1 / 36

Podrijetlo i taložni okoliši neogensko-kvartarnih turbiditskih taložina u Hrvatskoj Tomislav Malvić 24. svibnja 2013.

Podrijetlo i taložni okoliši neogensko-kvartarnih turbiditskih taložina u Hrvatskoj Tomislav Malvić 24. svibnja 2013. Uvodne postavke.

curt
Download Presentation

Podrijetlo i taložni okoliši neogensko-kvartarnih turbiditskih taložina u Hrvatskoj Tomislav Malvić 24. svibnja 2013.

An Image/Link below is provided (as is) to download presentation Download Policy: Content on the Website is provided to you AS IS for your information and personal use and may not be sold / licensed / shared on other websites without getting consent from its author. Content is provided to you AS IS for your information and personal use only. Download presentation by click this link. While downloading, if for some reason you are not able to download a presentation, the publisher may have deleted the file from their server. During download, if you can't get a presentation, the file might be deleted by the publisher.

E N D

Presentation Transcript


  1. Podrijetlo i taložni okoliši neogensko-kvartarnih turbiditskih taložina u Hrvatskoj Tomislav Malvić 24. svibnja 2013.

  2. Uvodne postavke • Turbiditi i rezultati njihova djelovanja jedan su od čestih mehanizama prenošenja i taloženja klastičnoga detritusa tijekom gotovo cijele povijesti Zemlje, a nastaju naravno i danas. Posebnost njihova djelovanja je lako prepoznatljiva bočna i okomita izmjena turbiditskih i bazenskih sedimenata koji ukazuju na izmjene “aktivnih epizoda” te razdoblja “mirnoga” taloženja u tim prostorima. • U Hrvatskoj postoje dva prostora s vrlo lijepim zapisima taložina nastalih djelovanjem turbidita u jezerskoj i marinskoj sredini tijekom neogena i kvartara. To su hrvatski dio Panonskoga bazenskoga sustava u Sjevernoj Hrvatskoj te Padske depresije u Sjevernom Jadranu. • Svaki od tih prostora obilježen je drugačijim podrijetlom klastita, tj. zemljopisnim smještajem izvorišnih područja, te mehanizmima kojima su preneseni i istaloženi. Također oba imaju svoje posebnosti glede paleooblika taložnoga prostora, dužine transporta, litologije nastale u razdoblju neogena i kvartara te litostratigrafske podjele tih taložina. • Oba navedena sustava mogu se smatrati tipskima za opis nastanka turbidita na blagim podmorskim padinama pod snažnim utjecajem klimatskih promjena (Sjeverni Jadran) te u izduženim prostorima dugotrajnih brakičnih jezera koja su se postupno smanjivala i oslađivala (Panonski bazenski sustav).

  3. Slika 1: Analizirani prostori s turbiditskim taložinama

  4. Sjeverni Jadran Prostor Jadranskoga bazena podijeljen je na nekoliko depresija različite starosti obzirom na početak njihova otvaranja i taloženja unutar njih (PRELOGOVIĆ & KRANJEC, 1983). Miocenske depresije su nazvane Dugootočna, Južnojadranska-albanska te Moliška. Pliocenske se zovu Venecijanska, Padska, Marche-Abruzzi, Srednjojadranska, Bradano te Jadransko-jonska. Najveće su površinom Padska i Južnojadransko-albanska. Slika 2: Prostor Jadranskoga bazena podijeljen na miocensko-pliocenske depresije

  5. Sjeverni Jadranglavne promjene paleogeografije na prijelazu iz pliocena u pleistocen • Današnji prostor Jadranskoga mora uglavnom je oblikovan granicama taložina koje su nastajale tijekom kvartarnih oledbi i međuoledbi. • U odnosu na kvartar, tijekom pliocena marinski prostor je uglavnom pokrivao veću površinu i to posebice u podnožju Alpi. • Kvartarne oledbe i opće snižavanje razine mora najjače su se odrazili u području Sjevernoga Jadrana, koje je i danas batimetrijski plitko, te su kontinentalni (riječni) taložni okoliši bili dominantni u tom prostoru. • Prosječno je tijekom takvih razdoblja delta rijeke Po mogla progradirati i 200 km prema istoku. Slika 3: Prostor Jadranskoga bazena tijekom donjega pliocena

