1 / 18

REGULACIJA TJELESNIH TEKUĆINA I ŽEĐ

REGULACIJA TJELESNIH TEKUĆINA I ŽEĐ. Voda čini veći dio našeg organizma: 63% težine prosječnog odraslog muškarca 52% težine prosječne odrasle žene → masno tkivo sadrži relativno malo vode, a žene imaju više potkožnog masnog tkiva nego muškarci

steffi
Download Presentation

REGULACIJA TJELESNIH TEKUĆINA I ŽEĐ

An Image/Link below is provided (as is) to download presentation Download Policy: Content on the Website is provided to you AS IS for your information and personal use and may not be sold / licensed / shared on other websites without getting consent from its author. Content is provided to you AS IS for your information and personal use only. Download presentation by click this link. While downloading, if for some reason you are not able to download a presentation, the publisher may have deleted the file from their server. During download, if you can't get a presentation, the file might be deleted by the publisher.

E N D

Presentation Transcript


  1. REGULACIJA TJELESNIH TEKUĆINA I ŽEĐ

  2. Voda čini veći dio našeg organizma: • 63% težine prosječnog odraslog muškarca • 52% težine prosječne odrasle žene → masno tkivo sadrži relativno malo vode, a žene imaju više potkožnog masnog tkiva nego muškarci • Postotak vode u organizmu smije varirati samo u uskim granicama: • sve kemijske reakcije u organizmu ovise o koncentraciji tvari u vodi • tijelo treba dovoljno tekućine u cirkulatornom sustavu da bi održalo normalan krvni tlak • voda je nužna i za regulaciju tjelesne temperature

  3. Osnovni mehanizam gubitka tekućine je mokrenje, no značajne količine vode gube se i znojenjem, disanjem, izlučivanjem fecesa i hlapljenjem.

  4. Redovito uzimanje vode važno je za naš opstanak jer ljudi gube vodu velikom brzinom i imaju ograničene kapacitete za njezino pohranjivanje. • Izuzetna važnost stabilne razine vode - mehanizam žeđi se aktivira čim je ukupna količina vode u organizmu smanjena za 1-2%. • U tom smislu je pijenje drugačije od hranjenja - većina ljudi može živjeti i nekoliko tjedana bez hrane, no mali je broj onih koji bi preživjeli dulje od nekoliko dana bez vode.

  5. Što nas potiče da pijemo? • stariji autori (npr. Cannon, 1934) - žeđ je posljedica osjećaja suhoće u ustima uzrokovana nedostatkom vode u žlijezdama slinovnicama • ljudi koji su kongenitalno bez slinovnica, te životinje kojima se podvežu slinovnice piju normalne količine vode - to je shvaćanje napušteno • osjećaj suhoće u ustima samo je jedan od manje bitnih faktora u uzimanju vode. • Znatne količine tekućine pijemo tijekom obroka • adaptivna reakcija jer hrana povećava koncentraciju otopina u tijelu • voda je potrebna za probavu i metabolizam hrane • štakori, npr. oko 70% ukupnog unosa tekućine uzimaju uz obroke, a kad im se uskrati hrana, piju malo • pijenje vezano uz hranu izraženije je kad je hrana suha i bogata bjelančevinama, jer bjelančevine izvlače velike količine vode u probavni sustav • Okus • utjecaj okusa na pijenje možemo pokazati tako da dodamo malo saharina u vodu štakorima koji nisu deprivirani - konzumacija vode izraženo se povećava • do znatnog pada konzumiranja vode doći će u slučaju kad u vodu dodamo malo kinina, čime se njezin okus pogorša • kad su štakori 60 dana kao jedini izvor tekućine dobivali vodu s kininom, njihov se unos tekućine značajno smanjio, no nije bilo znakova pogoršanja zdravlja → štakori koji imaju neograničen pristup vodi ili drugim ukusnim tekućinama piju, kao i ljudi, znatno više nego što je neophodno • Razlozi koji nemaju nikakve veze s regulacijom tjelesnih tekućina, npr. socijalni - zgodno nam se družiti s prijateljima uz piće

