T E M E L J I O B J A V L J E N E R E L I G I J E

1. T E M E L J I O B J A V L J E N E R E L I G I J E Prof. dr. sc. Ivan Karlić

2. TEMELJI OBJAVLJENE RELIGIJE • 1. Povijesni prikaz, tematika i sadržaj kolegija • 2. Religija/e - religija gledana “izvana” i “iznutra” • - kršćanska religija (vjera) • 3. Čovjek - slušatelj kršćanske poruke: • - čovjek kao osoba i subjekt • - čovjek kao transcendentno, slobodno i odgovorno biće • 4. Apsolutna Tajna - misterij Boga:religija, filozofija, ateizam, naravna teologija

3. TEMELJI OBJAVLJENE RELIGIJE • 5. Objava - Božje samoočitovanje čovjeku: • - objava u Sv. pismu • - iskustvo objave u Starom zavjetu • - novozavjetno shvaćanje objave • - postanak Evanđelja; NZ-spisi • - Isus Krist: punina objave Trojedinoga Boga • 6. Odgovor čovjeka na Božju objavu: • - čovjekova sloboda i odgovornost • - mogućnost odlučivanja protiv Boga

4. TEMELJI OBJAVLJENE RELIGIJE • 7. Vjera (između rizika i sigurnosti): • - vjera i znanost • - vjera - povjerenje; vjera u Sv. pismu • - nevjerojatno vjerovanje? Poteškoće, objekcije, sumnje • - molitva kao izvorni oblik vjere • 8. Povijest spasenja i objave; prenošenje objave: • - Sv. Pismo i Predaja (tradicija) • - vjera, teologija, Crkva, učiteljstvo • - definicije vjere u Crkvi (dogma)

5. TEMELJI OBJAVLJENE RELIGIJE • 9. Isus Krist; fundamentalna kristologija: • - mjesto kristologije u današnjem svijetu • - povijesni Isus - Krist vjere • 10. Zaključak

6. POVIJESNI PRIKAZ, TEMATIKA I SADRŽAJ FUNDAMENTALNE TEOLOGIJE • Središte i vrhunac teološkog razmišljanja jest trojstveni božanski život (trojedini Bog), konačno objavljen u/po Isusu iz Nazareta. Bog koji je u različita vremena i na različite načine govorio ljudima (usp. Heb 1,1), potpuno i konačno objavljuje sâmoga sebe u osobi svoga utjelovljenoga Sina.

7. (kršćanska) teologija rođena iz događaja Isusa Kristatumači objavu Boga koja se dogodila po Isusu Kristu; produbljuje i razmišlja upravo o jedinstvenom događaju i o posljedicama tog događaja za život ljudî.

8. Tijekom povijesti teologija se različito dijelila; danas se na nju gleda kao na tri koncentrična kruga, koji u sebi sadrže razne teološke discipline: povijest, liturgija, moral, duhovnost, kanonsko pravo i socijalni nauk. fundamentalna biblijska dogmatska pastoral, misiologija i ekumenizam

9. Drugivatikanski sabor (1962.-1965.) I. Konstitucije: DEI VERBUM LUMEN GENTIUM GAUDIUM ET SPES SACROSANCTUM CONCILIUM II. Dekreti: APOSTOLICAM ACTUOSITATEM AD GENTES CHRISTUS DOMINUS INTER MIRIFICA OPTATAM TOTIUS PERFECTAE CARITATIS PRESBYTERORUM ORDINIS UNITATIS REDINTEGRATIO ORIENTALIUM ECCLESIARUM III. Deklaracije: DIGNITATIS HUMANAE GRAVISSIMUM EDUCATIONIS NOSTRA AETATE

10. Saborski dekret Optatam totius Crkveni oci Sv. Pismo Dogme crkvenog učiteljstva

11. Fundamentalna teologija rođena je iz klasične apologetike etimološki (grč: apo +logos, lat. apologia) znači odgovor, predstavljanje (sažetog) izvješća. • 1 Pt 3,15: „Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje-račun (apologia) nade koja je u vama”. • S vremenom je apologetika postala samo obrana katoličkog učenja ili napad teza koje su bile suprotne katolicizmu.

