E N D
Oboljela žena nekog bogatog čovjeka, pa kad je osjetila da joj se približava smrt, pozvala svoju jedinicu kćer k postelji te joj rekla: - Drago dijete, budi čedna i dobra, pa će ti uvijek dobro biti. Ja ću s neba gledati na tebe i bit ću uza te. –To rekavši, zaklopila mati oči i umrla. Djevojka je svaki dan išla na majčin grob i plakala, bila čedna i dobra. Kad je došla zima , pokrije snijeg bijelom plahticom majčin grob. U proljeće sunce opet sinulo, a otac se oženio drugom ženom.
Druga je žena dovela u kuću dvije kćeri, naoko lijepe i bijele, ali ružne i crne u srcu. Dođe mučno vrijeme za pastorku. Zar će ova glupa guska sjediti s nama u sobi! Tko hoće krušac jesti, treba ga i zaslužiti; van sa služavkom! – navale sestre, uzmu joj njezine lijepe haljine, obuku joj sivi stari haljetak i dadu drvene cipele. Gle ohole princeze, kako se dotjerala! – rugale joj se one pa je u kuhinju otjerale.
U kuhinji je morala od jutra do mraka raditi teške poslove: rano u zoru ustajati, vodu nositi, vatru ložiti, kuhati i prati. Osim toga, polusestre su joj zadavale svakojakih jada, izrugivale je, sipale bi grašak i leću u pepeo, a njoj valjalo sjediti i trijebiti. Kad bi uvečer klonula od rada, morala bi leći u pepeo kraj ognjišta, jer ne imaše postelje. Kako je zbog toga uvijek bila prašna i prljava, nazvaše je Pepeljugom.
Jednoga se dana otac spremao na sajam. Zapita obje pastorke, što žele da im kupi. Lijepih haljina – odgovori jedna. Bisera i dragog kamenja – reče druga. A što ćeš ti, Pepeljugo? – zapita otac. Otkinite, oče, prvu grančicu, što vam dodirne šešir, kad se budete vraćali. Nju mi donesite.
Otac kupi objema pastorkama lijepe haljine, bisera i dragog kamenja, a kad je vraćajući se kući jahao kroz šumarak, okrzne ga lijeskova grančica i zbaci mu šešir. On otkine grančicu i ponese je sa sobom. Kad je stigao kući, dade pastorkama, što su zaželjele, a Pepeljugi lijeskovu grančicu. Pepeljuga mu zahvali, otiđe na majčin grob i zasadi grančicu, a pri tom je toliko plakala da ju je suzama zalila. Grančica je rasla i u lijepo se drvce razrasla. Pepeljuga je svaki dan tri put išla na grob. Plakala je i molila, a svaki bi put na drvce sjela bijela ptičica, pa kad bi imala kakvu želju, dobacila bi joj ptičica baš ono, što je Pepeljuga upravo željela.
Jednoga dana kralj priredi svečanost i na nju pozve sve djevojke kraljevstva. Njegov sin trebao je izabrati zaručnicu. Kad su to sestre čule, veoma se obraduju, zovnu Pepeljugu i narede joj: Počešljaj nas, očisti nam cipele, mi ćemo u kraljevske dvore na svadbu.
Pepeljuga gorko zaplače, i ona bi rado na ples, pa zamoli maćehu da je pusti. - Kako ćeš na bal tako prašnjava i prljava? Nemaš ni haljine, ni cipela, a htjela bi plesati!
Kad je djevojka stala plakati, maćeha će: Ako mi otrijebiš iz pepela dvije pune zdjele graška za jedan sat, onda možeš ići. – A u sebi pomisli: To nikako neće moći. Kada je maćeha sasula dvije zdjele graška u pepeo, iziđe djevojka na stražnja vrata u vrt i zovne: Oj, vi pitome golubice, grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebiti: Dobre u lončić, Loše u želučić!
Na to, kroz kuhinjski prozor dolepršaše sve ptičice pod nebom te se skupiše oko pepela. Kimahu glavicama i kljucahu: kljuc, kljuc, te sva dobra zrnašca otrijebe u zdjelu.
Prije nego što je prošlo pola sata, djevojka odnese zdjelu maćehi. Mislila je sva radosna da će smjeti na bal. No maćeha se usprotivi: Ništa ti ne pomaže. Ne ćeš s nama, jer nemaš haljine i ne znaš plesati. Mi bismo se tebe morale stidjeti. Okrene joj leđa i pohita sa svojim gizdavim kćerima na bal.
Kad nikoga ne bijaše kod kuće, otiđe Pepeljuga na grob svoje majke pod lijeskovo drvo i zaplače. U to se stvori vila i reče: Ne plači, već mi donesi jednu bundevu i dovedi svoje prijatelje, kuhinjske mišiće. Mahnu vila čarobnim štapićem. Od bundeve stvori kočiju, a od mišića kočijaša i konje.
Još jednom zamahne i Pepeljuga bi u predivnoj plesnoj haljini. Kočija pojuri, a vila dovikne Pepeljugi: - U ponoć čarolija nestaje!
Njezine je polusestre i maćeha ne prepoznaše, već mišljahu, da je neka kraljevska kći – tako lijepa, tako lijepo odjevena. Kraljević priđe k njoj, uzme je za ruku i stane plesati, i to samo s njome. Nikako je ne puštaše, a kad bi tkogod došao po nju, rekao bi: - Ovo je moja plesačica.
Pepeljuga i kraljević dugo plesaše, a kad zvono počne obijati ponoć, Pepeljuga se istrgne i pobježe. Tako bježeći, izgubi staklenu cipelicu. Ni jedna druga ne može postati moja žena, do li one kojoj pristaje ova staklena cipelica! – reče kraljević svom ocu.
Sutradan, kralj pošalje svoje podanike da diljem čitavog kraljevstva traže djevojku kojoj pristaje staklena cipelica. Nakon nekoliko dana pristigoše i pred Pepeljuginu kuću. Maćeha otjera Pepeljugu u kuhinju i zaključa je, a svoje kćeri odjene u prekrasne haljine. Prvoj je cipelica bila prevelika. - Koliko god se trudila, stalno joj je ispadala. • Drugoj je pak bila premala, gurala je nogu i gurala, ali nije uspjela.
Za to vrijeme Pepeljugini prijatelji, kuhinjski mišići, tražili su ključ i otključali Pepeljugu. Stigla je taman kad su kraljevi glasnici htjeli otići, uvidjevši da tu nema djevojke koju traže.
Obula je cipelicu koja je stajala kao salivena, a onda donijela i drugu, koju je čuvala sakrivenu iza ognjišta. U to stiže i kraljević. Zadivljeno je pogleda u lice i prepozna svoju djevojku, što je s njim plesala i vikne: - Ovo je prava zaručnica!
Maćeha se i obje polusestre uplaše i poblijede od bijesa. A kraljević se vine s Pepeljugom na konja i odjaše u dvorac.
Kraljevstvo još nije vidjelo takvo veličanstveno svadbeno slavlje, koje je trajalo danima.
Pepeljuga i njen kraljević živjeli su sretni do kraja života.