nad mrežnim događanjima, pa sukladno tomu nije razvijana nikakva sigurnosna politika niti zaštita za korisnike mreže. U ovoj fazi uvedena je mogućnost da svi prijavljeni korisnici na mreži mogu međusobno komunicirati slanjem poruka ("e-mail”) i njihovim primanjem u tzv. poštanske sandučiće. Poštanski sandučići smješteni su na serveru i primljena pošta čuva se u njima neko vrijeme dok ju korisnika ne preuzme (uobičajeno je 48 sati, ali može biti i drugačije ugovoreno).
III. faza – uvođenje World Wide Web-a (WWW-a) i elektroničkog poslovanja Povezivanje mreža (preko milijun većih računala 1992. godine) te njihova primjenjivost postaje zanimljivom za široke mase korisnika tek uvođenjem World Wide Weba i mogućnosti pretraživanja sadržaja bilo gdje na mreži (popularan naziv je "surfanje"). Time je također omogućen razvoj Interneta kao gospodarskog prostora odnosno uvođenje elektroničkog poslovanja. Elektroničko poslovanje je suvremeni oblik organizacije poslovanja kojim se podrazumijeva intenzivnu primjenu informatičke i posebno internetske tehnologije. Ono uključuje komuniciranje poslovnih partnera i izmjenu poslovne dokumentacije na daljinu, naručivanje i kupnju proizvoda i usluga putem mreže, plaćanje digitalnim novcem, korištenje pametnih kartica, virtualno bankarstvo itd.
Kod elektroničkog poslovanja razlikuje se: • B2B poslovanje (engl. Business to Business) odnosno poslovanje između poduzeća, • B2C poslovanje (engl. Business to Customer) odnosno poslovanje između poduzeća i korisnika usluga (kupca). • Praksa je pokazala da je do sada ostvaren najveći uspjeh u: • prodaji vlastitih dobara i usluga, • trgovanju na daljinu, • obavljanju financijskih transakcija odnosno elektroničko plaćanje i • elektroničkom izdavaštvu i nakladništvu.
Prodaja vlastitih dobara i usluga dijeli se na: • prodaju mekih dobara (nematerijalna, intelektualna dobra poput softvera, pri čemu se uglavnom koristi FTP (engl. File Transfer Protocol), a plaćanje se vrši ili klasično ili elektronički), • prodaju tvrdih dobara (materijalna roba, gdje se kombinira prodaja robe elektroničkim putem s klasičnim oblicima distribucije i isporuke robe krajnjem potrošaču), • prodaju usluga.
Ključna razlika u prodaji tvrdih i mekih dobara je u načinu isporuke kupljene robe. Isporuka tvrdih za razliku od mekih dobara (koji se u pravilu isporučuju elektronički) mora biti organizirana na klasičan način i to: • osobnim preuzimanjem robe na lokaciji kupca, • direktnom dostavom kupcu, • poštanskom dostavom kupcu, dostavom transportera u cestovnom, željezničkom, brodskom i zračnom prometu, • putem specijaliziranih dostavljača (distributera). • Da bi se realizirao posao putem elektroničkog poslovanja primjenjuju se razni mehanizmi kontrole pristupa koji osiguravaju da samo ovlašteni korisnici mogu pristupiti određenim resursima informacijskog sustava i odobrava im se poduzimanje određenih aktivnosti za koje su autorizirani s tim resursima.
Obrada kontrole pristupa provodi se u tri koraka: • identifikacija - označava predstavljanje korisnika, odnosno predstavljanje identiteta korisnika sustavu • autentikacija– korisnik mora dokazati da je osoba za koju se predstavlja • autorizacija – korisnik specificira koje resurse i za koje aktivnosti želi koristiti, a kontrola pristupa provjerava ima li korisnik prava na to. • Prilikom uobičajene prijave za rad na sustavu korištenjem korisničkog imena i zaporke, identifikacijom se podrazumijeva unošenje korisničkog imena. U drugim sustavima, identifikacija se može provoditi i na druge načine. Npr. u sustavima gdje se implementira fizička kontrola identifikacija se može provoditi korištenjem identifikacijskih kartica ili biometrijskih podataka(otisak prsta, uzorak zjenice i sl.).
