Jean Jacques Rousseau - PowerPoint PPT Presentation

jean jacques rousseau n.
Download
Skip this Video
Loading SlideShow in 5 Seconds..
Jean Jacques Rousseau PowerPoint Presentation
Download Presentation
Jean Jacques Rousseau

play fullscreen
1 / 80
Jean Jacques Rousseau
285 Views
Download Presentation
gyan
Download Presentation

Jean Jacques Rousseau

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - E N D - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Presentation Transcript

  1. Dr. sc. Anđelko Milardović Jean Jacques Rousseau Sveučilište u Dubrovniku Kolegij: Povijest političkih ideja Dubrovnik, 1. ožujka 2006.

  2. Bilješka o J. J. Rousseau • Jean Jacques Rousseau (1712. – 1778.), francuski književnik i filozof • Godine 1742. upoznaje u Parizu Diderota i druge enciklopediste, ali se ubrzo s njima razilazi • U svom prvom djelu “Discours sur les arts et les sciences” daje 1749. godine negativan odgovor na pitanje o tome da li znanost i umjetnost pridonose poboljšanju morala. Taj je spis otkriće za Pariz i Rousseau preko noći postaje slavan. • 1761. Godine dovršava djela “Julie ou la nouvelle Héloise”, “Du contrat social ou principies du droit politique” i “Émile ou sur l'éducation”. Ta su djela izazvala bijes službene Francuske te pariški sud izdaje nalog za njihovo spaljivanje i Rousseaovo hapšenje.

  3. Bilješka o J. J. Rousseau • Čovjek je rođen slobodan, a svagdje je u okvirima! - u toj je početnoj rečenici u djelu “Društveni ugovor” sadržan i Rousseauov politički kredo: stvaranje suverene i slobodne građanske države u kojoj opća volja (volonté généralé - koja, međutim nije identična s voljom svih - volonté de tous) mora postati izvorom i temeljem svakog prava. • Najpoznatija djela : • O porijeklu nejednakosti ljudi • Nova Eloiza (Heloiza) ili Julija (orig. Nova Héloise, 1761.) • Ispovijesti (1762.) • Emil ili O odgoju (orig. Émile, 1762.) • Da li je napredak znanosti u umjetnosti doprinio kvarenju ili pročišćenju morala • Društveni ugovor (orig. Contract social)

  4. J. J. Rousseau on-line http://www.filozofija.net/ http://www.philosophypages.com/ph/rous.htm http://www.iep.utm.edu/r/rousseau.htm http://www.wsu.edu:8080/~dee/ENLIGHT/ROUSSEAU.HTM http://oregonstate.edu/instruct/phl302/philosophers/rousseau.html http://www.historyguide.org/europe/rousseau.html http://www.constitution.org/jjr/socon.htm http://www.wabash.edu/Rousseau/WorksonWeb.html http://www.philosophenlexikon.de/rousseau.htm

  5. J. J. Rousseau “Rasprava o podrijetlu i osnovama nejednakosti među ljudima” Zagreb: Školska knjiga, 1978. Raščlamba: Anđelko Milardović, veljača 2006.

  6. Prvi dio O prirodnom stanju, metafizičkom i moralnom stanju čovjeka

  7. U uvodnom dijelu Rousseau opisuje čovjeka “u njegovu fizičkom smislu…” (str.35.) • Slijedi druga strana njegove antropologije. To znači Rousseau želi pokazati metafizičku i moralnu dimenziju čovjeka. • Čovjek se ovdje prispodobljuje sa strojem. Naime, Rousseau eksplicite rabi izraz »ljudski stroj». Riječ je o svojevrsnom mehanicizmu • U odnosu na životinju čovjek se razlikuje po tomu što je njegovo djelovanje čin slobode, dok životinja djeluje instinktivno. • Drugo mjesto razlikovanja čovjeka i životinje je »sposobnost usavršavanja» • Čovjek je dalje biće razuma, strasti i potreba • Rousseau kaže kako je napredak čovjeka i šire naroda bio točno »usklađen s potrebama koje su oni po prirodi imali…»(str.37.)

