1 / 164

FAKULTET ZA TURISTIČKI I HOTELIJERSKI MENADŽMENT BEOGRAD

FAKULTET ZA TURISTIČKI I HOTELIJERSKI MENADŽMENT BEOGRAD. POSLOVNA ETIKA I KOMUNICIRANJE Prof. dr Boško Kovačević Branislav Filipović - asistent. I. PREDMET I METOD ETIKE. Hegel: Sokrat je tvorac morala “spoznaj samog sebe” – pravi početak morala – u nastajanju

larya
Download Presentation

FAKULTET ZA TURISTIČKI I HOTELIJERSKI MENADŽMENT BEOGRAD

An Image/Link below is provided (as is) to download presentation Download Policy: Content on the Website is provided to you AS IS for your information and personal use and may not be sold / licensed / shared on other websites without getting consent from its author. Content is provided to you AS IS for your information and personal use only. Download presentation by click this link. While downloading, if for some reason you are not able to download a presentation, the publisher may have deleted the file from their server. During download, if you can't get a presentation, the file might be deleted by the publisher.

E N D

Presentation Transcript


  1. FAKULTET ZA TURISTIČKI I HOTELIJERSKI MENADŽMENTBEOGRAD POSLOVNA ETIKA I KOMUNICIRANJE Prof. dr Boško Kovačević Branislav Filipović - asistent

  2. I. PREDMET I METOD ETIKE • Hegel: Sokrat je tvorac morala “spoznaj samog sebe” – pravi početak morala – u nastajanju • Aristotel sistematizuje etičku nauku u “Nikomahovoj etici” • samosvest – kakav sam ja to čovek? • Moral se ostvaruje u prostoru između praxe i običajnosti

  3. samodelatnost – istina i sloboda kao uslov čovekova duša: volja, razum i um sposobnost čoveka da razlikuje dobro i zlo (čovekova volja) svest je navika, a samosvest postavlja pitanje dobra i zla

  4. Etika je nauka o običajnosnom, o moralnom – praktična filozofija u etici se radi o praktičnom znanju (phronesis) predmet etike je pojam dobra i zla dobro i zlo se odnosi na radnje. Delatna osoba je dobra ili zla (dakle radi se o pretpostavljenom dobru – odn. o trebanju, a ne bitku. etika naučava šta čovek treba da bude!

  5. 1. Vrlina i savest • vrlina je centar etike (Aristotel) i okrenuta je životu čoveka u polisu • polis je apstraktan kolektivitet – danas grad (zajednica) • grad (polis) obezbeđuje – su-odnošenje – bio – politikos. • vrlina je moralna jačina volje (ona je više od postojećeg)

  6. Inventar vrlinaU “Nikomahovoj etici”, Aristotel analizira 14 vrlina, koje čine osnovu etike. Sredina (mera) je etičko, između dve krajnosti.

  7. vrlina i savest – ključne kategorije u egzistenciji (Marx) vrlina je znanje (može se naučiti) – Sokrat praktično znanje (phronesis) Etika je praktikovanje vrline. Vrlina je sredina – mera znati razliku između onoga što jest i onoga što treba da bude čovek nema vrlinu po prirodi, a delovanjem (praksa vrline) stvara drugu prirodu

  8. 2. Poreklo vrline • vrlina kao pripadnost, ali ne i povijesnost • prvobitno je vrlina bila određena kao tehne • život je delovanje (praxis) – suodnošenje • celina života je praxis – poiesis-tehne –theoria • vrsnoća (veština) je najvažnija za proizvodnju i njene rezultate

  9. za Kanta je dobro delo – čovekova delatnost u kojoj se razlikuje dobro i zlo kvalitet dobrog rada (vrsnoća) pretvara se u kvalitet čoveka kao čoveka, a vrsnoća rada se pretvara u moralnu vrlinu. Tehne se mora prethodno naučiti – zbog toga je vrlina = znanje (phronesis) čovek postaje čovekom samo u modernom pojmu prava – jednakost građana pred zakonom vrlina je samoosvešćivanje čoveka

  10. 3. Civilizacijski rakurs • čovek bi trebao da prizna sebe i drugoga, kao privatnost • Kant ne traži čoveka u onome što jeste (bitak), već što bi trebao da bude • etika uvek ispočetka osvaja konstantu ljudskog – stalno dokazivanje • trebanje čini moral mogućim

  11. mišljenje kao refleksija podiže nagon na nivo volje volja je predmet etike, odnosno praktični um (Kant)