Autentikacija podrazumijeva potvrdu predstavljenog identiteta. Generalno, autentikacija se provodi korištenjem jedne ili više idućih značajki: • nešto što osoba zna - zapamćena informacija, poput imena, prezimena, datuma rođenja, lozinke, osobnog identifikacijskog broja (PIN), • nešto što osoba posjeduje - obrađeni fizički objekt poput plastičnih, magnetskih i/ili pametnih kartica, fizičkih ključeva i sl. • nešto što osoba jest - osobna obilježja poput otisaka prstiju, otisaka dlana, vlastoručnog potpisa, očne pozadine. • Na računalnim sustavima, tradicionalno se koristi prva značajka, odnosno autentikacija korisnika se provodi unošenjem zaporke (nešto što osoba zna).
Prilikom identifikacije sustavu (npr. kod POS uređaja ili bankomata) korištenjem magnetskih ili pametnih kartica uobičajeno se provodi i dvostruka autentikacija: onim što osoba posjeduje (kartica) i onim što osoba zna (PIN). Pojam autorizacije predstavlja ovlasti korisnika na sustavu nakon što je isti uspješno identificiran te autenticiran. Npr. na Windows sustavima autorizacija se implementira korištenjem pristupnih lista ACL (eng. access control list) koje su vezane uz svaku pojedinu datoteku na sustavu, i u kojima su definirana prava pristupa (dozvola ili zabrana) i način pristupa (čitanje, pisanje, promjena itd.) za pojedine korisnike i/ili grupe. Nadzor i praćenje rada podrazumijeva mogućnosti jednoznačnog praćenja svih aktivnosti koje korisnik provodi za vrijeme dok je prijavljen u sustav. Na računalnim sustavima praćenje rada većinom se implementira bilježenjem aktivnosti korisnika u posebne log datoteke.
5.1.1. Osobni identifikacijski brojevi • Osobni identifikacijski broj (engl. Personal IdentificationNumber – PIN) je neki broj koji se pridružuje nekoj osobi i koji u kombinaciji s nekim načinom ili sredstvom identifikacije služi za verifikaciju autentičnosti osobe. • Korisnici učitavaju karticu sa njihovim osobnim podacima u uređaj za čitanje (identifikacija), a potom unose PIN (autentifikacija). • Proces primjene PIN-a sastoji se od više faza u kojima su moguće zlouporabe: • generiranje PIN-a • izdavanje (dojavljivanje) PIN-a, • validacija PIN-a, • pohranjivanje PIN-a • promjena i poništavanje PIN-a.
Generiranje PIN-a mogu obavljati institucije koje korisniku dodjeljuju PIN, ili korisnici koji dojavljuju PIN određenoj instituciji. • U tu svrhu primjenjuju se slijedeće metode: • metoda izvedenog PIN-a kod koje institucija generira PIN na temelju nekog identifikacijskog atributa korisnika. Nedostatak je što pri promjeni PIN-a treba mijenjati i identifikacijski atribut. • metoda slučajnog PIN- a kod koje institucija generira slučajni broj fiksne dužine koji se dodjeljuje korisniku kao PIN. Nedostatak je da se takav PIN teško pamti pa ga ljudi zapisuju, čime se povećava mogućnost zlouporabe. • metoda odabranog PIN-a, gdje korisnici sami odabiru svoj PIN. Takvi PIN-ovi su često predmet zlouporabe jer korisnici odabiru tzv. govoreće šifre odnosno koriste datume rođenja, inicijale, imena djece i sl.