  8. Razvoj čovjeka i njegovo razlikovanje od životinje popraćen je razvojem jezika • Glede razvoja jezika, Rousseau navodi nekoliko poteškoća: • nepovezanost ljudi u prirodnom i lutalačkom stanju; jezici su stvarani tek u oblicima društvenosti kao što su kuća i obitelj; • druga poteškoća, ljudi su trebali znati misliti da bi otkrili značenje riječi • Referirajući se na Hobbessovu filozofiju, Rousseau kaže Hobbessu da je u »prirodnom stanju briga za naše održanje manje štetna od tuđe, to stanje prema tome navlastitije je miru i pogodnije ljudskom rodu. Rousseau priznaje Hobbesovo načelo: »Priroda je dala čovjeku pravo na svaku stvar», no Rousseau odbija stanje stalnog rata. • U etičkom dijelu priče Rousseau uvodi element milosrđa protivno Hobbesovim »vučjim odnosima».

  9. To znači kako Rousseau u milosrđu vidi onu etičku kategoriju koja spašava ljudski rod. Milosrđe nije ništa drugo do li prirodna dobrota i prirodni osjećaj zajedništva: »Jednom riječju, u tom prirodnom osjećaju treba tražiti, više nego u t dokazima, uzrok zazora koji će osjećati svaki čovjek da učini zlo, čak neovisno od njegova odgoja»(str. 47.) • No, čovjek je vođen strastima. One su snažne, silovite, sirove (basic instinkt), i ponekad opasne za okolinu i opstanak čovjeka. Pa što ćemo onda? Ništa, treba ih ograničiti z a k o n i m a. Odnosno, strasti treba civilizirati. (usp. str. 47.)

  10. Razlike koje postoje među ljudima prirodne su i kasnije ih se prihvaća u društvenom stanju ili civiliziranom stanju; razlike se javljaju pod utjecajem o d g o j a, zatim, načina života u različitim porecima itd. • Rousseau kaže da je ipak manja razlika između ljudi u prirodnom, nego li u društvenom ili civiliziranom stanju. • Ropstvo nije toliko primjereno prirodnom već društvenom stanju. Ono je odnos i kao takav uradak je društvenosti. Pa kaže da je u »prirodnom stanju, svatko (…) slobodan od jarma, a zakon jačega je uzaludan» (str. 50.) • Nejednakost u prirodnom stanju ravna je nuli (usp. str. 50.)

  11. Drugi dio Tranzicija u civilizaciju

  12. Rasprava dalje kreće prema ideji vlasništva u kojoj Rousseau prepoznaje nedaće ljudskog roda: »Prvi koji se, ograđujući neko zemljište, usudio reći: »Ovo je moje, i naišao na odvojio glupe ljude da u to povjeruju, bio je istinski osnivač civiliziranog društva. Nije li zločine, ratove, ubojstva, bijedu i užase netko mogao uštedjeti ljudskom rodu da je čupkajući kolce i zatrpavajući jarak, doviknuo bližnjima:»ne slušajte toga varalicu! Izgubljeni ste ako zaboravite da plodovi pripadaju svima, a zemlja nikome» (str.51.) • U vehementnoj kritici vlasništva na početku druge knjige Rousseau se ipak povlači, smatrajući da to stanje do pojave vlasništva nije moglo vječno trajati. I da se ideja vlasništva postupno rađala u ljudskom duhu

  13. I život čovjekov kao osobe je vlasništvo njegovo kako ističe Locke. Među osjećajima Rousseau izdvaja prvi čovjekov osjećaj života. Prva briga održanje istoga. Održanje istoga odvijalo se uz pomoć rada i proizvodnje. Prirodne prepreke tjerale su ga na svladavanje i održavanje života, čime je stjecao iskustvo: »Iskustvo ga je naučilo da je ljubav prema blagostanju jedini pokretač ljudskog djelovanja, pa se našao u položaju da razlikuje rijetke prilike u kojima ga je a zajednički interes primoravao da računa na pomoć od onih još rjeđih u kojima ga je konkurencija tjerala da zazire od njih» (str.52) • Blagostanje ga je tjeralo na udruživanje u čopore i slobodna udruženja privremena karaktera (labave i ad hoc koalicije)

