ČAROLIJA RIME

1. ČAROLIJA RIME Autor stihova MILE PRPA Slikar, pjesnik-filozof, kolumnist, istaknuti pravnik i javni društveni djelatnik

2. Čitajućimoje sonetene tražiteu njima pjesnika- već ono ćutilno štospaja srodne dušepoput niti kojavežebisereuogrlicu. MILE PRPA

3. “Pjesnikom se postaje kad se doživi rascvat duše, pa se u svakom biću vidi dragost, u svakoj stvari ljepota, a svaki se šum čuje kao glazba nade “( Mile Prpa )(Jedna od 1700 misaonih izreka) Mile Prpa je autor ogromnog poetsko filozofskog opusa s više od 50.000 stihova napisanog za samo deset godina, s nevjerojatnom lakoćom. “U tom mnoštvu stihova Prpa jedoživio potpuni rascvat duše i čega god se dotakne poput mitskog Mide, pretvori u pjesničku sliku, stih, strofu ili pjesmu.” Prof. Grga Rupčić

4. Što to ima u tvojoj kosi da je vjetar njiše tako? Što to tvoje lice nosi i sja u nekom zanosu jako? Što to blistaš nade žarom? Daj tu sreću svima reci! Što u tebi plimi jârom kao voda u nabujaloj rijeci? Daj tu radost sad podijeli s onima što ih prte boli. Tu bi blagost i mi htjeli, da nas plâvi, nosi, voli. ŠTO TO IMA U TVOJOJ KOSI

5. DOTAKNI ME RUKOM • Dotakni me rukom • i prestat će ti boli! • Netko svojim mukom • i tebe voli. • Dirni me samo • i prestat će ti muke! • Netko bi u šutnji • milovao i tvoje ruke. • Ipak takni me samo. • Taj dodir ne boli. • Kad dotakneš mene, • osjetit ćeš da netko jednako– • i tebe i mene voli!

6. DVA UZDAHA Možeš li doći kao sjena nepoznata, tiha? I da nitko te ne čuje, i da nitko te ne vidi – do zjena moga stiha? Možeš li doći koraka laka, kao titraj zraka? I nitko neće znati da su se sreli – Dah do daha, dva uzdaha!

7. GOVOR MISLIMA Govoriš mi mislima svojim tiho, što se u tebi tkaju. Govoriš mi i licem svojim znamenje kojeg tek slutnje znaju. Govoriš mi ćutanjem svoga lika što pred očima se često stvori. Kaza mi, kaza to tvoja slika i u snima mojim sve mi zbori.

8. NOĆAS • Noćas su u njoj cvjetale ruže, • noćas njene misli radost snatre. • Noćas, samo noćas, snivala je duže, • u njoj su noćas buktale vatre. • Noćas, sve do same zore • nosile je nade snagom vala. • Noćas u njoj ti krijesovi gore, • noćas se cijela životu dala.

9. Jutrom smo nade tkali. Jutrom smo željama brali srebrne rose. Usnama dali piti čiste, već zgasle nam žali. Jutrom kad su zraci zore sjali mio nas lahor, vjetar mali. Srsi su nam uzdah uzimali - kad obzorja sva smo nadom prali. Jutrom kad resko smo sunce zvali. Rosnom stazom njemu potrčali. Jutrom kad smo bili tako mali. Bili smo još nerascvjetali. Bili zora pa se razigrali. Bili nada kad se rasplakali. JUTROM SMO NADE TKALI

10. NEŠTO DRUGO • Ja nisam taj ja • za kojeg si ti čula. • Ja nisam taj ja • kojeg si ti vidjela. • Ja nisam taj ja • kojeg si ti htjela. • Ja nisam taj ja • kojeg si ti voljela. • Ja nisam taj ja • kojeg si ti uzela. • Oh, moja tugo, • ja sam nešto sasvim drugo!

11. UZDASI Čekao sam dugo da te taknem, čekao sam tu – ja u mraku. Nisam mogao niti da se maknem, tvoj drhtaj ćutio sam tad u zraku. Pustila si da te čekam tako - niti daška nisam davao u dahu. I kad takla si me nježno, lako – čuh tvoj uzdah u mome uzdahu.

12. JUTARNJI CVIJET • Gle, rano, rano ujutro mi granu, • pastirica na vrata s cvijetom u ruci. • Poljski ljiljan bijeli na njenom dlanu • ko raspeto jedro u najljepšoj luci. • Meni ga nudi, osmijeh joj na licu, • crne oči žarom uognjene prele. • Uzeh joj ruke i prinesoh ih k srcu • uzeh ono što dati su mi htjele. • Gle, rano, rano tek zora zarudi, • jutarnji raspup cvijeta k meni stiže. • Primaknuh se snažno do njenih grudi, • ćutih joj tijelo, privinuh se bliže. • I tad oči joj žarne pune plama • gle, zaljiljanile se vrelim zuzama

13. OPROSTI MI • Oprosti mi, u meni je tada • bio još ponos nezrelih ljeta. • Nosili me vali nekih nada • tamo daleko, na kraj svijeta. • Vukle me čežnje, luči zvijezda, • snovima nekim ja se samo motah. • A ti si tkala mislima gnijezda, • tim nitima doma i života. • Oprosti mi, ja to vidim sada, • od leta srce samo žarom gori. • Ja živio sam u rasapu nada, • da se nešto spozna, nešto stvori. • Oprosti mi, pogledi ti mili • nudili mi sreću blagu tihu! • No snovi moji jači su bili, • to ti sad kažem, evo, u stihu.

14. BUCI TIŠINE • Ja sve to čujem i sve to čitam, • na usnama kad ti piše, zbori. • I nemam htijenje da te pitam • – što u tebi tvoje misli tvori. • Nutarnje neke silnice ti glase, • šapatom nekim samo mi zuje. • Ljepšom te čine, jer te i krase, • čujem ono što drugi ne čuje. • Ne sakri to ni tvoja suza, sjeta. • Unutar duha ti hodim, gazim – • tako nježno kao milost sveta. • Pri tom te i čuvam, samo pazim. • Ne reci što nije nutrina tvoja, • jer se odmah glase u tebi buci. • Buci tišine, šarenilo boja – • postaju u meni jasni zvuci.

15. PRUŽI MI Pruži mi ruke, ruke bijele, pruži mi pogled sjetna ti oka! Te zlatne lasi neka mi splele vijenac, čedna njihanjem ti boka! Pruži mi zanos duše ti snene, pruži mi te misli skrite! Prema meni silueta žene, kao tajna pergamene svite. Pruži mi dušu rascvalu cvatom, pruži mi sladež usana vrelih. Duh ti motrim i svaki atom, tvog raskošnog bića, samo želim. Pruži mi korak tvog lagana hoda i trepet ti snova, sada velim! Otkrij mi tajnu svojega koda, u odaje tvoje da preselim! Autor prezentacije Marija C., štovateljica umjetnosti gosp.Mile Prpe