Izdavanje (dojavljivanje) PIN-a je dio procesa u kojem lako dolazi do zlouporaba zbog čega ga treba posebno strogo nadzirati. Validacija odnosno provjera ispravnosti PIN-a može se obavljati lokalno kao i od strane treće institucije. Zbog zaštite od moguće zlouporabe PIN pri prijenosu telekomunikacijskim linijama i obradi treba štititi enkripcijom. Pin se također pohranjuje u informacijskom sustavu. Promjena i poništavanje PIN-a može se provoditi na način sličan generiranju novog PIN-a. Poništavanje PIN-a provodi se kada korisnik želi zatvoriti svoj račun, kada je PIN saznala neovlaštena osoba, te kada je slučajno uništen ili zaboravljen. PIN se u pravili ne briše nego se samo inaktivira, kako bi se sve prošle transakcije mogle naknadno rekonstruirati.
5.1.2. Digitalni potpis • Digitalni potpis je tehnologija provjere vjerodostojnosti poruka primljenih u komunikaciji između računala. • Svrha digitalnog potpisa je višestruka: • provjerava autentičnost osobe koja je potpisala dokument • onemogućuje promjenu sadržaja poruke na putu od pošiljatelja do primatelja, • onemogućuje i pošiljatelja i primatelja da pobije sadržaj pisma, ugovora, odnosno općenito poslanog dokumenta. • Digitalni potpis je zapravo šifrirana izvorna poruka na način da se dodaje još jedan obično završni dio, koji je također kriptiran. Taj dodatni dio može biti u obliku sažetka poruke kojim se potvrđuje njena integralnost i neporecivost i/ili u obliku potpisa koji je ovjeren ispravom – digitalnim certifikatom.
Digitalni certifikat je isprava kojom se potvrđuje identitet fizičke ili pravne osobe, a izdaju ga za to ovlaštene organizacije (primjerice VeriSign, MountainView). Tehnologija koja se temelji na šifriranju javnim ključem, digitalnom potpisu i sustavu certifikata postala je industrijskim standardom za sigurnost elektroničkog poslovanja. Često se naziva i PKI (engl. PublicKeyInfrastructure) Sigurnost podataka iz digitalnog certifikata temelji se na primjeni asimetričnih algoritama za kriptiranje, pri čemu izdane isprave sadržavaju tajni ključ za dešifriranje, a šifriraju se javnim ključem agencije koja je izdala certifikat. Javni ključ se koristi za šifriranje poruke namijenjene vlasniku certifikata ili za provjeru njegovog digitalnog potpisa. Certifikat ima određeno vrijeme važenja i mora se programski provjeravati trenutno stanje javno objavljene liste povučenih certifikata koju digitalno potpisuje i objavljuje ovlaštena agencija.
Certifikat sadrži niz vrijednosti, kao što su ime certifikata, zašto se upotrebljava, informacije o vlasnicima javnih ključeva, datum isteka, podaci o izdavačima certifikata itd. CA (engl. Certifikate Authority), koristi tajni ključ za potpis certifikata. CA izravno ili preko registracijskog centra (engl. RegistrationAuthority - RA) registrira krajnje korisnike i provjerava njihov identitet. Ako primatelj zna javni ključ certifikata, onda on može provjeriti da je certifikat zaista od strane provjerenog CA. Certifikati mogu biti distribuirani elektronskim putem, pametnim karticama, disketama itd.
5.1.3. Kartično poslovanje • Plastične kartice se najčešće koriste kao sredstvo za identifikaciju. Pametne kartice (engl. SmartCard) imaju ugrađen memorijski i/ili procesorski čip pa mogu poslužiti i za pohranjivanje i za obradu informacija potrebnih za autentifikaciju. • Kartice se koriste i pri online plaćanju Internetom. Procedura je pri tome jednostavna: • Kupac unosi putem računala tražene podatke – ime, prezime, vrstu kreditne kartice, njen broj itd. • Nakon unosa podataka kupac potvrđuje unos i šalje podatke prodavaču, • Nakon provjere podatka prodavač vraća kupcu potvrdu plaćanja koju ovaj može tiskati i pohraniti. • Za komunikaciju se koriste sigurnosni protokoli i standardi, svi podaci se kriptiraju.