12. Sâm izraz apologetika počeo se svakodnevno rabiti oko 1830. g. • Strukturu traktatu apologetike dao je Luc-Joseph Hooke, koji je 1754. g. objavio djelo koje sadrži klasični oblik onoga što će se kasnije nazvati fundamentalna teologija: Religionis naturalis et revelatae principia tri dijela: Dereligione naturali, De religione revelata, De ecclesia Christi et de fide catholica. • Cilj traktata (apologetike) ostao je isti: racionalno protumačiti vjerske istine, razumski tumačiti božansku objavu.

13. nakon Sabora i fundamentalna teologija postaje zasebna teološka disciplina • različite “struje” ili “modeli” fundamentalne teologije: • Apologetski model - opravdati čin vjere; • pozitivnije istraživati pretpostavke i temelje • vjere; komunicirati ponajprije s onima koji ne • vjeruju. • 2. Dogmatski model- objava u povijesti spasenja, • prenošenje objave u Crkvi, te prihvaćanje objave • od strane čovjeka; K. Rahner, H. U. von Balthasar, • H. De Lubac, G. O’Collins, R. Latourelle i dr.

14. 3. Formalni model- “opravdava” temelje vjere, ali se kreće unutar epistemologijepružajući svekolikoj teologiji znanstveni identitet; H. Fries, H. Peukert, J. Ratzinger... 4. Politički model- vrednuje odnose između Crkve i svijeta, posebice “granična pitanja”; J. B. Metz, E. Ruggieri, G. Gutierrez, B. Tracy... Središnji objekt i samo središte fundamentalne teologije jest “nečuveni” Božji zahvat u povijesti, odnosno objava Boga po/u utjelovljenom Sinu Božjemu, Isusu Kristu.

15. naslovnik fundamentalne teologije prije svega vjernik i “drugi” u odnosu na našu vjeru (ne samo nevjernici, nego i indiferentni, ili apatični vjernici, odnosno koji ne žive potpuno iskustvo vjere) Fundamentalna teologija je teološka disciplina koja nastoji pokazati vjerodostojnost objave, pružajući razloge (motive), vjerniku i ne-vjerniku, onoga “zašto” koje se javlja kad se govori o vjeri i o vjerskim sadržajima.

16. ima za cilj istinu: najprije povijesnu istinu o objavi Boga, da se Bog objavio definitivno u Isusu Kristu, te da je objava o kojoj govorimo vjerodostojna (dostojna vjerovanja) • Njezin objektje materijalnisama objava i Crkva i formalnipovijesno-apologetski

17. RELIGIJE – NARAV I PODRIJETLO religija vjera • prihvaćanje Božje objave koja svoje središte i vrhunac ima u Isusu Kristu, • prihvaćanje istine objavljene od Jednoga i Trojedinoga Boga • naravna čovjekova potreba • nema govora o Bogu koji se objavljuje Između religije i vjere postoji određeni kontinuitet, jer normalan put koji vodi do vjere polazi upravo od čovjekove naravne religioznosti.

18. 1. Pojam i narav religije: religija gledana “izvana” • religiju se može definirati ili opisivati na dva načina: iz izvanjske perspektive i iz unutarnje perspektive. • tzv. fenomenologija religijâ ima opisni karakter, a cilj joj je shvatiti tipična obilježja pojedinih religija, kako bi ih se svrstalo u određene grupe.

19. glede postanka religija, govori se o naravnimi objavljenim religijama egipatska, grčka, rimska i germanska, hinduizam, budizam, stara religija Srednje i Južne Amerike (Inke, Maye), stara religija slavenskih naroda itd. židovska religija i kršćanstvo (neki tu svrstavaju i islam)

20. fenomenologija religija kaže da su u svakoj religiji sadržana trikonstitutivna elementa: 1. skup istinâ u koje se treba vjerovati; 2. skup dužnosti koje se trebaju izvršiti; 3. skup obredâ koje treba vršiti.