  6. Sjeverni Jadranu pliocenu (5,332-2,588 mil. god.) Oblikovanje Jadranskoga bazena započinje krajem miocena (prije oko 6 mil. god.). Dva su događaja obilježila mediteranskih prostor: (a) velika glacijacija u području Antarktike i spuštanje globalne razine mora za 50 m; (b) prekidanje morske veze Mediterana i Atlantika kroz Gibraltar. Rezultat je taloženje iznimnih količina evaporita (pa i u Jadransko-jonskoj depresiji) te redukcija površine Mediterana za oko 50 %. Taj događaj je poznat pod nazivom Mesinska kriza saliniteta (npr. VESELI, 1999). Slika 4: Rasprostranjenost mesinskih naslaga gipsa, evaporita i anhidrita u Zapadnom Mediteranu (http://records.viu.ca/~earles/messinian-crisis-apr03.htm, 8. XI. 2010.)

  7. Krajem mesinijana veza s Atlantikom je ponovno uspostavljena i tijekom donjega pliocena započinje taloženje u Jadranskom bazenu kakvo poznajemo i danas. Taložine donjega pliocena u hrvatskom dijelu Sjevernoga Jadrana uglavnom su (ako ne i potpuno) pelitne, bogate foraminiferskim vrstama (npr. KALAC, 2008; CITA & RYAN, 1971; THUNEL, 1971). Prema njima je rekonstruirana topla klima te dubina koja odgovara dubljem, otvorenom prostoru. Gornjopliocenske taložine pokazuju smanjenje broja vrsta, a povećanje količine planktonskih foraminifera, kao rezultat početka općega zahladnjenja i prve glacijacije na prijelazu u kvartar (biber). Pliocenske taložine su općenito znatno deblje na zapadu Sjevernoga Jadrana, negoli na istoku, zahvaljujući tektonici, tj. bržem spuštanju toga dijela bazena, tj. uglavnom Padske depresije (RIO et al., 1997), te blizini izvora psamitsko-pelitnog detritusa (Alpe). Litologija: U podini su pronađeni eocenski karbonati, kao post-platformski sedimenti (JKP-a), ali općenito dominiraju kredni karbonati (vapnenci i dolomiti) klasičnoga razvoja JKP-a. Pliocenski sedimenti su gotovo u cijelosti pelitni, posebice prema istoku, tj. to su hemipelagički lapori, glineni lapori.

  8. Pleistocenska epoha (2,588-0,0117 mil. god.) obilježena je brojnim klimatskih promjenama vezanim uz šest oledbi. Uz promjenu klime i živih oblika, one su uzrokovale i promjenu paleogeografije. Tako su pleistocenski sedimenti svojim sastavom i prostiranjem izravno posljedica taloženja naizmjence u hladnoj, umjerenoj i toploj klimi. Stoga je paleogeografski isto mjesto unutar Jadranskoga bazena kroz vrijeme je moglo predstavljati kako otvorenu morsku padinu, tako i klasičan šelf ili pak plitki litoral. Sjeverni Jadranu kvartaru (pleistocen, 2,588-0,0117 mil. god.) Slika 5: Granice Jadranskoga mora tijekom virma (lijevo) i holocena (desno). Prema CORREGIARI et al., 1996; VELIĆ & MALVIĆ, 2011.

  9. Litologija: Iznimno drugačiji litofacijesi od pliocenskih, jer su česte sekvencije krupno pelitnih i psamitskih čestica, tj. silta i pijeska. One su “uklopljene” unutar glina, glinovitih lapora, a u najdubljim dijelovima i lapora. Kompakcija je na granici konsolidiranosti, pa dublji intervali ju mogu doseći. Debljine taložina pleistocenske epohe mogu biti i 1500 m, što upućuje na spuštanje cijeloga prostora, te česte transgresije zbog izmjena hladne, umjerene i tople klime. Taložni prostor uglavnom je tijekom vremena predstavljao izmjenu plitkoga litorala i šelfa, pa čak i padine prema prostoru Srednjega Jadrana. Granica prema pliocenu može biti i diskordantna, dok je litološki ona obilježena u hrvatskom dijelu pojavom prvih pjeskovito-siltnih sekvencija koje približno prate kronostratigrafsku granicu pliocena i pleistocena. Tablica 1: Približni vremenski rasponi šest glacijala u alpskome području (iz: VELIĆ & MALVIĆ, 2011) Granica pliocena i pleistocena je na približno 2,588 mil. god.