  6. žeđ je popratni sustav, način da se organizam osigura da ćemo piti dovoljno, čak i onda ako pijenje vezano uz jelo, dobar okus pića ili druženje uz piće, ne dovedu dovoljno tekućine u tjelesni sustav • suvremena shvaćanja regulacije tjelesnih zaliha vode govore o dvije vrste pijenja: pijenju izazvanom deprivacijom te tzv. spontanom pijenju, u situacijama kad ne postoji deprivacija • ponekad pijemo jer smo žedni, a ponekad da bismo spriječili da ožednimo, tj. zato što anticipiramo potrebu za vodom • životinje uobičajeno piju da bi izbjegle deficite vode, a ne da bi ih ispravile - obično piju više vode nego što trebaju, i uče pojačano piti u očekivanju deficita vode. • Činjenica da do pijenja dolazi redovito i u odsutnosti deficita vode pokazuje da je ono motivirano pozitivnim poticajnim vrijednostima pića, tj. da motivacija za pijenje proizlazi iz predviđene ugode → u većini slučajeva pijemo spontano, prije no što se u našem organizmu javi deficit vode, no postoje mehanizmi kojima se naše tijelo suočava s deficitom vode u slučajevima kad se on pojavi • Postoje dvije komponente tjelesnih tekućina, pa u skladu s tim doživljavamo i dva tipa žeđi.

  7. Tijelo možemo zamisliti kao dva odvojena pretinca ispunjena tekućinom: • intracelularni (unutarstanični) pretinac • Oko 2/3 tjelesnih tekućina nalazi se unutar stanice (intracelularna tekućina) • ekstracelularni (izvanstanični) pretinac • oko 1/3 tjelesnih tekućina nalazi se izvan stanice (ekstracelularna tekućina) • intersticijska tekućina (tekućina u kojoj se stanice kupaju), krv (intravaskularna tekućina) i cerebrospinalni likvor • ISF – intersticijska tekućina u kojoj se stanice kupaju • ICF – intracelularna tekućina • PV (volumen tekućine u krvnoj plazmi) + ISF = ekstracelularna tekućina • ISF, PV i ICF – ukupna količina vode u tijelu (cca 60% tjelesne težine prosječnog odraslog muškarca) pPreostalih 40% čine masti i krute tvari

  8. Kad se tjelesne zalihe vode značajno smanje, tijelo reagira na dva načina: • poduzima korake kojima zaustavlja smanjenje tjelesnih zaliha vode • povećava žeđ • Dva su različita fiziološka sustava koji posreduju pijenje izazvano deprivacijom i oni su međusobno neovisni: • jedan je osjetljiv na smanjenje volumena intracelularne tekućine, tj. na staničnu dehidraciju – dovodi do osmotske žeđi • drugi je osjetljiv na smanjenje volumena krvi, tj. na hipovolemiju – izaziva hipovolemijsku žeđ

  9. Osmotska žeđ • u normalnim uvjetima - tekućine u intracelularnom i ekstracelularnom pretincu su izotonične otopine (otopine jednake koncentracije) • u izotoničkom stanju ne postoji tendencija da se voda iz unutrašnjosti stanice izvuče van, niti tendencija da se tekućina koja je izvan stanice uvuče u stanicu • ako tekućina u jednom pretincu postane koncentriranija od tekućine u drugom pretincu uslijed dodavanja otopljenih tvari ili uklanjanja vode → tekućina veće koncentracije kroz staničnu membranu izvlači vodu iz tekućine manje koncentracije sve dok se ponovno ne postigne izotoničnost • ako se koncentracija otopine u jednom pretincu smanji uslijed dodavanja vode ili odstranjenja otopljenih tvari → iz nje se voda izvlači u drugi pretinac • pritisak koji kroz polupropusnu membranu izvlači vodu iz otopine manje koncentracije (hipotonične otopine) u otopinu veće koncentracije (hipertoničnu otopinu) naziva se osmotski tlak