21. 2. Pojam i narav religije: religija gledana “iznutra” Latinski izraz religio, prema Ciceronu (106.-43. g. pr. Kr.), dolazi od glagola relegere (= ponovno čitati, ponovno se obratiti nekomu; meditirati, produbljivati), a takvo značenje vodi prema zaključku da čovjek otkriva religioznost kada se ne zadrži na površini, nego kad o stvarima i o sâmome sebi dublje razmišlja. Prema Laktanciju (rođ. oko 250.), religio dolazi od religare (= biti povezan ili svezan, tj. biti čvrsto sjedinjen, uspostaviti odnos),povezanost sa božanstvom, odnosno sa božanskim.

22. Servije je izvodio izraz “religija” od istoga glagola (religare), ali u značenju (ponovnog) povezivanja onoga što je bilo odvojeno. Ovaj pojam preuzima i sv.Augustin (354.-430.), jer odgovara njegovu učenju o istočnom grijehu: prava religija je ona “kojom se duša u pomirenju ponovno povezuje s Bogom od kojega se nekako (tj. grijehom) otrgla. Augustin tvrdi da religio može dolaziti i od reeligere (= ponovno izabrati), tj. izabrati ili odlučiti se ponovno za Boga, nakon što ga se odbacilo grijehom.

23. Toma Akvinski (1225.-1274.) “Religija je krjepost koja iskazuje Bogu kult (štovanje), kojeg on i zaslužuje. Zbog toga, u religiji treba imati na umu dvije činjenice: prvo, ono što se iskazuje (ili daje), tj. sâm kult; drugo, onoga komu se iskazuje, tj. Boga.” (...) “Religija je, po svojoj naravi, odnos s Bogom.”

24. a) Bog je stvorio svijet i čovjeka, dajući mu bîtak i duhovnu narav; čovjek odgovara Bogu priznavajući ga svojim Stvoriteljem i smatrajući ga ciljem (svrhom) svoga života, a to čovjek manifestira kultom prema Bogu, posebice žrtvom.

25. b) Nakon stvaranja, Bog progovara čovjeku preko objave kojom otkriva sâmoga sebe, svoju narav i svoju volju; čovjek odgovara Bogu svojom vjerom.

26. c) Bog daje čovjeku sebe, svoj božanski život, kako bi čovjek mogao ući u zajedništvo s Bogom; čovjek odgovara svetošću života (moral).

27. Bog stvaranje objava božanski život Isus Krist kršćanin Crkva kult vjera svetost Čovjek

28. Bog, nakon stvaranja, objavljuje se ljudima na jedan nov i izravan način. Takva objava pomaže čovjeku da otkrije ne “ono što ljudi kažu o Bogu” (kako je slučaj kod naravnih religija), nego “ono što Bog kaže sâm o sebi”. =kategorijalna objava

29. 3. Kršćanstvo interes za Krista prisutnog u svakom trenutku ljudske povijesti teologija prisutno i u dokumentima Drugoga vatikanskog sabora a) Kršćanstvo nije ideologija, nego je događaj b) Kršćanstvo – događaj jest Božja prisutnost u povijesti

30. Događaj o kojem se govori u kršćanstvu odnosi se na spasenjsku prisutnost Božju u povijesti i u stvaranju. O tome Ad Gentes ovako govori: “Bog je odlučio ući u ljudsku povijest na nov i konačan način (tj. utjelovljenjem), da uspostavi mir i zajedništvo između sebe i ljudi i da uredi bratsko drugovanje među ljudima.”

31. c) Božje djelovanje u povijesti Božja prisutnost i spasenjsko djelovanje u povijesti obilježeno je događajima i riječima. utemeljuju ono što u teološkom rječniku zovemo objava Jahve se objavio svom narodu preko raznih događaja u povijesti; svi ti događaji nisu lako shvatljivi, te je potrebna riječ koja bi rasvijetlila i pomogla shvatiti izgovorena je od Boga na Sinaju, to je riječ Saveza: “Ja ću biti vaš Bog, vi ćete biti moj narod!”