  10. Pliocenske i pleistocenske taložine Sjevernoga Jadrana prvobitno su se detaljno razlučile u talijanskom dijelu Padske depresije. Tadašnja podjela obuhvatila je pliocenske i pleistocenske litofacijese. I tu se primjećuje dominacija pelitnih facijesa tijekom pliocena (bočni ekvivalent izražen kao formacija Santerno, koja može biti i jedina izdvojena jedinica). Sjeverni JadranLitostratigrafija kao odraz dominantne litologije tijekom vremena Tablica 2: Talijansko i prethodno hrvatsko nazivlje taložina u Sjevernom Jadranu (od okoliša JKP-a do Padske depresije).

  11. Hrvatska nomenklatura pliocena i pleistocena nije bila temeljena na tipskim lokalitetima otkrivenim kasnijim dubokim bušotinama, već površinskim izdancima eolskih taložina pleistocena (otok Susak) pa je načinjena nova. U njoj se može očekivati da će i za miocensko-paleocenske vapnence koji su taloženi u vrijeme izdizanja JKP-a biti opisan novi tipski lokalitet ili u području Istre ili na uzorcima iz dubokih bušotina. Izdvojeni članovi koji još čekaju svoje imenovanje prema tipskim lokalitetima (MARIĆ-ĐUREKOVIĆ, 2011). To su (od najstarijega): Član A – taložine distalne podmorske lepeze, Član B – proksimalni dio podmorske lepeze i rampe, Član C – prodeltni i deltni taložni okoliš. Slika 6: Hrvatsko litostratigrafsko nazivlje taložina u Sjevernom Jadranu (od okoliša JKP-a do Padske depresije; VELIĆ & MALVIĆ, 2011)

  12. Holocen (od prije 11 700 god.) možemo smatrati vremenom kada se konačno oblikovalo Jadransko more i to tijekom flandrijske transgresije (koja se događala prije 10 000-5000 g. ovisno o području). To je ujedno glavno obilježje zadnjega interglacijala, koji traje i danas. Stoga se današnje vrijednosti donosa materijala u Jadransko more (pa i bazen) mogu uzeti kao okvirne kroz cijelo vrijeme te međuoledbe. Zapadna obala cijeloga Jadrana: Zbog znatno većega drenažnoga radijusa (površine) te podalpske nizine, ta obala uvijek je predstavljala znatno veći izvor materijala od istočne obale. Monotonost obale (nerezvedenost) omogućila je prijenos deltama desetcima kilometara na šelf. Prema mjerenjima tijekom približno zadnja dva desetljeća (CATTANEO et al., 2003; FRIGNANI et al., 1992; MILIMAN & SYVITSKI, 1992; SORGENTE, 1999) donosi detritusa sa zapadne obale Jadrana iznose: Istočno apeninske rijeke: 32,2 x 106 tona/godišnje, Rijeka Po: 15x106 t/god., Istočno alpske rijeke: 3x106 t/god., Istočno apeninske rijeke južno od poluotoka Gargano: 1,5x106 t/god. Opći donos materijala u Jadran tijekom gornjega kvartara(holocen, 0,0117-0,0 mil. god.)

  13. Istočna obala cijeloga Jadrana – izvori detritusa: Heterogenost obale (razvedenost, Dalmatinski tip obale). Litoralno područje je dominantno, šelf se razvija vrlo daleko od obalne linije. Sve to utječe na količinu i razdiobu detritusa taloženoga u moru: Istočna obala je obilježena izduženim Dinaridima s vrlo uskim drenažnim područjem te malim iznosom erozije. Rijeke na toj obali vrlo su kratke, te mogu erodirati najvećim dijelom karbonatni detritus. Morfologijom obale i priobalja taložni okoliši su vrlo ograničenoga prostiranja, čak i najveći od njih poput delte rijeke Neretve. Posljedično, debljine pliocensko-kvartarnih taložina (deltnoga i marinskoga podrijetla) ne prelaze nekoliko stotina metara i to samo mjestimice.