  12. 4. Egoizam i altruizam • problem pojedinačnog i grupnog (kolektivno) • egoizam se zasniva na samoljublju • altruizam podrazumeva naklonost drugom i u korelaciji je sa utilitarizmom • kažnjavanje kao činjenje zla drugom.”Kazna je vlastito pravo zločinca”. (Hegel)

  13. 5. Subjekt moralnsti • verovatno čovek, a za sada vladajući sloj • odnos postoji samo između ljudi (zajednica sa drugima) • sloboda je pretpostavka mogućnosti dobra i zla • u građanskom društvu čovek postaje pravna osoba (pravo kao minimum morala – Hegel)

  14. čovek radom dolazi do samosvesti svoje moći nad prirodom i nad samim sobom u dosadašnjoj istoriji – nosilac moralnosti je vladajući sloj! crkva je hrišćanskim moralom (dolinom suza) ukazivala da je spas na drugom svetu međutim, “spas čoveka” je samo u njemu samom, u njegovom radu, delanju (praxix), u njegovoj poietičkoj delatnosti.

  15. II. POJAM PRAXIS-a (DELANJA)

  16. 1. Ljudska delatnost • Aristotel ljudski delatnost deli na: • saznavanje – theoria • delanje – praxis • stvaranje – poietička delatnost • čovek teži da spozna predmete i stvari oko sebe

  17. a. čovek stvara svoj svet stupanjem u mnoštvo različitih odnosa i delanjem (činjenje, ponašanje, postupanjem) ga oblikuju b. misaoni ili praktični život – šta je važnije? (primer “Minervine sove”). Stvaralački život je najviši stupanj  spoj teorije i praxe c. ljudsku dušu čine: um, želja, osećajnost (intelekt, volja, temperament) d. Fichte: identitet subjekt - objekt

  18. e. teorijsku delatnost čine: razum, um i mudrost - misaonost praktične delatnosti je phronesis – razboritost - poietička delatnost je izraz misaonosti praktične delatnosti - tehne (umeće, veština) - svrha praktičnog načina saznavanja je znanje radi delanja - svrha poietičkog načina saznavanja je znanje radi tvorenja

  19. f. svaki oblik ljudske delatnosti je valjan i nevaljan (istina i laž) (Ne)valjanost delanja se određuje pojmovima dobra i zla “Jedinstveni slobodni ljudski duh” – Hegel – sastoji se iz teorijske i praktične delatnosti. Poietička delatnost menja zatečene stvari i proizvodi nove stvari i predmete.

  20. 2. Pretpostavka praktične delatnosti • praktična delatnost čoveka se razlikuje od saznajne i poietičke na osnovu mogućnosti • ljudi koji rade morali bi imati određenu misaonost (razboritost) • Aristotel praktičnu delatnost određuje pojmom praxis-a • praxis (delanje) nije samo praktična, već i poietička delatnost

  21. antropološke pretpostavke da postoji praxis: a. čovek je prirodno biće, a ljudskost ostvaruje u zajednici sa drugim ljudima b. čovek je jedino živo biće koje ima um i govor. Um kao logos, a govorom sa drugima gradi zajednicu. c. čovek je jedino živo biće koje razlikuje dobro i zlo

  22. 3. Tradicionalni pojam praxis-a • postoje različiti vidovi praxis-a: - moralni - ekonomski - politički - pravni - običajni

  23. praxis nastaje iz mogućnosti da se u čoveku uspostavi specifični odnos između intelektualnih moći (razum ili um) i nagona (htenje, želja) svest o delanju vlastitosti naziva se samosvest svrha tvorenja se sa tvorca prenosi na tvorevinu (zamislio sam kuću i izgradio je – time je čovek ugradio i svoju svrhu)

  24. svrha delanja ostaje u samom delatniku čovek ne može uvek postići majstorsko umeće, kao što je stvaranje životno iskustvo daje čoveku naviku mogućnosti

  25. 4. Moderni pojam praxis-a • građanska epoha je logocentrična (razumna, umna) i homocentrična (čovek uzima sebe kao osnovu i svrhu ljudskog sveta) • moderni čovek je shvaćen kao slobodni pojedinac • problem slobode: od nečega – za nešto • ljudsko delanje (praxix) i tvorenje (poiesis) imaju osnovu u ljudskoj volji (moć žudnje). Ako na volju deluje prirodnost čoveka nastaje tvorenje, a ako deluje izvorna ljudska sloboda onda nastaje delanje.