Kod plaćanja karticom putem Internet glavni izvor opasnosti je pouzdanost onoga kime se posluje odnosno kome se plaća. Provjera sigurnosti odnosno primjenjuje li odabrano Web mjesto sigurnosne mjere mora se obaviti prije upisa podataka u računalo. Internetski preglednici nude mogućnost provjere sigurnosti prilikom plaćanja u obliku otvorena ili zatvorena lokota, ili izjave da se radi o sigurnom mjestu. Za sada još nisu uspostavljeni standardi označavanja sigurnih mjesta, pa pri korištenju naveden usluge treba biti oprezan. Razina zaštite povjerljivih podataka korisnika također je u okviru odgovornosti onoga s kim se posluje.
5.2. Intranet i ekstranet • Intranet je privatna računalna mreža jednog poslovnog sustava koja koristi internetske standarde i protokole kako bi se zaposlenicima omogućila jednostavna komunikacija i suradnja te pristup informacijama tvrtke. S obzirom da se temelji na Web tehnologiji intranet često nazivaju i korporativnim Web-om. • Razlika između Interneta i intraneta: • Intranet je privatna mreža u vlasništvu neke organizacije, • dok Internet nije u vlasništvu ni jedne tvrtke ili osobe. • Na Internet ima pravo pristupa svatko tko ima tehničke mogućnosti za to, dok na intranet imaju pristup samo osobe koje su za to ovlaštene. • Intranet se obično štiti od neovlaštenog pristupa tzv. sigurnosnom stijenom (engl. Firewall).
Osnovne funkcije intraneta su: • elektronička pošta koja omogućava komunikaciju između pojedinaca ili pojedinaca sa skupinom, • zajedničko korištenje datoteka kojim se omogućava zaposlenicima korištenje zajedničkih podataka i informacija, • upravljanje pristupom informacijama kojim se vrši nadzor nad uporabom informacija te davanje ovlaštenja različitih razina za pristup informacijama poduzeća, • pretraživanje informacija koje omogućuje efikasan rad s pohranjenim informacijama, • upravljanje mrežom koje uključuje održavanje mreže, izvođenje potrebnih izmjena na mreži te davanje pristupa mreži.
Intranet se implementira na korporacijskoj mreži s klijent - poslužitelj tehnologijom i povezuje upravljački i poslovni dio informacijskog sustava poduzeća. Ponekad je nemoguće odjednom povezati cjelokupan postojeći sustav jer su neke od aplikacija nepovezane, nekompatibilne i slično. U tom slučaju se uvođenje intraneta provodi u koracima, a aplikacije se razvijaju na internet filozofiji (jedinstveni način pristupa podacima i njihova opća dostupnost). Osnovne primjene intraneta prvenstveno se odnose na unapređenje suradnje među zaposlenicima i smanjenje troškova svakodnevnog operativnog rada.
Razmjena informacija među zaposlenicima unaprjeđuje se primjenom elektroničke pošte, jer se njom zamjenjuju klasični načini komunikacije u poduzeću putem oglasnih ploča, cirkularnih pisama, okružnica i sl. Operativno je jednostavnije i jeftinije poslati poruku ili dopis svima kojima je to potrebno ne odvajajući se od računala, i bez uporabe papira. Istim putem šalju se razni podsjetnici, pozivi na sastanke te dokumenti "u izradi" koje treba doraditi. O svakom kontaktu postoji zapis, čije nepostojanje može biti velik nedostatak kod komunikacije putem telefona. Radni timovi odnosno grupe ljudi koji rade na istim projektima mogu nesmetano diskutirati, slati jedni drugima ili svima radne materijale i tako ubrzati rad na projektu.