  14. Slika 7: Regionalne drenažne linije okolo Jadranskoga mora te neke najveće rijeke (BALIĆ & MALVIĆ, 2013)

  15. Slika 8: Paleogeografski položaj paleodelte Neretve, pripadajuće taložine i sekvencijska rekonstrukcija (BALIĆ & MALVIĆ, 2013)

  16. Hrvatski dioPanonskoga bazenskoga sustava (HPBS) Slika 9: Položaj PBS-a i hrvatskoga dijela unutar njega te podjela HPBS-a na depresije

  17. Transpresijska i transtenzijska razdoblja u HPBS-u (baden; 16,4-0,0 mil. god.) Transpresijska i transtenzijska razdoblja u HPBS-u: Regionalni, prvi transtenzijski događaj u HPBS-u započeo je u badenu (ĆORIĆ et al., 2009; MALVIĆ & VELIĆ, 2011), tj. tijekom 16,4-13,0 m. g. (sve vremenske skale su dane prema tablici HAQ & EYSINGA, 1998). Taj tektonski događaj bio je regionalni unutar cijeloga PBS-a s dominacijom “strike-slip” pokreta i taloženja unutar takvih prostora. U HPBS-u je većina današnjih brda i planina ostala vjerojatno dijelom iznad razine mora (VRBANAC, 2002a) iako su apsolutno bile niže negoli danas. Izvor klastičnoga detritusa tijekom badena pa i sarmata (13,0-11,5 m. g.) bile su siliciklastične stijene podine ili koralinacijeski i briozojski grebeni miocena, taloženoga aluvijalnim lepezama (npr. MALVIĆ, 2012). To razdoblje završava najmlađim badenskim sedimentima koji su u većem dijelu PBS-a (u HPBS-u sigurno) predstavljeni sitnozrnastim pješčenjacima, siltitima, vapnencima i kalcitnim laporima (npr., PAVELIĆ, 2002), sve plitkomorskim i regresijskim taložinama. Slika 10: Vremenske skale i glavni tektonski i taložni događaji u HPBS-u (MALVIĆ & VELIĆ, 2011)

  18. 1. transtenzija (16,4-13,0 mil. god.) Tablica 3: popis badenskih vrsta foraminifera koje ukazuju na različite okoliše (MALVIĆ, 2003) Slika 11: Prikaz tipične aluvijalne lepeze kakva je tijekom badena postojala u HPBS-u. A- primjer paleozojskoga ili mezozojskoga uzdignuća (“buried hill”), B – geološki shematski profil kroz takav prostor, C – razdioba poroznosti u takvom prostoru (prema MALVIĆ, 2003, 2006; MALVIĆ & VELIĆ, 2011).

  19. 1. transpresija (sarmat; 13,0-11,5 mil. god.) Prva transpresijska faza odvijala se u sarmatu (13,0-11,5 m. g.) te u pojedinim dijelovima HPBS-a i u donjem panonu (11,5-9,3 m. g.). Sredina je još uvijek marinska, uz taložine koje ukazuju na sveopću regresiju te opadanje količine aluvijalnih sedimenata (npr. RÖGL & STEININGER, 1984; KOVAČ et al., 1997; PAVELIĆ, 2001; VRSALJKO et al., 2006). Redukcijom te iznimnom evaporitnom sedimentacijom u rubnim dijelovima PBS-a (današnja Poljska i Rumunjska), u sarmatu dolazi i do pada salineta, kao uvod u stvaranje brakičnih sredina tijekom panona i posebice ponta (npr. MALVIĆ, 2006).