  26. 5. Osnovni tipovi regulacije praxis-a • svaka organizovana društvena zajednica počiva na potrebi regulacije ljudskog delanja a. politička regulacija - slobodno građansko pravo i politička volja - ostvarenje ličnih i grupnih interesa - sloboda čoveka u javnoj i političkoj sferi društva - princip reprezetacije - zakonodavna, izvršna i sudska vlast

  27. b. pravna regulacija - sistem društvenih normi koji reguliše odnose među ljudima - pravo kao instrument sistema vladanja - očuvati građanske, ekonomske i duhovne slobode ljudi - vladavina prava u društvu

  28. c. ekonomska regulacija - posebno područje društvenosti (proizvodnja i tržište) - načini proizvodnje određuju regulaciju (ne/slobodno tržište) d. običajna regulacija - stihijno i spontano delovanje - snaga socijalnih navika i tradicije (moraju se uzeti u obzir)

  29. e. religijska regulacija - specifična pravila delanja - verska ubeđenja ljudi se reflektuju u praxisu f. moralna regulacija - spontani i neformalni oblici delovanja - individualne slobode čoveka - moral se uvek iznova ne/potvrđuje

  30. III. SVRHE MORALNOG DELANJA

  31. u literaturi postoje različiti principi moralnosti, odnosno različite etičke kategorije (vrednosti, ideali; vrlina i porok; dobro i zlo; moralni dug, savest, stid i krivica, sreća; hrabrost i poštenje, etc.) opredelio sam se za one kategorije koje konstituišu suštinu morala:

  32. 1. Moralni princip dobra • svrha zadatog, odnosno moralnog delanja se naziva moralnim principom • postoje dva osnovna i najviša moralna principa: - dobro - sloboda • konkretizacija pojam moralno dobro se ispoljava u principima blaženstva, zadovoljstva i koristi (endajmonizmom, hedonizmom i utilitarizmom)

  33. moralni princip dobra se uzima od starih Helena (sofisti) Platon princip dobra izvodi iz politee, odnosno iz valjanog uređenja polisa. Dobro je jedinstvo sklada, lepote, istine i društvenih moći čoveka Aristotel smatra da svaka ljudska delatnost ima svojstvenu svrhu, tj. specifično dobro - dobro za pojedinca i dobro za zajednicu princip dobra u hrišćanstvu donosi ideju o bogu, kao apsolutnom i najsavršenijem dobru

  34. novovekovna etika vidi dobro u onim stvarima za kojim ljudi teže Kant je imenovao “etiku dobra” ne samo u moralnom delanju, nego i u drugim svrhama, za čije ostvarenje je potrebno moralno delanje (heteronmna etika) dobro kao vrlina i šire je od ispravnog dobro i dobrota (T. Akvinski)

  35. 2. Etički pojam zla • zlo je oponent pojma dobro. Njime se imenuje ono loše, rđavo, strašno, užasno, nesreća, šteta, etc. • stari Grci su videli zlo u određenjima bolesti, smrti, ropstva, siromaštva • Sokrat vidi zlo kao uobraženo neznanje. Zbog toga i veli “Saznaj samog sebe”

  36. hrišćanska tradicija vidi zlo u košenju božjih zakona, zlo koje Bog nanosi čoveku spada u tzv. “pedagogiju spasa” novovekovna misao tretira zlo kao politički i etički problemSvest o dobru i zlu može se samo zadobiti u slobodi moguće je izdvojiti prirodno zlo (stihije, bolesti i sl) i društveno zlo (ustanci, revolucije, ratovi) marxisti smatraju zlo kao plod lične svojine Niče smatra da je zlo ukorenjeno u čoveku (volja za vlast)

  37. poslovna etika otvara problem dobra i zla. Ona ga rešava pravilnim moralnim izborom. čovek pravi izbor između pozitivnih moralnih vrednosti i načina delovanja izbor između porodične sreće i profesionalne karijere Makijaveli je pisao o svrsishodnosti zla u politici – prevara, nasilje i nepravda mogu biti opravdani ako služe interesima organizacije, države, zajednice – “Cilj opravdava sredstvo” Marx i Hegel su govorili o dijalektici dobra i zla? da li se dobro ostvaruje samo kroz zlo? problem pojedinca i organizacije u rakursu dobra i zla.

  38. 3. Princip blaženstva (eudajmonizam) • stari Grci su se pitali: Da li je svrha ljudskog života u sticanju bogatstva, uživanju, zdravlju, moći i vlasti, dugovečnosti, časti ili nečem drugom. • Aristotel smatra da se, kako kod svetine, tako i kod obrazovanih , glavno životno dobro sastoji u blaženstvu i sreći. • eudajmonizam u sreći i blaženstvu vidi cilj ljudskog delanja