Intranet ima važnu ulogu u potpori suradnji, odlučivanju i upravljanju. Zaposlenici mogu putem intraneta slati na razmatranje svoje prijedloge o daljem radu, poboljšanjima tehnoloških procesa, primjedbe i zamjerke lošoj organizaciji posla ili neprikladnom ponašanju zaposlenika ili rukovoditelja. Na taj način poslovodstvo je upoznato sa razmišljanjima i stavovima zaposlenika te je spremno reagirati na vrijeme, rješavati probleme u hodu, ali i prilagoditi planove prijedlozima zaposlenih.
Unaprjeđenje i ubrzanje generiranja i dostave poslovne dokumentacije provodi se primjenom elektroničke razmjene dokumenata (engl. ElectronicDocumentInterchange, EDI) koji je svojevrsna verzija elektroničke pošte u kojoj su određene poruke standardizirane na način da imaju oblik poslovnih dokumenata (radni nalozi, otpremnice, dostavnice, skladišnice, računi, itd.). Ako je program koji stvara te dokumente u elektroničkom obliku povezan s elektroničkom poštom, omogućena je njihova elektronička razmjena na intranetu čime se značajno smanjuju manipulativni troškovi i ubrzava rad.
U okviru izdavaštva umjesto tiskanja, te distribucije dokumenata i ostalih pisanih materijala, primjenom intraneta sva dokumentacija tvrtke može istodobno biti dostupna u ažurnom obliku svim zaposlenicima tvrtke bilo gdje na svijetu. Prema potrebi se tada može tiskati na štampaču potreban materijal u onoliko primjeraka koliko je doista potrebno. Na taj način publiciraju se gotovo sve vrste dokumenata: godišnja izvješća, katalozi proizvoda ili usluga, priručnici, obavijesti o novim proizvodima, laboratorijski rezultati, interni časopisi itd. Primjena intraneta je važna i pri razvoju novih proizvoda. Iako nisu ili ne moraju biti članovi razvojnog tima, svi zaposlenici mogu putem intraneta sudjelovati u kreiranju novog proizvoda, te putem elektronske pošte davati svoje sugestije i primjedbe. Bez intraneta takav način razvoja nije moguć ili je znatno sporiji, pa nije primjenjiv u praksi.
Učenje na daljinu pruža mogućnost racionalizacije učenja jer se ukidaju troškovi putovanja, noćenja, dnevnica, te omogućava sudjelovanje zaposlenika sa različitih lokacija na tečaju koji vodi jedan predavač što u tradicionalnom obrazovnom sustavu ne bi bilo moguće. Tijekom procesa učenja mogu se koristiti i ostali resursi intraneta - pohranjena dokumentacija, testovi, video predavanja i sl. Predavači sve više preuzimaju ulogu trenera koji usmjeravaju i strukturiraju nastavni proces, a sve manje drže predavanja. Svaki učesnik na tečaju može raditi svojim tempom (u nekom unaprijed određenom optimalnom roku), a provjera znanja provodi se uglavnom rješavanjem pismenog ispita (iako to nije pravilo). Čavrljanjeje primjena intraneta za koju neki autori smatraju da, kao neformalna komunikacija zaposlenika, može imati pozitivan utjecaj na poslovne rezultate, iako zahtjeva strogu kontrolu.
Ekstranet je oblik povezivanja računalnih mreža dvaju ili više poslovnih sustava koji čine određenu poslovnu asocijaciju, a temelji se na internetskim otvorenim standardnim protokolima. Primjer ekstraneta su holding kompanije i korporacije koje se sastoje od više različitih, uglavnom samostalnih poduzeća, koja usko surađuju i da, po mogućnosti, ne konkuriraju na tržištu (osim ako to nije poseban interes zajedničkog vlasnika). Ekstranet predstavlja tehnološko rješenje za poslove koji se u klasičnom obliku rješavaju korištenjem telefona, telefaksa, elektroničke pošte, raznim biltenima i osobnim kontaktima. Kod klasičnog načina rada poslovni partner čeka da dobije informaciju, dok kod ekstraneta kada poslovnom partneru treba informacija sam dolazi do nje.