  20. 2. transtenzija – vrijeme turbidita (panon-donji pont; 11,5-6,3 mil. god.) Druga transtenzijska faza odvijala se u brojnim dijelovima HPBS-a već u donjem panonu (11,5-9,3 m. g.), a u cijelome tom prostoru u gornjem panonu (9,3-7,1 m. g.) te donjem pontu (7,1-6,3 m. g.). Nova transgresija Slika 12: Primjer karata debljine badensko-sarmatskih (lijevo) i donjopanonskih (desno) taložina u Bjelovarskoj subdepresiji (MALVIĆ & VELIĆ, 2011; MALVIĆ, 2012) koja pokazuje ponovno taloženje u ranije izdignutim/erodiranim prostorima (žuto)

  21. 2. transtenzija regionalni izvor materijala Taloženje je obuhvatilo brojne, uzastopne (sukcesivne) turbiditne događaje, koji su unosili materijal u HPBS te ga prenosili prema I i JI. Radilo se o mehanizmu koji je obuhvatio tektoniku “rampe” te gravitacijsko urušavanje nagomilanog materijala na uzvišenom dijelu takve strukture. Velika većina takvoga materijala bila je prenašana iz Istočnih Alpi kao izvornišnoga područja, snažnoga izdizanja te erozije i denudacije. Posljedica je taloženje bazenskih, pelitnih litofacijesa (uglavnom kalcitnoga mulja) tijekom “mirnih” razdoblja te psamitskih i krupnijih pelitnih čestica (pijeska i silta). Slika 13: Shematska paleogeografska rekonstrukcija na granici Savske depresije i Bjelovarske subdepresije na kraju panona, te pravci širenja turbidita (VRBANAC et al., 2010)

  22. Slika 14: Regionalni izvori materijala u PBS-u i smjerovi transporta

  23. Regionalni izvor materijala na primjeru lokalne strukture Kloštar Smjer turbiditnih tokova bio je tako paleogeografski i tektonski određen, posebice lokalno. Na regionalnoj skali pratio je pružanje Savske depresije, tj. ostalih depresija HPBS-a. Struktura Kloštar obilježena je velikim rasjedom aktiviranim na granici panona i ponta, čija aktivnost je spustila prostor uz Moslavačku goru, tj. sjeveroistočni dio strukture. Tada su dna takve strukture, odnosno manji “strike-slip” prostori postali mjesta taloženja najkrupnije frakcije (Tb) iz turbiditnoga toga (Tb-Te), te mjesta nastanka najpropusnijih taložina, kasnije pješčenjaka. Slika 15: Primjer toka turbidita unutar strukture Kloštar tijekom donjega ponta (NOVAK ZELENIKA et al., 2013)

  24. 2. transtenzija Lokalni izvor materijala Utjecaj regionalnih paleomorfoloških uzdignuća tijekom gornjega miocena na donos detritusa Nije moguće odrediti količine koje su lokalnim transportom (reda veličine nekoliko do desetak km) prenašane u depresije unutar HPBS-a; Moguće je logično pretpostaviti da je on postojao; Moguće je logično pretpostaviti, prema paleorekonstrukciji, da su ukupne površine takvih gora iznad razine jezera bile male (reda veličine nekoliko desetaka km2); Slijedi da je tu razvoj taložnih okoliša bio ograničen na male aluvijalne lepeze; Ukupni donos time je iznosio zanemarivu količinu ukupno prenešenoga detritusa; Količinski nije moguće razdvojiti detrituse iz ta dva izvora; Kvantitativno je moguće tražiti mineralošku razliku u jezgama, očekujući da mjesta s prevladavajućim lokalnim donosom imaju veći udjel nerezistentnih minerala.

  25. Slika 16: Mogući položaj paleogeografskih uzvišenja unutar HPBS-a tijekom gornjega miocena te mogući smjerovi lokalnoga transporta aluvijalnim lepezama (NOVAK ZELENIKA et al., 2013)

