Pepeljuga

1. Pepeljuga

2. Oboljela žena nekog bogatog čovjeka, pa kad je osjetila da joj se približava smrt, pozvala svoju jedinicu kćer k postelji te joj rekla: - Drago dijete, budi čedna i dobra, pa će ti uvijek dobro biti. Ja ću s neba gledati na tebe i bit ću uza te. –To rekavši, zaklopila mati oči i umrla. Djevojka je svaki dan išla na majčin grob i plakala, bila čedna i dobra. Kad je došla zima , pokrije snijeg bijelom plahticom majčin grob. U proljeće sunce opet sinulo, a otac se oženio drugom ženom.

3. Druga je žena dovela u kuću dvije kćeri, naoko lijepe i bijele, ali ružne i crne u srcu. Dođe mučno vrijeme za pastorku. Zar će ova glupa guska sjediti s nama u sobi! Tko hoće krušac jesti, treba ga i zaslužiti; van sa služavkom! – navale sestre, uzmu joj njezine lijepe haljine, obuku joj sivi stari haljetak i dadu drvene cipele. Gle ohole princeze, kako se dotjerala! – rugale joj se one pa je u kuhinju otjerale.

4. U kuhinji je morala od jutra do mraka raditi teške poslove: rano u zoru ustajati, vodu nositi, vatru ložiti, kuhati i prati. Osim toga, polusestre su joj zadavale svakojakih jada, izrugivale je, sipale bi grašak i leću u pepeo, a njoj valjalo sjediti i trijebiti. Kad bi uvečer klonula od rada, morala bi leći u pepeo kraj ognjišta, jer ne imaše postelje. Kako je zbog toga uvijek bila prašna i prljava, nazvaše je Pepeljugom.

5. Jednoga se dana otac spremao na sajam. Zapita obje pastorke, što žele da im kupi. Lijepih haljina – odgovori jedna. Bisera i dragog kamenja – reče druga. A što ćeš ti, Pepeljugo? – zapita otac. Otkinite, oče, prvu grančicu, što vam dodirne šešir, kad se budete vraćali. Nju mi donesite.

6. Otac kupi objema pastorkama lijepe haljine, bisera i dragog kamenja, a kad je vraćajući se kući jahao kroz šumarak, okrzne ga lijeskova grančica i zbaci mu šešir. On otkine grančicu i ponese je sa sobom. Kad je stigao kući, dade pastorkama, što su zaželjele, a Pepeljugi lijeskovu grančicu. Pepeljuga mu zahvali, otiđe na majčin grob i zasadi grančicu, a pri tom je toliko plakala da ju je suzama zalila. Grančica je rasla i u lijepo se drvce razrasla. Pepeljuga je svaki dan tri put išla na grob. Plakala je i molila, a svaki bi put na drvce sjela bijela ptičica, pa kad bi imala kakvu želju, dobacila bi joj ptičica baš ono, što je Pepeljuga upravo željela.

7. Jednoga dana kralj priredi svečanost i na nju pozve sve djevojke kraljevstva. Njegov sin trebao je izabrati zaručnicu. Kad su to sestre čule, veoma se obraduju, zovnu Pepeljugu i narede joj: Počešljaj nas, očisti nam cipele, mi ćemo u kraljevske dvore na svadbu.

8. Pepeljuga gorko zaplače, i ona bi rado na ples, pa zamoli maćehu da je pusti. - Kako ćeš na bal tako prašnjava i prljava? Nemaš ni haljine, ni cipela, a htjela bi plesati!

9. Kad je djevojka stala plakati, maćeha će: Ako mi otrijebiš iz pepela dvije pune zdjele graška za jedan sat, onda možeš ići. – A u sebi pomisli: To nikako neće moći. Kada je maćeha sasula dvije zdjele graška u pepeo, iziđe djevojka na stražnja vrata u vrt i zovne: Oj, vi pitome golubice, grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebiti: Dobre u lončić, Loše u želučić!

10. Na to, kroz kuhinjski prozor dolepršaše sve ptičice pod nebom te se skupiše oko pepela. Kimahu glavicama i kljucahu: kljuc, kljuc, te sva dobra zrnašca otrijebe u zdjelu.

11. Prije nego što je prošlo pola sata, djevojka odnese zdjelu maćehi. Mislila je sva radosna da će smjeti na bal. No maćeha se usprotivi: Ništa ti ne pomaže. Ne ćeš s nama, jer nemaš haljine i ne znaš plesati. Mi bismo se tebe morale stidjeti. Okrene joj leđa i pohita sa svojim gizdavim kćerima na bal.

12. Kad nikoga ne bijaše kod kuće, otiđe Pepeljuga na grob svoje majke pod lijeskovo drvo i zaplače. U to se stvori vila i reče: Ne plači, već mi donesi jednu bundevu i dovedi svoje prijatelje, kuhinjske mišiće. Mahnu vila čarobnim štapićem. Od bundeve stvori kočiju, a od mišića kočijaša i konje.

13. Još jednom zamahne i Pepeljuga bi u predivnoj plesnoj haljini. Kočija pojuri, a vila dovikne Pepeljugi: - U ponoć čarolija nestaje!

14. Njezine je polusestre i maćeha ne prepoznaše, već mišljahu, da je neka kraljevska kći – tako lijepa, tako lijepo odjevena. Kraljević priđe k njoj, uzme je za ruku i stane plesati, i to samo s njome. Nikako je ne puštaše, a kad bi tkogod došao po nju, rekao bi: - Ovo je moja plesačica.

15. Pepeljuga i kraljević dugo plesaše, a kad zvono počne obijati ponoć, Pepeljuga se istrgne i pobježe. Tako bježeći, izgubi staklenu cipelicu. Ni jedna druga ne može postati moja žena, do li one kojoj pristaje ova staklena cipelica! – reče kraljević svom ocu.

16. Sutradan, kralj pošalje svoje podanike da diljem čitavog kraljevstva traže djevojku kojoj pristaje staklena cipelica. Nakon nekoliko dana pristigoše i pred Pepeljuginu kuću. Maćeha otjera Pepeljugu u kuhinju i zaključa je, a svoje kćeri odjene u prekrasne haljine. Prvoj je cipelica bila prevelika. - Koliko god se trudila, stalno joj je ispadala. • Drugoj je pak bila premala, gurala je nogu i gurala, ali nije uspjela.

17. Za to vrijeme Pepeljugini prijatelji, kuhinjski mišići, tražili su ključ i otključali Pepeljugu. Stigla je taman kad su kraljevi glasnici htjeli otići, uvidjevši da tu nema djevojke koju traže.

18. Obula je cipelicu koja je stajala kao salivena, a onda donijela i drugu, koju je čuvala sakrivenu iza ognjišta. U to stiže i kraljević. Zadivljeno je pogleda u lice i prepozna svoju djevojku, što je s njim plesala i vikne: - Ovo je prava zaručnica!

19. Maćeha se i obje polusestre uplaše i poblijede od bijesa. A kraljević se vine s Pepeljugom na konja i odjaše u dvorac.

20. Kraljevstvo još nije vidjelo takvo veličanstveno svadbeno slavlje, koje je trajalo danima.

21. Pepeljuga i njen kraljević živjeli su sretni do kraja života.