  10. koncentracija svih kombiniranih otopina u tjelesnim tekućinama održava se na gotovo konstantnoj razini, oko .15 M (mol)* kod sisavaca – fiksna razina - odstupanje od te vrijednosti aktivira mehanizme koji omogućuju vraćanje koncentracije na tu razinu • do povećane koncentracije tjelesnih tekućina dolazi jer je tijelo izgubilo vodu ili se povećala količina otopljenih tvari (npr. nakon obroka, pogotovo slanog) → povećava se osmotski tlak • tijelo to kompenzira tako da izlučuje koncentriraniji urin (da bi se riješilo viška otopljenih tvari) i da uzima tekućinu, tj. pije (da bi se povećala količina vode) - rezultirajuća žeđ naziva se osmotska žeđ • osmoreceptori, osjetljivi na dehidraciju stanica do koje dolazi uslijed povećane koncentracije ekstracelularne tekućine, smješteni su u lateralnom hipotalamusu i lateralnom preoptičkom području • mozak također dobiva informacije iz receptora na periferiji, uključujući želudac, koji detektiraju visoku razinu Na tako da može predvidjeti osmotsku žeđ prije nego što u ostatku tijela dođe do poremećaja osmotskog tlaka • *1 M = broj grama otopljene tvari jednak molekularnoj težini te tvari, otopljen u 1 litri otopine

  11. Dva su mehanizma kojima osmoreceptori izazivaju žeđ: • Izravni mehanizam je neuralne prirode: osmoreceptori pobuđuju neuralne krugove koji posreduju doživljaj žeđi • Neizravni mehanizam je hormonalne prirode - stanična dehidracija uzrokuje da osmoreceptori povećaju lučenje antidiuretičkog hormona (ADH) iz neurohipofize, a povećanje razine ADH izaziva niz događaja koji dovode do čuvanja tjelesnih zaliha vode i povećanja žeđi • Čini se da različiti osmoreceptori upravljaju izravnim i neizravnim mehanizmima žeđi prouzročene staničnom dehidracijom

  12. Hipovolemijska žeđ • organizam mora održavati adekvatni krvni tlak - ako je volumen krvi, a time i tlak, prenizak, krv ne može donositi dovoljno vode i hranjivih tvari u stanice • smanjenje volumena krvi – hipovolemija - može biti posljedica znojenja, gubitka krvi, povraćanja i proljeva – osim vode tijelo gubi i soli • krvožilni sustav se može prilagoditi hipovolemiji u određenim granicama - konstrikcijom manjih vena i arterija, ali ako se ne uspostavi normalni volumen dolazi do zatajenja srca koje više ne može efikasno pumpati krv • kao posljedica smanjenja volumena krvi javlja se hipovolemijska žeđ, situacija u kojoj tijelo mora nadoknaditi ne samo vodu već i soli • hipovolemiju otkrivaju baroreceptori (receptori za krvni tlak) u stijenci srca i receptori krvnog protoka (koji prate volumen protoka krvi) u bubrezima • kad se smanji volumen krvi, i baroreceptori i receptori krvnog protoka izazivaju promjene u bubrezima koje povećavaju žeđ i dovode do čuvanja tjelesnih zaliha vode

  13. 1) Baroreceptori utječu na funkciju bubrega povećavanjem lučenja ADH

  14. 2) receptori krvnog protoka na funkciju bubrega utječu izravno: • smanjen krvi tlak zbog smanjenog volumena krvi → bubrezi luče enzim renin • povećanje razine renina u krvi izaziva sintezu peptidnog hormona angiotenzina II → • kompenzacijsko povećanje krvnog tlaka sužavanjem perifernih krvnih žila i izazivanje lučenja aldosterona iz kore nadbubrežne žlijezde • Aldosteron u bubrezima izaziva reapsorpciju soli koja bi se inače izlučila urinom - važno za sprečavanje daljnjeg smanjenja volumena krvi: što je veća koncentracija soli u krvi, to će krv zadržati više vode • Angiotenzin djeluje na receptore u subfornikalnom organu smještenom na dorsalnoj strani 3. moždane komore • Subfornikalni organ i druga područja oko 3. moždane komore odgovorni su za hipovolemijsku žeđ - njihovom aktivacijom javlja se potreba za uzimanjem tekućine i soli

More Related