  26. Problem paleogeografske rekonstrukcije gora u gornjem miocenu Danas samo dvije planine dosežu oko ili nešto više od 1000 m (Medvednica i Papuk); Treba imati na umu da je njihovo značajno izdizanje posljedica najmlađe, 2. transpresijske faze (neotektonske), što znači da su vrlo vjerojatno tijekom miocena sve bile niže negoli su to danas; Kako su dubine badenskoga mora (dublje od 500 m) te panonsko-pontskih jezera (dublje od 200 m u najdubljim dijelovima) tek pretpostavljene, ostaje otvoreno kada su neke od njih bile otoci ili tek plitka podvodna uzvišenja. Izdanci , recimo panona i ponta, na današnjim rubovima tih gora ne ukazuju jesu li na tjemenu takvih brda oni erodirani ili nisu niti taloženi. Recimo to je problem rekonstrukcije Moslavačke gore. Stoga je mineraloški koncept analize jezgara vrlo važan, naravno uz dovoljan broj uzoraka. Čak i tada se može pojaviti problem razlikovanja izvorišta, jer npr. facijes Tb (srednjozrnati pješčenjak) je uglavnom uniformna sastava tijekom cijeloga gornjega miocena. Primjer strukture Kloštar ukazuje na udjel kvarca 82-60 %, te fragmenata karbonata, šista, gnajsa i granita (18-40 %) gdje nije moguće razlučiti petrografski sastav podrijetlom iz planina poput Istočnih Alpi i Moslavačke gore jer su obje stijenski vrlo nalik.

  27. Ipak, zbog blizine može se rekonstruirati dvojak transportni put (npr. NOVAK ZELENIKA et al., 2013): Slika 17: Karta ss/sh donjopontskoga ležišta polja Kloštar s rekonstrukcijom smjera donosa detritusa (NOVAK ZELENIKA et al., 2013)

  28. 2. transpresija (gornji pont-kvartar; 6,3-0,0 mil. god.) • II. transpresija • Razdoblje, gornjega ponta, pliocena i kvartara. • Obuhvaća nekoliko važnih događaja za ležišta ugljikovodika: • Nakon kompakcije, uglavnom tijekom gornjega ponta, inverzija brojnih “strike-slip” struktura te oblikovanje antiklinala s pješčenjačkim ležištima; • Migracija ugljikovodika nakon dosizanja zrelosti matičnih stijena u tako oblikovane zamke (kvartar).

  29. Hrvatski dio Panonskoga bazenskoga sustavaLitostratigrafija kao odraz dominantne litologije tijekom vremena Slika 18: Korelacija katova, podkatova, litostratigrafskih jedinica i taložnih megaciklsua u Dravskoj depresiji (iz MALVIĆ, 2012; prema VELIĆ, 2007; MALVIĆ, 2003; ŠIMON, 1980)

  30. Slika 19: Korelacija katova, podakatova, litostratigrafskih jedinica, taložnih megaciklusa i tektonskih razdoblja u Savskoj depresiji (iz NOVAK ZELENIKA et al., 2013; prema VELIĆ, 2007; ŠIMON, 1980)

  31. Slika 20: Korelacija katova, podakatova i litostratigrafskih jedinica u cijelom prostoru Dravske depresije (iz MALVIĆ & CVETKOVIĆ, 2013; prema JUHÁSZ, 1998; KORPÁSNÉ-HÓDI, 1998; VELIĆ, 2007; ŠIMON, 1980)

  32. Pregled postavki modela turbidita i jedinica koje određuju te naslage • Ovaj prikaz temelji se na velikom broju publiciranih izvora koji opisuju litostratigrafske jedinice u rangu formacija i članova te litološki sastav i turbiditsko podrijetlo u HPBS-u: • Granice formacija utvrđenih na području HPBS-a su većim dijelom približno sinkrone (smatra se da su taložene na širem području u vremenskom razdoblju koje je trajalo 103-104 godina); • Regionalni EK-markeri opisani unutar naslaga HPBS-a ne mogu se baš uvijek utvrditi na EK dijagramima, ali često mogu. EK-marker koji je moguće pratiti na gotovo cijelom području depresija je npr. Z‘. Dio njih na pojedinim mjestima mogu biti zamijenjeni erozijskim ili tektonsko-erozijskim diskordancijama. Ovisno o dubini i vrsti taložnog okoliša, te intenzitetu tektonskih pokreta za vrijeme i nakon taloženja, ovisilo je hoće li EK-marker ostati sačuvan; • Od posebnog značenja su dvije formacije unutar gornjeg miocena nazvane formacija Ivanić-Grad i Kloštar Ivanić. Obje predstavljaju monotonu izmjenu pješčenjaka turbiditskoga podrijetla (ujedno i najveća ležišta ugljikovodika u HPBS-u) i bazenskih lapora. Rezultat su taloženja u jezerskim okolišima turbiditnim tokovima. • Kako je litološki sastav jedini kriterij za izdvajanje litostratigrafskih jedinica, postoji mogućnost objedinjavanja tih dviju formacija. U Dravskoj depresiji primjeren naziv bio bi formacija Drava (VRBANAC, 2002b,c; MALVIĆ & CVETKOVIĆ, 2013), a u Savskoj depresiji formacija Sava (VRBANAC, 2002b,c).

