Aristotel

1. Aristotel psihologija, etika

2. Psihologija Naša riječ "psihologija"i potječe od grčke riječi za dušu - "psyche". No, ta duša ne znači isto što i danas. • Za Aristotela je dušabit ili životna sila koja postoji u svim živim bićima - ono što im omogućuje rast i što im daje obličje. • Duša je čista forma, tijelo je materija. Aristotel razlikuje tri dijela duše koja pripadaju slojevitosti prirode: • vegetativna ili biljna duša, • osjetna ili životinjska duša, • umska, koja se može pronaći tek kod ljudi.

3. Po čemu se razlikujemo od životinja? Po tome što imamorazum. On je ono što nas razlikuje od ostalih životinja - naša specifična razlika – razlika vrste. Razum je poput još jednog, "sedmog" osjetilnog organa. • Obična se osjetila bave konkretnim i partikularnim. Ona odvajaju formu od supstancije, ali u njoj vide samo određenu formu. Razum omogućuje ljudima da apstrahiraju formu i preobraze je u univerzalije. • Razum pruža i stvara kontekst za pojedinačne osjetilne dojmove. • To je neka vrsta intuitivne sposobnosti i prilično je zagonetna. • I dok je pojedinačna samosvijest konačna, aktivni razum u nama nije. On je besmrtan. Za razliku od ostalih dijelova duše, djelatni um nije vezan uz tijelo, pa je time besmrtan. • Aristotel je htio reći da u svima nama postoji nešto božansko.

4. Etika Etika za objekt ima područje ljudske prakse kao djelovanja utemeljenog na odluci. Što trebam činiti da bih živio dobrim životom? • Živjeti u potpunom skladu sa svrhom ili funkcijom ljudskog bića. Svako biće po naravi teži prema sebi svojstvenom dobru u kojemu pronalazi svoje dovršenje. • Ljudsko dobro je djelatnost duše prema razumu. U toj djelatnosti čovjek nalazi konačni cilj svoje težnje i postiže eudaimoniju(blaženstvo). Ako kao svojstveno ostvarenje čovjeka pretpostavimo neki određen život, a kao takav odredimo djelatnost duše i djelovanja u skladu s umom... i ako dademo prednost onomu što se usavršava u smislu njemu vlastitog ostvarenja, onda je dobro za ljude djelatnost duše na temelju njihove naročite sposobnosti (tj. uma).

5. dijanoetičke i etičke kreposti Aristotel razlikuje dijanoetičke i etičke kreposti: • Dijanoetičke krepostisu vlastite razumu - čistom djelovanju samog uma: umjetnost, znanost, mudrost, razboritost, umnost. Za etičko djelovanje odlučujuća je samo razboritost. dijanoja - mišljenje, promišljanje - racionalna spoznaja (za razliku od osjetne ili intuitivne) • Etičke kreposti čovjek već zatječe u društvu i državi, a svoju valjanost primaju od tradicije i općeg suglasja: npr. promišljenost, velikodušnost,dobrostivost, marljivost, hrabrost, …). • Bitni dio moralnog formiranja je uz učenje (Sokrat) i uvježbavanje etičkih kreposti. Tek sudjelovanjem umnih (osobito razboritosti) i etičkih kreposti nastaje ljudsko moralno djelovanje: … u bitnom smislu ne može biti dobar bez razboritosti niti razborit bez etičke kreposti. • Ispravno znači ono što je razborito. • Razboritosti znči spoznati prava sredstva i putove koji vode k dobru. • Obje grupe kreposti zajedno određuju volju u smjeru dobra time što joj pomoću uvida pokazuju pravi cilj.

6. sredina je vrlina Moralni stav ne proizlazi odmah iz uvida (znanja), nego se postiže praksom: vježbom i navikom. Moralno uvjeravanje ne djeluje. Znanje nije dovoljno. (Sokrat je tu bio naivno optimističan.) Vladati osjećajima moguće je uvježbanjem kako bi se postigla navika. • Aristotel ne misli da bismo se trebali uvježbati u tome da ništa ne osjećamo (budizam). Osjećaji su normalan i prirodan dio ljudskoga bića. Ali treba uvježbati ustaljeni način doživljavanja osjećaja. Nije dobro kada je osjećaj previše snažan, kao ni kada je preslab. Tada su to poroci. Mladi moraju početi rano vježbati i treba im vodstvo starijih, obitelji i države. Treba uvježbati da u svakoj situaciji imamo pravi osjećaj i taj osjećaj imamo u pravoj mjeri – “sredini”. Etičkakrepost određena kao sredinaizmeđu krivih krajnosti, kao npr: • hrabrost (plašljivost - luda smionost) • umjerenost (razvratnost - otupljenost) • darežljivost (škrtost - rasipnost). Posebna pažnja pripada pravednostikoja je najistaknutija krepost s obzirom na zajednicu. Ona se brine za pravednu podjelu dobara i časti i ispravlja učinjene štete. Država snosi posebnu odgovornost kako bi se ljudi navikli na vrline zato što ona donosi zakone. Bitna krepost je i prijateljstvou kojemu čovjek ostvaruje prijelaz od pojedinačnog bića do zajednice. Naposljetku, pazimo se ugode, ona nam zamagljuje rasudbenu moć.