Ekstranet je oblik povezivanja računalnih mreža dvaju ili više poslovnih sustava koji čine određenu poslovnu asocijaciju, a temelji se na internetskim otvorenim standardnim protokolima. Primjer ekstraneta su holding kompanije i korporacije koje se sastoje od više različitih, uglavnom samostalnih poduzeća, koja usko surađuju i da, po mogućnosti, ne konkuriraju na tržištu (osim ako to nije poseban interes zajedničkog vlasnika). Ekstranet predstavlja tehnološko rješenje za poslove koji se u klasičnom obliku rješavaju korištenjem telefona, telefaksa, elektroničke pošte, raznim biltenima i osobnim kontaktima. Kod klasičnog načina rada poslovni partner čeka da dobije informaciju, dok kod ekstraneta kada poslovnom partneru treba informacija sam dolazi do nje.
Ekstranet se dijeli na dvije osnovne vrste: • uzajamni ekstranet, gdje svaka od organizacija omogućuje svojem partneru pristup specifičnim informacijama sa svog intraneta i • središnji ekstranet gdje jedna organizacija omogućuje pristup specifičnim informacijama raznim poslovnim partnerima. • Ekstranet treba početi primjenjivati tek nakon što svaki poslovni sustav ima kvalitetan intranet u punoj funkciji. • Druga važna funkcija je ograničeno B2B poslovanje između poslovnih partnera uključenih u ekstranet. Potpuno B2B kao i B2C poslovanje odvija se putem Interneta. • Izbor informacija koje će poslovni partneri izmjenjivati ili koji će biti u dostupu partnerima ovise o djelatnosti tvrtke i o djelatnosti poslovnih partnera ( zajedničke marketinške aktivnosti, unapređenje odnosa sa klijentima, raspoloživost sirovinam, proizvoda ili usluga).
5.3. Virtualna organizacija • Procesi koji su omogućili stvaranje virtualne (prividne) organizacije su: • digitalizacija, koja omogućava automatiziranje pomoću računala svih komunikacijskih oblika koji se primjenjuju u uredu (glas, tekst, slika) bez gubitka kvalitete izvornika i • globalizacija, kod koje informacija u elektroničkim komunikacijskim mrežama gubi osobinu vezanosti za lokalan prostor i postaje svima dostupna. U klasičnim poslovnim sustavim informacija se lokalno ugrađivala u medij (papir, pamćenje zaposlenika, magnetski medij).
Tri osnovne kategorije suvremenog poslovanja proizlaze iz mogućnosti digitalizacije bitnih oblika ljudske komunikacije i same informacije: • Udruženo znanje. Pojedinac i organizacija imaju informacijske potrebe, znaju koje informacije trebaju i ciljano ih traže. • Višestruka prisutnost. Pojedinac može virtualno djelovati u digitalnom svijetu bilo gdje i bilo kad. To znači da informacija nije povezana samo sa jednom fizičkom točkom već se disperzira u prostoru i vremenu. Organizacija se na taj način može predstaviti bilo gdje u svijetu i bilo kad, bez da se fizički pojavi na mjestu predstavljanja. • Organizacijska inteligencija. Modeliranjem operativnih podataka u jednoznačne informacijske sadržaje omogućava njihovu ugradnju u cjelokupne intelektualne resurse organizacije. • Time je stvoren rad na daljinu i virtualno radno mjesto.
Virtualna organizacija je organizacija čija struktura nije određena fizičkim prostorom i koja sadrži umrežene zaposlenike, timove i grupe koji računalima razmjenjuju znanje i informacije kroz otvorenu komunikacijsku mrežu. U virtualnoj organizaciji zaposlenici rade na različitim lokacijama i u različito vrijeme, odnosno formiraju se virtualni timovi koji obavljaju virtualni rad. Virtualne timove čine grupe ljudi koji prvenstveno surađuju kroz računalne komunikacijske mreže i sustave, te koji samo povremeno i po potrebi osobno komuniciraju. Okupljeni su oko definiranog poslovnog cilja i utvrđenog radnog zadatka.