  33. Literatura 1. dio Balić D., Malvić T. (2013) Pliocene-Quaternary deposition and stratigraphy of the Neretva River Mouth, example of the Croatian Adriatic Coast. Geological quarterly. 57, 2, 233-242. Cattaneo A., Correggiari A., Langone L., Trincardi F. (2003) Thelate-Holocene Gargano subaqueous delta, Adriatic shelf: sediment pathways and supply fluctuations. Marine Geology, 193:61–91. Cita M.B. and Ryan W.B.F. (1972) The Pliocene Record in deep sea Mediterranean sediments. Times-scale and general synthesis, Initial Reports DSDP, Washington. Correggiari A., Roveri M., Trincardi F. (1996) Late Pleistocene and Holocene evolution of the North Adriatic Sea. Quaternario, 9 (2): 697–704. Ćorić S., Pavelić D., Rögl F., Mandić O., Vrabac S., Avanić R., Jerković L., Vranjković A. (2009): Revised Middle Miocene datum for initial marine flooding of North Croatian Basins (Pannonian Basin System, Central Paratethys). Geol. Croat., 62 (1): 31–34. Frignani M., Langone L. (1991): Accumulation rates and 137Cs distribution in sediments of the Po River delta and the Emilia-Romagna coast (north western Adriatic Sea, Italy). Continental Shelf Research, 11: 525–542. Haq, B.U. & Eysinga, F.W.B., eds. (1998): Geological Time Table, Fifth Edi tion (Wall Chart). Elsevier Science, Amsterdam. Juhász, Gy. (1998): A magyarországi neogén mélymedencék pannóniaiképzódményeinek litosztatigráfiája (Stratigraphy of Neogene Formations from Deep Basin). In: Magyarország Geológiai Képzódményeinek Rétegtana (Stratigraphy of Hungarian Geological Formation), edited by I., Bérczi & Á., Jámor, printed by MOL Rt and MÁFI, Hungary, pp. 517, ISBN 963 671 192 5.

  34. Literatura 2. dio Kalac K. (2008): Biostratigrafsko-kronostratigrafska istraživanja pliocensko-pleistocenskih naslaga u podmorju Jadrana s posebnim osvrtom na klimatske promjene. Naftaplin, 45 (8): 104 p. Korpásné-Hódi, M. (1998): Medenceperemi Pannóniai S.L. üledékesformációk rétegtana (Statrigraphy of Pannonian Formations from Marginal Basin) In: Magyarország Geológiai Képzódményeinek Rétegtana (Stratigra- phy of Hungarian Geological Formation), edited by I., Bérczi & Á., Jámor,printed by MOL Rt and MÁFI, Hungary, pp. 517, ISBN 963 671 192 5. Kovač M., Barath I. & Nagymarosy A. (1997): The Miocene collapse of the Al pine-Carpathian-Pannonian junction – an over view. Acta Geol. Hung., 40 (3): 241–264. Malvić T. (2003): Oil-geological relations and probability of discovering new hydrocarbon reserves in the Bjelovar Sag (in Croatian and English). Ph.D. thesis, Faculty of Mining, Geology and Petroleum Engineering, University of Zagreb. Malvić T. (2006): Middle Miocene depositional model in the Drava Depression described by geostatistical porosity and thickness maps (case study: Stari Gradac-Barcs Nyugat Field). Rud.-geol.-naft. zbornik, 18: 63–70. Malvić T. (2012): Review of Miocene shallow marine and lacustrine depositional environments in Northern Croatia. Geol. Quart., 56(3): 493–504. Malvić T. & Velić J. (2011): Neogene tectonics in Croatian part of the Pannonian Ba sin and reflectance in hydrocarbon accumulations. In: New Frontiers in Tectonic Research: at the Midst of Plate Convergence (ed. U. Schattner): 215–238, InTech, Rijeka. Malvić, T. & Cvetković, M. (2013): Lithostratigraphic units in the Drava Depression (Croatian and Hungarian parts) – a correlation / Korelacija litostratigrafskih jedinica u Dravskoj depresiji (hrvatski i mađarski dio). Nafta , 64, 1, 27-33 .