  14. Razvijanjem društvenosti (obitelj, jezik) svaki se član isticao po nekim sposobnostima, ugledom, javnim poštovanjem, uvažavanjem. No, kakav je bio epilog manifestacija društvenosti. Rousseau:»Bio je to prvi korak prema nejednakosti, a istodobno i prema poroku»(str.55.) • Kad je čovjek osjetio potrebu za z a l i h a m a, javilo se i vlasništvo. Što znači da je»jednakost iščezla», »pojavilo se vlasništvo», a »rad nužda». • Obrada zemljišta vodila je njegovoj diobi. I to je vodilo vlasništvu: »Jer da bi se dalo svakome svoje, potrebno je da svatko može nešto imati» (str.57.) • Tako se postupno, kako ističe Rousseau, stvarao »novi poredak stvari»

  15. Strasti za uvećavanjem vlasništva vođene ambicijom izdizanja pojedinca nad pojedincem »nadahnjuje sve ljude mračnom sklonošću da štete jedan drugome, skrivenom ljubomorom, to opasnijom što ona, da bi sigurnije zadala udarac, često navlači masku naklonosti: jednom riječju, s jedne strane konkurencija i rivalstvo, s druge strane sukob interesa i uvijek prikrivena želja da se okoristi na štetu bližnjega. Sva ta zla prava su posljedica vlasništva i neodvojiva pratnja nejednakosti koja se pojavljuje» (str.58.) • Rousseau kaže kako je formirano društvo postalo poprištem rata. A ljudski rod»sam se doveo u predvečerje svoga pada» (str.59.)

  16. Da bi se spriječilo »ratno stanje» i pad ljudskog roda uslijedilo je u d r u ž i v a n j e u vrhovnu vlast, ustanovljavanje pravila »pravde i mira kojima će se svi biti dužni pokoravati, koja neće ni za koga praviti izuzetak i koja će na stanovit način ispravljati hirove sreće, potčinjavajući zajedničkim dužnostima jednako moćno i slabo» (str.60.) • Umjesto međusobnog ratovanja i iscrpljivanja »okupimo ih u jednu vrhovnu vlast koja će nam vladati po razumnim zakonima, koji će štititi i braniti sve članove udruženja, odbijati zajedničke i održavati nas u vječnoj slozi» (str.60.) • Ali: »Svi su potrčali u susret okovima, vjerujući da im osiguravaju slobodu. Jer, premda su bili dovoljno razumni da shvate prednosti političkoga uređenja, nisu bili dovoljno iskusni da predvide njegove opasnosti» (str.60.)

  17. Politička društva su se kasnije rasprostranila po cijeloj kugli zemaljskoj. Ona su se međusobno razlikovala, a neka su posezala silom i osvajala druga. • Korist od političkog društva imali su oni koji su ga poticali. Koliko se činilo savršenim političko stanje je kod Rousseaua nesavršeno zbog toga što je nastalo kao »djelo slučaja i jer se, zato što je bilo loše začeto, s vremenom nisu mogle, otkrivanjem nedostataka i predlaganjem poboljšanja, više nikada ispraviti mane ustanovljavanja» (str.62.) • Civilizirani čovjek u političkom društvu pretpostavlja slobodu »mirnoj potčinjenosti» (str.63.) • Iz civiliziranog društva očinska vlast crpi svoju snagu • Očinska vlast može voditi tiraniji ili samosilništvu jednoga. U takvoj vladavini valjanost ugovora u kojemu je jednom dopušteno sve a drugima ništa teško je dokaziva.

  18. Glede sporazuma o svakoj vladavini, Rousseau razmatra »uspostavljanje političkog tijela kao istinskog ugovora između naroda i vođa koje on sebi bira, ugovora kojim se dvije stranke obvezuju na poštivanje zakona koji je ustanovljen i koji tvori veze njihova jedinstva» (str.65.) • Narod sjedinjuje društvene odnose u jednu volju. Potonja postaje temeljnim zakonom, a isti obvezatnim za »sve pripadnike države bez izuzetka» • Zatim se »propisuje izbor i vlast magistrata zaduženih da bdiju nad izvršavanjem drugih. Ta se vlast proteže na sve što može očuvati ustrojstvo, ali ne i promijeniti ga» (str.65.)