Virtualno radno mjesto na kojem radi zaposlenik određenog poduzeća karakterizira: • računalo, koje služi za komunikaciju i koje je osnovno sredstvo za rad zaposlenika na virtualnom radnom mjestu. • računalni sustavi i programska pomagala za izvršavanje radnih zadataka, kao i programska rješenja za grupni rad, te sustav za upravljanje dokumentacijom. • komunikacijska mreža koja služi za komunikaciju sa ostalim zaposlenicima i okolinom mora biti razvijena i u punoj funkciji. • Cilj postavljanja virtualnih radnih mjesta je povećati autonomiju, fleksibilnost i pokretljivost zaposlenika i pripadnih radnih zadataka.
Virtualna organizacija može djelovati na način da se formira od pojedinih dijelova stvarnih poslovnih sustava bilo kakve vlastite organizacijske strukture, čiji zaposlenici sudjeluju u virtualnom radu kao članovi virtualnog tima. Time se omogućava da pojedinci mogu biti članovi više virtualnih timova, a time i zaposlenik više virtualnih organizacija. Virtualna organizacija u pravilu nema zaposlenike koji djeluju na unaprijed određenoj fizičkoj lokaciji. Model virtualne organizacije predstavlja formu u kojoj vodeća organizacija organizira udruživanje sa skupom drugih organizacijskih subjekata (unutarnjih i vanjskih) od kojih je svaki specijaliziran za određene poslovne aktivnosti, u cilju izrade određenog specifičnog proizvoda ili usluge u najkraćem mogućem vremenu i s najvećom mogućom kvalitetom.
Integracija radnih procesa primjenom informacijske tehnologije i umrežene strukture skraćuje proizvodni ciklus i daje gotovo trenutni odgovor na zahtjeve tržišta. • Razlikuju se tri osnovna oblika (modela) virtualne organizacije. • organizacija s umreženim radnim zadacima koja povezuje poslovne partnere za zajednički nastup na tržištu. • organizacije s umreženim radnim timovima, koji sadrži manje organizacije (timove) za razvoj, istraživanje i stručnu podršku, a njihovo zajedničko djelovanje omogućuje izvršavanje planova i projekata razvitka državne uprave i gospodarstva. • organizacija s umreženim tvrtkama, koju u pravilu formiraju konzorciji koji objedinjavaju istraživački sektor, proizvodnju i trgovinu oko jedinstvenog proizvodnog programa (objedinjavanje organizacija iz srodnih ili istih gospodarskih grana).
Strateški zahtjevi virtualnog poslovanja odnose se na: • razmjenu iskustava i zajedničko korištenje resursa, • zajedničko preuzimanje rizika i troškova, • povezivanje vršnih nadležnosti, • smanjenje ukupnih troškova proizvodnje i poslovanja, • povećanje proizvodne sposobnosti, • povećanje kvalitete i učestalosti nastupa na tržištu i, • prijelaz s prodaje proizvoda na prodaju rješenja i znanja.
Najvažnije značajke virtualne organizacije su: • povećanje konkurentne sposobnosti koje se realizira kroz mrežu malih organizacija sklonim bržim promjenama poslovnog okruženja i dinamičkom razmjenom znanja, tehnologije i stručnjaka. • povećanje fleksibilnosti poslovanja znači vrlo brzo i jednostavno mijenjanje poslovnih partnera, različitih virtualnih timova i dinamičkog uključivanja pojedinih stručnjaka • povećanje kvalitete proizvoda i usluga uz povećanje brzine odziva na tržištu preduvjet je fleksibilnost virtualnih timova koji omogućuju povezivanje i razmjenu virtualnih pojedinaca prema potrebama korisnika, što izravno utječe na brzinu odgovora na postavljene zahtjeve te kvalitetniju ponudu.