  35. Literatura 3. dio Marić-Đureković, Ž. (2011): Litofacijesne i stratigrafske značajke pleistocenskih naslaga Sjevernoga Jadrana na temelju visokorazlučivih karotažnih mjerenja. Disertacija, RGN fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 143 str., XXXI str. pril. Milliman J.D., Syvitski J.P.M. (1992) Geomorphic/tectonic controlof sediment discharge to the ocean: the importance of smallmountainous rivers. Journal of Geology, 100: 525–544. Novak Zelenika, K., Velić, J. & Malvić, T. (2013): Local sediment sources and palaeoflow directions in Upper Miocene turbidites of the Pannonian Basin System (Croatian part), based on mapping of reservoir properties. Geological quarterly. 57 (1): 17-30 . Pavelić D. (2001): Tectonostratigraphic model for the North Croatian and North Bosnian sector of the Miocene Pannonian Basin System. Basin Res., 13 (3): 359–376. Rögl F. & Steininger F. (1984): Neogene Paratethys, Mediterranean and IndoPacific seaways. Geol. J. Spec. Is sue, 11: 171–200. Sorgente D. (1999) Studio della sedimentazione attuale e recentenel medio Adriatico attraverso l’uso di traccianti radioattivi. Dissertation, University of Bologna. Šimon J. (1980): Prilog stratigrafiji i taložnom sustavu pješčanih rezervoara Sava-grupe mlađeg tercijara u Panonskom bazenu Sjeverne Hrvatske. Dissertation, Faculty of Mining, Geology and Petroleum Engineering, Zagreb, 56 p., 82 enclosures. Thunel M. (1971) Građa tercijarnog bazena u sjeveroistočnom dijelu Jadranskog mora. Nafta, 22, 4-5, 275-434.

  36. Literatura 4. dio Velić J. (2007): Geologija ležišta nafte i plina. Faculty of Mining, Geology and Petroleum Engineering, University of Zagreb, 342 p. Velić J. & Malvić T. 2011. Depositional conditions during Pliocene and Pleistocene in Northern Adriatic and possible lithostratigraphic division of these rocks / Taložni uvjeti tijekom pliocena i pleistocena u Sjevernom Jadranu te moguća litostratigrafska raščlamba nastalih stijena. Nafta62, 1-2, 25-38. Vrbanac B. (2002a): Facies and facies architecture of the Ivanic Grad Formation (late Pannonian) – Sava De pres sion, NW Croatia. Geol. Croat., 55 (1): 57–77. Vrbanac B. (2002b): Contribution to the debate on the stratigraphic classifi-cation system and the importance of EK-markers in the Sava Depression –part 1 [Prilog raspravi o stratigrafskom klasifikacijskom sustavu i značaju EK-markera u Savskoj potolini (R. Hrvatska) – dio 1.]. Nafta, 53, 1, 39-44. Vrbanac B. (2002c): Contribution to the debate on the stratigraphic classification system and the importance of EK-markers in the Sava Depression -part 2 [Prilog raspravi o stratigrafskom klasifikacijskom sustavu i značaju EK-markera u Savskoj potolini (R. Hrvatska) – dio 2.]. Nafta, 53, 2, 65-70. Vrbanac B., Velić J. & Malvić T. (2010): Sedimentation ofdeep-water turbidites in main and marginal basins in the SW part of thePannonian Ba sin. Geol. Carpath., 61 (1): 55–69. Vrsaljko D., Pavelić D., Miknić M., Brkić M., Kovačić M., Hečimović I., Hajek-Tadesse V., Avanić R. & Kurtanjek N. (2006): Middle Miocene (upper Badenian/Sarmatian) palaeo ecology and evolution of the environments in the area of Medvednica Mt. (North Croatia). Geol. Croat., 59 (1): 51–63.

More Related