  19. Zatim slijedi propitivanje različitih oblika vladavine i njihova podrijetla. Izbor jednog, moćnog i po bogatstvu istaknutog u magistrat vodio bi monarhiji kao obliku vladavine u državi. Ako bi ih bilo više koji bi se izdizali iznad svih onda bi bila aristokracija. Demokraciju bi tvorili oni koji su »držali zajedničku vrhovnu upravu». Svaka vladavina odvija se u svojem vremenu. I uvijek je neki oblik vladavine bio najprikladniji. • Rousseau: »Jedni će ostati podređeni samo zakonima, drugi će se uskoro pokoriti gospodarima. Građani će htjeti sačuvati svoju slobodu, podanici će samo sanjati o tome da je oduzmu svojim susjedima, ne mogavši otrpjeti da drugi uživaju dobro koje ini sami više ne uživaju. Jednom riječju, na jednoj strani bila su bogatstva i osvajanja, a na drugoj sreća i vrlina» (str.67.)

  20. U civiliziranom stanju uspostavlja se nejednakost preko zakona, prava vlasništva, magistrature • U tom stanju moguć je i ropski odnos kao tip nejednakosti. Robovima preostaje poslušnost kao vrlina. Rousseau: »I to je konačni stupanj nejednakosti, krajnja točka što zatvara krug i dodiruje točku s koje smo krenuli. Tada svi pojedinci postaju jednaki, jer više nisu ništa, a budući da kao pojedinci nemaju nikakvog drugog zakona do volje gospara, ni gospar drugog ravnanja do svojih strasti, iznova se gube pojmovi dobra i načina pravednosti» (str. 69.)

  21. Rousseau kaže da je minimalna razlika između prirodnog i društvenog stanja. • Rousseau: »Uostalom, između ta dva stanja ima tako malo razlike, a ugovor o vladavini je despotizmom toliko poništen da je despot gospodar samo dotle dok je najjači, i da se on, čim se može otjerati, nema razloga tužiti se protiv nasilja. Pobuna koja se završava davljenjem ili svrgavanjem sultana čini je isto toliko pravičan koliko i oni kojima je on raspolagao prije toga života i dobrima svojih podanika. Gola sila ga je održavala, gola sila ga je srušila» (str.69.)

  22. Čovjek se tek u društvenom stanju okreće vlastitim izopačenostima, uspostavljanju nejednakosti itd. Rousseau: »Dovoljno mi je što sam dokazao da to nije izvorno stanje čovjekovo te da upravo društveni duh o nejednakost koju on stvara mijenjaju i kvare sve naše prirodne sklonosti» (str.71.) • Rousseau pri kraju druge knjige još jednom podsjeća na vlastiti napor utvrđivanja nastanka i razvoja nejednakosti, uspostave i zloporabe političkih društava i konstatacije da nejednakost nije svojstvena prirodnome već društvenom stanju. Rousseau: »Iz ovog izlaganja slijedi da nejednakost, gotovo nepostojeća u prirodnom stanju, jača i raste s razvitkom naših sposobnosti, u suprotnosti s prirodnim pravom svaki put kada nije razmjerna fizičkoj nejednakosti» (str.71.)

  23. Jean Jacques Rousseau Društveni ugovor Zagreb: Školska knjiga, 1978. Raščlamba: Anđelko Milardović veljača 2006.

  24. Prva knjiga

  25. Prvo poglavlje O civiliziranom poretku i zakonu • Ovdje Rousseau upućuje na predmet istraživanja. Želi utvrditi postoji li nešto što u civiliziranom stanju upravlja ili usmjerava djelovanje. Pa kaže: »Želim istražiti da li u civiliziranom poretku može postojati neko pravilo zakonitog i sigurnog upravljanja ako se uzmu ljudi ovakvi kavi si i zakoni kakvi mogu biti» (str.93.) • Rousseau se ‘baca’ u istraživanje ne kao zakonodavac i vladar, već kao slobodni građanin koji ima ambiciju • Poduke politike. Predmet prve knjige je istraživanje civiliziranog ili društvenog poretka. Taj se poredak ne izvodi iz prirode. On je produkt k o n v e n c i j a (sporazuma).