povećanja kvalitete poslovne komunikacije i unutarnje kontrole, jer uz osobnu komunikaciju, mrežom je omogućena razmjena dokumentacije, izvješća, projekata, kao i bolja kontrola proizvodnje, resursa i zaliha, čime se povećava ukupna kvaliteta poslovanja • smanjenje troškova poslovanja, jer je komunikacijom omogućeno zajedničko korištenje znanja, vještina i tehnologije te stalni kontakt s poslovnim partnerom bilo gdje na svijetu, uz smanjenje fiksnih troškova (najam poslovnog prostora, prijevoza na posao, putovanja do poslovnih partnera i sl.). • Ponekad se pojam virtualne poslovne organizacije pogrešno izjednačava s pojmom virtualne (prividne) stvarnosti.
Virtualna stvarnost (engl. VirtualReality) uključuje slijedeće aspekte: • trodimenzionalnu grafiku • računalnu animaciju, • računalnu simulaciju i • virtualnu organizaciju poslovanja. • Sustavi za trodimenzionalnu grafičku obradu podataka temelje se na primjeni računalnih programa koji koriste složene geometrijske zakonitosti i proračune za prikazivanje prividno trodimenzionalnih crteža objekata. Iluzija odnosno privid koji se pritom stvara može: • prikazivati nešto što u stvarnosti ne postoji, ili • prikazivati nešto u svim njegovim prostornim dimenzijama, ponekad kao vremenski promjenjiv proces.
Omogućeno je i interaktivno interveniranje u prividni oblik i strukturu nematerijalnog objekta, odnosno prostora, što se primjenjuje u arhitekturi, urbanizmu, pri konstrukciji strojeva, brodova itd. U poslovnim sustavima koristi se u svim poslovima koji uključuju elemente vizualne kreativnosti i umjetničkog izražavanja, a to su primjene u marketingu, oglašavanju, izradi web stranica. Sustavi za trodimenzionalnu grafiku koriste se i pri računalnoj animaciji, gdje se uključuje i prividna dinamika objekata odnosno pokret u vremenu i prostoru. Računalna animacija se osim u industriji zabave (u računalnim igrama, filmskim efektima i sl.) primjenjuje u poslovnim sustavima u svrhu marketinga, obrazovanja, regulacije prometa itd.
PRIMJER: ANIMIRANI KATALOG ZA IZBOR KUĆE/STANA Potencijalni kupac kuće odnosno stana priključuje se na animirani katalog svih raspoloživih objekata i putem ciljanih pitanja (o željenoj veličini prostora, broju soba, gradu ili određenom kvartu) ograničava broj objekata koje prodavač nudi. Zatim, izborom pojedinog objekta "vidi" kuću sa svih strana, "ulazi" u nju i "prolazi" kroz sve prostorije. O spretnosti i znanjima trgovca ovisi hoće li ponuditi i mogućnost izvršenja određenih promjena na kući (boje zidova, pregrade i sl.), kao i namještanja prostora namještajem jednog ili više proizvođača. Računalna simulacija je postupak uporabe informacijske tehnologije za podražavanje (oponašanje) stvarnih sustava, objekata i procesa u apstraktnom univerzumu tj. u sferi virtualne stvarnosti. U postupcima simulacije koriste se modeli sustava odnosno apstraktni prikazi njihove strukture i procesa koji se u njima ostvaruju i onih koji međudjeluju s okolinom.
Razlikuju se sljedeći tipovi računalne simulacije: • analitička simulacija, kod koje se provodi analiza postojećeg, složenog sustava i njegovih procesa i logičkih odnosa • eksperimentalna simulacija, kod koje se eksperimentira s modelom sustava radi utvrđivanja njegova ponašanja u različitim uvjetima, ponekad za ljude neprihvatljivim uvjetima, • prognostička simulacija, kod koje se simuliraju interakcije između modela sustava i okoline radi utvrđivanja ponašanja postojećeg sustava u budućnosti, te • stvaralačka (kreativna) simulacija, pri čemu se stvaraju novi sustavi na temelju izrađenih i ispitanih modela.