32. Objava Boga nije nam dana samo riječima; Božja objava zbiva se po događajima – činjenicama, a riječi (koje su Božje) rasvjetljuju i tumače te događaje. Isus Krist posrednik, središte i punina objave Božje On je “S nama Bog” (Emanuel), vrhunac Božje prisutnosti i Božjeg djelovanja u povijesti, jer “tko mene vidi, vidi i Oca” (Iv 14,9).

33. Božja prisutnost i djelovanje u povijesti nije završeno Isusovom smrću, uskrsnućem i konačnom proslavom u nebu, nego se ostvaruju uvijek, u svekolikoj ljudskoj povijesti: i danas je Bog prisutan i djeluje u svijetu: “Evo ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta.” (Mt 28,20).

34. ČOVJEK: SLUŠATELJ I PRIMATELJ KRŠĆANSKE PORUKE Postoje li u čovjeku pretpostavke (predispozicije) da on može čuti riječ-poruku Božju? naravne pretpostavke kršćanska poruka čovjek = “filozofsko-teološko biće, osoba, subjekt.

35. 1. Čovjek kao osoba i subjekt taj je pojam od temeljne važnosti za kršćansku objavu i za shvaćanje kršćanstva Pojam “osoba ili subjekt” podrazumijeva čitava čovjeka, a ne tek dio njega, ili jedan njegov vid. Da je čovjek osoba, znači da posjeduje samoga sebe u svjesnom i slobodnom odnosu prema svojoj cjelini; čovjek nadilazi sebe, odnosno čovjek je transcendentno biće.

36. 2. Čovjek kao transcendentno biće Transcendencija je prelaženje ili nadilaženje granice mogućeg iskustva; ono što je s onu stranu iskustva; prelaženje iz naše osjetnosti u nadosjetno (nadnaravno). Čovjek sebe doživljava kao neograničenu mogućnost koja sebi nikada ne može pružiti neizmjerno ispunjenje, postavljaneizmjerni horizont pitanjadoživljava se i kao nedostatno, prolazno (kontingentno) biće, ali ikao usmjeren prema transcendenciji.

37. 3. Čovjek kao slobodno i odgovorno biće • Skolastika je govorila o slobodi relativno površno; za nju, sloboda je slobodno odlučivanje (libertas exercitii): mogu birati što ću odlučiti. • prema Rahneru, treba razlikovati kategorijalnu i transcendentalnu (dubinsku) slobodu. identična je skolastičkoj libertas exercitii - sloboda koja se očituje nekim činom (djelovanjem) sloboda u sebi, pojavljuje se u svim mojim činima koja su slobodna, ali ne na jednak način u svim odlukama (fundamentalna opcija).

38. Sloboda je odlučivanje za (činiti) dobro. Sloboda je sposobnost da čovjek sam o sebi odlučuje i po sebi vrši djela, te tako sam sebe ostvaruje (autorealizira), a to (autorealizacija) uključuje dobre (tj. pozitivne) odluke i dobre čine.

39. ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM: MISTERIJ BOGA Čovjek-vjernik “shvaća” Boga kao stvarnost na kojoj je utemeljeno njegovo postojanje, stvarnost koja čovjeku osvjetljava put i vodi ga prema punini njegova osobnog samoostvarenja. pretpostavlja postojanje mogućnosti autotranscendencije u čovjeku

40. Opisi ili “definicije” pojma Bog • Anzelmo iz Canterberya Boga naziva “ono iznad čega se ništa veće ne može zamisliti”, odnosno veće nego li sve što se može zamisliti. • Toma Akvinski: Bog je posljednji, neutemeljeni temelj svekolike stvarnosti, koji sve nosi i pokreće; Bog je najveće dobro na kojem sudjeluju sva ograničena bića koja on sam utemeljuje; Bog je krajnji cilj koji sve upravlja i uređuje.