  26. Drugo poglavlje O prvim društvima • Prva društva u povijesti su obiteljska. Tvore ih članovi obitelji. Djeca su pod patronatom roditelja, poglavito oca do punoljetnosti. Tada stječu punu slobodu. Obitelj je društvo utemeljeno na sporazumu. • Rousseau: »Obitelj je, dakle, ako hoćemo, prvi model političkih društava. Vođa je na sliku oca, narod na priliku djece» (str.95.)

  27. Treće poglavljeO pravu jačega • Do prava jačega dolazi se kada najjači gospodar pretvara »svoju snagu u pravo, a poslušnost u dužnost» (str.96.) • Samo najjači ima pravo. Prema tomu djelujemo »tako da budemo najjači» (str.96.) • Prema Rousseau nije sila ona koja stvara pravo: »Priznajemo, dakle, da sila ne stvara pravo i da smo obvezni pokoriti se samo zakonitim vlastima» (str. 97.) • Temelji svake zakonite vlasti su konvencije.

  28. Četvrto poglavljeO ropstvu • Ropstvo je prisilno ili dobrovoljno odricanje/otuđivanje slobode. Odnosi se na pojedinca i narod. Glede odricanja svoje slobode Rousseau kaže: »Odreći se svoje slobode znači odrći se svojstva čovjeka, prava čovječnosti, čak i svojih dužnosti» (str.98.) • Ratno stanje može postojati samo među državama. Samo države mogu biti u ratu, a ne pojedinci. Ubijati se u ratu smiju ratnici dok traje rat, a kada prestane ratnici zarobljenici se ne smiju ubijati. • Zarobljenici ili poraženi u ratu mogu biti samo robovi i oni su u odnosu spram gospodara samo u obvezujućoj prisili da mu služe. Ropstvo je samo nastavak ratnog stanja drugim sredstvima u odnosu gospodara i roba. U odnosnu roba i gospodara već samo jednosmjerne koristi u korist gospodara.

  29. Peto poglavljeTreba uvijek ići do pravog sporazuma • Narod je podložan kralju, ističe Rousseau navodeći Grotiusa. • Podložnost Rousseau naziva darom kojega narod daje vladaru kao svome ocu. No, treba istražiti po kojem je činu narod do što jeste? • Narod bira kralja. Iz izbora kralja izvodi se tip društvenosti. Izbor se temelji na većini. Prema tomu: »Zakon o većini glasova sam po sebi znači da postoji sporazum i pretpostavlja, barem jedanput, jednoglasnost» (str.100.)

  30. Šesto poglavljeO društvenom sporazumu • Prirodno stanje se više nije moglo održati i ljudi su bili prisiljeni pronaći novi modalitete života. Ljudi su bili prisiljeni na promjenu. Došlo je do okupljanja i stvaranja skupa snage samo »sudjelovanjem mnogih» i društvenog ugovora. Koji je osnovni problem društvenog ugovora? Rousseau kaže:»Pronaći takav oblik udruživanja što brani i zaštićuje svim zajedničkim snagama osobu i imanje svakog udruženog, i u kojem je svatko, ujedinjavajući se sa svima, pokorava ipak samo sebi i ostaje isto tako slobodan kao i prije» (str.101.) • Odredbe toga ugovora su prešutno odobrene i priznate. Trajnost prešutno odabranih i priznatih odredba traje do njihova narušavanja. Dalje u društvenom ugovoru svatko sebe daje svima. Rousseau na to u nastavku kaže da se zapravo»ne daje nikome» (str.101.)

  31. Šesto poglavljeO društvenom sporazumu • Bit društveno sporazuma je je ujedinjavanje osobnih sposobnosti i moći pod upravu opće volje: »Svatko od nas ujedinjuje svoju osobnost i svu svoju moć pod vrhovnom upravom opće volje, i primamo u društvo svakog člana kao neodvojivi dio cjeline» (str.101.) • Činom udruživanja stvara se moralno i kolektivno političko tijelo »sastavljeno od toliko članova koliko skupština ima glasova, koje istim činom stječe jedinstvo, svoje zajedničko ja, svoj život i volju» (str. 102.) • Tim činom stvara je j a v n a o s o b a grad, republika ili političko tijelo odnosno država u pasivnom, ili suveren u aktivnom stanju. Udruženi u javnu osobu imaju status naroda. Sudionici u vrhovnoj vlasti na pojedinačnoj razini zovu se g r a đ a n i.