  39. čast, uživanje i um je moguće ostvariti kao praktično dobro Aristotel tvrdi da je čoveku najbitnije da deluje po razumu ”Svakom pojedincu pripada onoliko blaženstva koliko stekne vrlinom, razboritošću (phronesis) i činjenjem u skladu sa tim”. hrišćanstvo smatra da se blaženstvo postiže večnim životom nakon smrti. Kant uvodi pojam eudajmonizam. Blaženstvo i sreća ne mogu biti valjan okvir ljudskom delanju. Osećaj dužnosti ne pokreće ljudska svest već ne-moralna svrha. samorealizacija ličnosti i traganje za smislom života – predstavlja jedan od suštinskih preduslova za sreću čoveka

  40. 4. Princip zadovoljstva (hedonizam) • zadovoljstvo i radost kao osnovni cilj i svrha ljudskog života • osećaj zadovoljstva kao jedina svrha delanja • Aristotel: zadovoljstovo i požuda udaljuju čoveka da čini dobro • Platon i Aristotel: zadovoljstvo samo po sebi ne može biti najvredniji cilj ljudskog delanja. “Prijatan život pruža samo razum, koji kritički procenjuje i odmerava razloge za biranje ili izbegavanje naslada”

  41. važno je ostvariti ataraksiju (duševni mir) i radost kao zadovoljstvo u kretanju u samodelanju hrišćanska tradicija tvrdi da zadovoljstvo udaljava čoveka od Boga (ne)zadovoljstva su osnovni ljudski afekti i baza za druge afekte anglo-saksonska literatura povezuje zadovoljstvo i korisnost - problem je motiva: altruistički ili egoistični (Mil) I. Kant zadovoljstvo podvodi pod samoljublje, a ono je čulno i zbog toga ne može biti najviše moralno delanje H. Markuze govori da je moderni hedonizam dirigovani i ugrađen je u strukturu građanskog načina priozvodnje života. Zbog toga se radi o potrošačkom društvu”.

  42. 5. Principi korisnosti (utilitarizam) • različita značenja i vrednovanja, od najvišeg dobra do sekundarnog značenja • Aristotel ovaj princip izvodi iz ekonomske koristi, a Platon da je korist samo jedno od određenja dobrog. Korisno nije svrha ljudskog delanja, već sledi iz dobrog po sebi. • hrišćanska tradicija tvrdi da je korisno božje priviđenje

  43. novovekovna misao pokušava da korisno shvati kao najviši princip delanja: - T. Hobs – sve što je predmet ljudskih prohteva može se imenovati kao dobro - B. Spinoza – ako čovek uloži više truda u svoje delanje time ima pravo da traži korisno i održava svoje biće - Dž. Bentam – korisno je najviši princip prosuđivanja prava i morala

  44. - Hegel – korisno je postalo okosnica engleskog i francuskog prosvetiteljstva - stav “sve je korisno” u osnovi subjektivizira i objektivizira ljudsku svest - korisno je igra posredovanja u borbi za priznanje korisno je postao vladajući pogled na svet u savremenoj epohi

  45. IV. NASTANAK I RAZVOJ POSLOVNE ETIKE

  46. praxis kao rodno mesto poslovne etike: - delanje (činjenje) - tvorenje (stvaranje) – poietička delatnost odnos phronesisa i tehne (praktična razboritost i veština)

  47. problem phronesisa: • mudrost, znanje i um su po prirodi najsavršeniji • praktična mudrost se ispoljava u akciji, u odnosu na predmete i procese • problem interesa

  48. ostvarenje ličnih interesa zavisi od interesa porodice, zajednice i društva (opet egoizam i altruizam) praktična mudrost nije samo znanje, već i sposobnost, rasuđivanje, pronicljivost, dovitljivost odlučivati polako, a sprovoditi brzo (rešenje problema nije u “prvoj lopti”, već u dubinskom saznavanju uslova i odnosa) dobra odluka je rezultat što tačnijeg prosuđivanja praktična mudrost ima ulogu prosuđivanja a razumevanje ima ulogu kritike. po prirodi nije čovek učen, već razuman nije stvar da znaš šta je dobro, već kako postati dobar.

  49. praktična mudrost nalaže da se učini nešto saobrazno dobrom, vrlini praktična mudrost podrazumeva upotrebu dobrih sredstava za postizanje pravilnog cilja. čovek (bi trebao) da namerno, svesno čini dobra dela nemoguće je biti praktično mudar, a ne biti dobar vrline su različiti oblici praktične mudrosti

  50. problem tehne (veštine) • podrazumeva znanje o konkretnom • podrazumeva sposobnost primene znanja • konkretno znanje i konkretno delanje • usavršavanje – ali da ne bude samo sebi svrha • predmet, stvar, proces kao cilj • “Cilj opravdava sredstva” – N. Makijaveli • industrijska proizvodnja počiva na tehne

More Related