41. M. Luther, za kojeg je Bog ono čemu se predajemo kako bismo imali svako dobro i utočište u svakoj nevolji. • U novije doba, Boga se shvaća kao “onoga, što se čovjeka nužno tiče” (R. Bultmann), odnosno kao “svetu tajnu”, kao podrijetlo i cilj čovjeka, koja “vlada kao ona kojom se ne raspolaže, bezimena, a koja apsolutno s drugim raspolaže slobodno i u ljubavi” (K. Rahner) u pitanju o Bogu ne radi se o kategorijalnom, nego o transcendentalnom pitanju

42. 1. Religija pozitivni odgovor kojeg čovjek daje manifestacijama Svetoga Njezini temeljni izričaji su: mit obred zakon

43. Aristotel “Od starine poznata je činjenica, koju su nam prenijeli velikani, da su ljudi uvijek vjerovali da sve što postoji dolazi od Boga i da nijedno živo biće ne može biti dostatno sâmo sebi, niti može opstati bez Boga.” Ciceron “Ne postoji niti jedan narod, ma kako divlji bio, koji ne bi priznavao postojanje Boga.”

44. 2. Bog filozofâ Preko kritike religijâ dolazi se do filozofskog pojma o Bogu u staroj grčkoj kulturi razni filozofi (Sokrat, Anaksagora, Platon, Aristotel, Zenon) počeli su se distancirati od ondašnje (narodne) religije, odbacujući njezine antropomorfne i politeističke izričaje, došavši do zaključka o postojanju jednoga jedinoga vrhunskog božanstva (Nous, nepokrenuti Pokretač, Logos).

45. Spekulativnim putem do Boga (put naravne teologije) uputili su se kasnije i neki kršćanski mislioci (crkveni oci i skolastici), kao i moderna filozofija. Toma Akvinski Pet putova sveopćeg (univerzalnog) reda put nastajanja sekundarne uzročnosti stupnja savršenosti kontingencije

46. Služeći se svojim shvaćanjem pojma bitka (actus essendi), Toma otvara i novi put, te dolazi do shvaćanja Boga kao ipsum esse subsistens (bitak, odnosno biće subzistentno samome sebi).

47. Ljudski je razum u mogućnosti dati solidan kritički temelj onomu na čemu počiva svaka religija, Božjem postojanju, može doći do spoznaje o njegovim temeljnim atributima i funkcijama koje religija pripisuje Bogu. I Toma Akvinski u svojim Putovima također iznosi tvrdnje o Božjim atributima: jednost (prvi put), neizmjerna moć (drugi put), stvaranje (treći put), neograničena savršenost (četvrti put), mudrost i providnost (peti put).

48. Razum ipak nije sposoban (pa tako ni sama filozofija) svojim snagama doći do ideje osobnog Boga; Bog Isusa Krista nije Bog filozofâ, niti je Bog religijâ; Bog Isusa Krista nije nekakav Apsolut, Jedan, Demiurg, Um, niti išta slično, nego je Otac, Sin i Duh Sveti.

49. 3. Ateizam način mišljenja koji odbacuje svaku vrst božanskoga, odnosno apsolutnoga • čovjek kao slobodno biće, čovjek može Boga prihvatiti ili odbiti, niječući mu čak i samu egzistenciju. • Ateizam u strogom smislu postoji tek od Novoga vijeka(izraz počeo se rabiti tek od XVI.-XVII. st.) • Klasična antika átheoi, ali taj izraz odnosio se tada na ljude koji nisu poštivali državna božanstva i njihovo javno čašćenje, a ne na osobe koji bi odbacivali sve božansko.

50. svi ateistički sustavi mogu se svesti na dva temeljna tipa, koji odgovaraju dvostrukom mogućem shvaćanju autonomije: 1. Ateizam u ime autonomije prirode i svjetskih životnih područja 2. Ateizam u ime autonomije subjekta (čovjeka), čije se dostojanstvo i sloboda protive prihvaćanju Božje svemogućnosti • Od ovih oblika ateizma valja razlikovati one koji nastaju iz protesta protiv fenomena zla i patnje u svijetu.