  32. Sedmo poglavlje O suverenu • Društveni ugovor je obvezujući čin u dvostrukom smislu tj. »kao član suverena prema pojedincima, i kao član države prema suverenu» (str.102.)To je obvezivanje prema sebi i »prema cjelini čiji smo dio» (str.102.) • Političko tijelo tj. suveren - država u aktivnom stanju u odnosu na druge države postoji »samo po svetosti ugovora», proizlazi nemogućnost podvrgavanja drugom suverenu. • Rousseau: Povrijediti čin po kojem se postoji znači poništiti ga, a ništa stvara samo ništa» (str.103.) Vrhovna vlast nije dužna davati jamstva podanicima jer, Rousseau kaže, nije moguće »da bi tijelo htjelo nauditi svim svojim članovima, a vidjeti ćemo dalje da ono ne može naškoditi ni nikome posebno. Suveren je po onome što sam jest uvijek ono što mora biti» (str.103.) • Društveni sporazum, »prešutno sadrži obvezu»podvrgavanja svakoga općoj volji, a u slučaju odbijanja na to će ga prisiliti »čitavo tijelo, što znači da ćemo ga prisiliti da bude slobodan» (str.103.)

  33. Osmo poglavljeO društvenom stanju • Tranzicija u društveno stanje iz prirodnoga dovela je do promjene ponašanja. Instinkt je dobio »društveni okvir» pravednosti i moralnosti. • Djelovanje je bilo upravljeno razumom. Stvoreno je razumno biće izdvojeno iz životinjskoga svijeta. • Ulaskom pod šešir društvenoga ugovora čovjek je izgubio »prirodnu slobodu», a dobio građansku slobodu. Prirodna sloboda ograničena je prirodnim snagama pojedinca, a građanska je »ograničena općom voljom» i posjedovanjem omeđenim pravom. • Profit od građanskog stanja vidimo u zadobivanju moralne slobode »koja je čovjeka učinila svojim istinskim gospodarom» (str.104.). Posluh zakona vodio je prema slobodi.

  34. Deveto poglavlje O stvarnom vlasništvu • Čovjek ima prirodno pravo na sve što mu je potrebno. Svatko mora biti vlasnik. Vlasništvo nije izraz prirodnog prava već produkt društvenoga ili civiliziranoga stanja. Kod njega svaki k građanin povjerava vlasništvo suverenu. • Vlasništvo se mora ograničiti kako bi se smanjila nejednakost. Razlikuje vlasništvo od posjedovanja. • Zajednica pojedincima osigurava zakoniti posjed. Vlasništvo i posjed svi su dužni čuvati od tuđinca. Udruživanje u suverena omogućuje im nesmetano uživanja vlasništva. • Temeljni sporazum »zamjenjuje moralnom i zakonskom jednakošću ono čime je priroda mogla stvoriti ljude fizički nejednakim i tako premda mogu biti nejednaki po snazi i umu, oni po sporazumu i pravu postaju svi jednaki» (str.106.)

  35. Druga knjiga

  36. Prvo poglavljeSuverenost je neotuđiva • Opća volja upravlja snagama države prema ustanovljenja. • A taj je cilj o p ć e d o b r o. • Društvo se treba ravnati tim zajedničkim interesom. Suverenost je samo izraz izvršavanja opće volje i kao takova ona je neotuđiva. Suveren nije ništa drugo do li kolektivno biće.

  37. Drugo poglavljeSuverenost je nedjeljiva • Ne samo što je suverenost neotuđiva ona je i nedjeljiva. Rousseau primjećuje: »Jer opća volja je ili opća ili to nije, ona je volja cijelog narodnog ili samo jednog dijela. U prvom slučaju, ta izjavljena volja je čin suverenosti i stvara zakon. U drugom slučaju ona je samo pojedinačna volja ili čin magistrature, ona je u najboljem slučaju dekret» (str.108.) • Rousseau prigovara političkim piscima koji nisu sigurni u određivanju toga pojam. Po njemu objava rata i sklapanje mira nije čin suverenosti, jer »nijedan od tih akata nije zakon, već samo primjena zakona, pojedinačni akt koji je određen slučajem predviđenim u zakonu, što će jasno vidjeti kada bude označena ideja što se pripisuje riječi zakon» (str.108.)

  38. Treće poglavljeMože li uopće volja pogriješiti • Opća volja je uvijek ispravna jer teži javnoj koristi. Razlikujemo volju svih od opće volje. • Rousseau: Potonja pazi samo na zajednički interes, prethodna pazi na privatni interes i samo je zbroj zasebnih volja. Ali ako iz tih volja izlučite višak ili manjak onih što se međusobno poništavaju, kao zbroj razlika ostaje opća volja» (str.109.) • U slučaju prevage jednog udruženja nad ostalim dolazi do poništenja »opće volje, i mišljenje što prevladava samo je pojedinačno mišljenje» (str.110.) • Jamstvo očitovanja opće volje je ne postojanje zasebnih društava u državi, i da »svaki građanin daje svoj glas po vlastitoj volji» (str.110.)

  39. Četvrto poglavljeO granicama suverene vlasti • Društveni sporazum daje političkom tijelu»apsolutnu vlast nad svim njegovim članovima. A to je ona vlast što se, upravljena općom voljom, zove, kako sam rekao, suverenost» (str.110.) • Vlaja razlikovati osobna prava građana i suverena i dužnosti»koje prvi moraju ispunjavati u svojstvu podanika od prirodnih prava koja oni moraju uživati kao ljudi» (str.111.) • Obveze izvedene iz društvenog tijela imaju karakter uzajamnih obveza. Po naravi one su takve da ih ispunjavamo za druge radeći za sebe. • Društveni sporazum vodi jednakosti građana i uživanju u istim pravima. Suverena vlast s obilježjima apsolutnosti, posvećenosti, nepovredivosti, kao takva, kaže Rousseau, »ne premašuje niti može premašiti granice općih sporazuma, i da svaki čovjek slobodno može raspolagati svim svojim dobrima i slobodom što mu ih ostavili ti sporazumi» (str.112.)

  40. Peto poglavljeO pravu na život i smrt • Svatko se može izložiti pogibelji da bi sačuvao život. Osim toga svatko može biti lišen života u koliko se ogriješi o pravila društvenog ugovora. On je stvoren radi održavanja cjeline. • Odnosno: »Društveni sporazum ima kao cilj održanje ugovaratelje. Tko ćeli ostvariti cilj, mora predvidjeti i sredstva, a ta sredstva su neodvojiva od nekih rizika, čak i od nekih gubitaka. Tko hoće očuvati svoj život po cijenu drugih, mora ga isto tako, kada je potrebno, dati za njih» (str.113.)

  41. Šesto poglavljeO zakonu • Političko tijelo je oživjelo tek stupanjem na snagu društvenoga sporazuma. No to nije dovoljno jer političko tijelo druži i pasivu. Treba mu dati sposobnost donošenja zakona tj. dati mu, kako Rousseau kaže, »volju i pokretljivost» (str.114.) • Drugi čin političkom tijelu udahnjuje život, smisao i svrhu. Rousseau: »Jer prvotni čin po kojem se to tijelo stvara i ujedinjuje ne određuje još ništa što treba učiniti kako bi se ono održalo» (str.114.) • Da bi se prešlo iz prirodnoga u građansko stanje civilna prava moraju se regulirati zakonom. A što je već zakon? Zakon nije ništa drugo već temelj određivanja nekog društvenog odnosa. • Rousseau: »Dakle, materija na osnovi koje se određuje opća je i volja j koja određuje. To je taj čin koji nazivam zakonom» (str.115.)

  42. Šesto poglavljeO zakonu • Po Rousseau cilj zakona je uvijek opći. • Prema tomu, zakon je po svojoj strukturi općenit i ne mari za pojedinačno djelovanje nekog aktera zajednice. Djelatnost upravljena na pojedinačni cilj nije stvar zakonodavne vlasti. • Država koja se temelji na vladavini zakona po Rousseau je republika, poradi toga što u njoj vladaju javni interes i javna stvar. • U odnosu zakona i vladavine Rousseau kaže: »Svaka zakonita vladavina je republikanska» (str.116.) • Zakone Rousseau vidi kao »uvjete građanskog udruživanja». • “Narod, podvrgnut zakonima, mora im biti tvorac, njemu pripadaju samo oni koji se udružuju da bi se ravnali prema uvjetima društva” (str.116.)

  43. Sedmo poglavljeO zakonodavcu • Potreba za zakonodavcem proizlazi iz potrebe održavanja građanskog udruživanja. Tko je zakonodavac? Po Rousseau u »državi izuzetan čovjek». • Zakonodavac pribjegava autoritetu bez nasilja.

  44. Osmo poglavlje O narodu • Zakoni trebaju biti namijenjeni narodu. Po naravi i svrsi trebaju biti dobi. • Oni se trebaju razlikovati »s obzirom na narode». Narod mogu uništiti loši zakoni. • Narav naroda je bitna za donošenje zakona. I dobri zakoni ne mogu unaprijediti loše i necivilizirane narode.

  45. Deveto poglavljeNastavak • U nastavku se dalje razmatraju zakoni i njihova primjena u različitim regijama i običajima, zatim razmišlja o narodu koji mora imati »neku vrstu centrifugalne sile» i način održavanja države.

  46. Deseto poglavljeNastavak • Predmet ovoga poglavlja je kraća rasprava o političkom tijelu koje se može mjeriti po veličini teritorija i stanovništvu (geopolitička dimenzija i demografska dimenzija države). • Odnos ovih dviju veličina daje konačnu veličinu države. Svaka država i narod moraju imati ekonomsku snagu. Oni moraju uživati u »obilju i miru» (str.122.) • Narod je sposoban za zakonodavstvo. Ali samo onaj koji je »već vezan nekim izvornim savezom, interesom ili sporazumom…» (str.123.)

  47. Jedanaesto poglavljeO raznim sustavima zakonodavstva • Najveće dobro za sve je sloboda i jednakost. Potonji moraju biti ciljem zakonodavstva. Razni sustavi zakonodavstva izvode se iz općih društvenih, fizičkih, geopolitičkih i demografskih prilika neke države. • Rousseau primjećuje: »Ustrojstvo neke države zaista je čvrsto i trajno kada su toliko razmotrene njezine opasnosti da su prirodni odnosi i zakoni uvijek usklađeni u istim točkama i da zakoni, da tako kažemo osiguravaju, prate i ispravljaju odnose» (str. 124.) • Zakonodavac mora uskladiti prirodu zakona s općim stanjem. Zakoni prema tomu mogu voditi stabilnosti ili destabilizaciji društva.

  48. Dvanaesto poglavljePodjela zakona • Podjela zakona je razmatranje različitih odnosa. Treba vidjeti relaciju cjelina i dijelovi. Regulacija tih odnosa moguća je političkim zakonima: »Zakoni što uređuju taj odnos nazivaju se političkim zakonima, a zovu se također i temeljni zakoni, ne bez razloga ako su ti zakoni mudri. Jer, ako je neka država na dobar način uređena, narod koji je na taj način izmislio mora se njega držati» (str. 125.) • Rousseau kaže da državna sila omogućuje slobodu »svojim pripadnicima. Iz tog odnosa stvaraju se građanski zakoni» (str.125) • Zatim se stvaraju kazneni zakoni zbog nepokoravanja pojedinca zakonima države.

  49. Treća knjiga

  50. Prvo poglavljeO vladavini općenito • Svako djelovanje Rousseau dijeli na moralno i fizičko »odnosno na silu što ga izvršava»(str.126.) • Političko tijelo ima snagu i volju. Snaga je zakonodavna vlast, a volja je izvršna vlast. Nositelj zakonodavne vlasti je narod. • Izvršna vlast ne pripada većini već dijelu posredno izabranom od većine. Ona se sastoji od pojedinačnih djelovanja. Vlada je izvršni dio državne vlasti. Ona je sluga suverena. To sluganstvo suvereno se reprezentira u radu ministara.