1 / 86

Uvod u personalističku antropologiju

Uvod u personalističku antropologiju. Personalizam je pokret nastao u XX veku u epohi najdramatičnijih kriza i sukoba koje je čovek ikad proživljavao. Osnivač francuski filozof Emanuel Munije (1905-1950) – “Manifest u službi personalizma”, časopis Esprit

nenet
Download Presentation

Uvod u personalističku antropologiju

An Image/Link below is provided (as is) to download presentation Download Policy: Content on the Website is provided to you AS IS for your information and personal use and may not be sold / licensed / shared on other websites without getting consent from its author. Content is provided to you AS IS for your information and personal use only. Download presentation by click this link. While downloading, if for some reason you are not able to download a presentation, the publisher may have deleted the file from their server. During download, if you can't get a presentation, the file might be deleted by the publisher.

E N D

Presentation Transcript


  1. Uvod u personalističku antropologiju

  2. Personalizam je pokret nastao u XX veku u epohi najdramatičnijih kriza i sukoba koje je čovek ikad proživljavao. • Osnivač francuski filozof Emanuel Munije (1905-1950) – “Manifest u službi personalizma”, časopis Esprit • Reakcija na ekspanziju totalitarizama, ali i na nedostatke liberalnih dmokratija (koje su i omogućile uspon nacizma) • Uviđanje teškog stanja, krize savremenog sveta • Ujedno i poverenje u ljudsku snagu, snagu razuma, slobode i ljubavi.

  3. Personalisti su dijagnostifikovali osnovne probleme savremenog čoveka • Istovremeno au zahtevali da se ti problemi rešavaju i nudili su skice i smerove rešenja. • Ne radi se o pesimističkoj i nihilističkoj reakciji. • Iako je prvobitni personalizam inspirisan hrišćanskom antropologijom, vrlo je lucidan i realističan u promišljanju istorijskih, ekonomskih i društvenih uslova, ograničenja i pravaca rešenja.

  4. Ne postoji jedan personalizam već više personalizama: religiozni (jevejski, hrišćanski, islamski), agnostički, levičarski i td. • U skladu sa središnjom afirmacijom čoveka kao samosvesnog, slobodnog i stvaralačkog bića, samim tim bića koje svojom jedinstvenošću, kreativnošću i slobodom unosi novo, nepredviđeno u svet personalisti su odbijali da izgrade celovitu sistematsku teoriju (“izam”) u kojoj bi se ličnost pretvorila u apstraktan pojam čoveka. • Zato je personalizam difuzan i eklektičan pokret: više odnos, kritički stav svesti prema svim “izmima” koji postvaruju i otuđuju čoveka.

  5. Tehnika govora ne sme nas zavesti da zaboravimo da trčanje ne postoji, da postoji samo trkač“(filozof Žarko Vidović). • Jedini subjekat radnji i ljudskih fenomena je čovek, i to ne apstraktni pojam “čoveka” već svaki pojedinačni čovek ponaosob, u svojoj jedinstvenosti i neponovljivosti

  6. Ontološki postoji samo jedinka, a ne nikakva opštost, vrsta, rod, kolektiv, tržište, društvo, nacija, um, materija itd. • Ni materija, ni um, ni društvo, ni ekonomija ne osećaju, ne misle, ne vrednuju, ne streme, ne rade: to rade ljudi i to svaki konkretni, pojedinačni čovek.

  7. Jezik nas navodi da pridajemo karakteristike samosvesnog subjekta apstraktnim pojmovima. • Ali nijedna apstrakcija ne postoji sama za sebe, izvan ljudskih umova, i to svakog čoveka pojedinačno. • Zato nijedna apstrakcija ne može da bude iznad čoveka, da “guta” pojedinca i da ga lišava njegove slobode samoodređenja.

  8. Osnovna karakteristika personalističke filozofije: postavlja čoveka u centar razmatranja. • Čovek je apsolutna, samobitna vrednost ili vrednost po sebi. • Jedino biće koje postavlja pitanja vrednosti i smisla; jedino biće koje saznaje i postavlja vrednosti • Sva pitanja ekonomske, političke i društvene organizacije treba da se usmeravaju ka čoveku kao subjektu svih vrednosti .

  9. Nijedna apstrakcija ne može pojedinca da oslobodi lične odgovornosti, koju ima kao jedinstveno, slobodno i autonomno biće. • Čovek i to u svaki u svojoj pojedinačnosti postavlja pitanje vrednosti i smisla. • Ne možemo reći ni da je čovek vrhovna vrednost, cilj po sebi, jer ga to svrstava u vrednosi i ciljeve. • On ontološki prethodi vrednostima i ciljevima. • On je ono što tvori samu mogućnost vrednovanja.

  10. Drugimrečima, ekonomija, politika, organizacija treba da budu u službičoveka i ljudskih ciljeva, a ne obrnuto. • Čovek ne može da budesamo instrument zapostizanjedrugihvrednosti u skladu sa Kantovom formulacijom: Postupaj uvek prema ljudskosti u sebi i u drugim bićima uvek kao prema cilju, a nikad samo kao prema sredstvu.

  11. Bunt protiv ideologija, u ime humanisičke etike. • U ime ličnosti čoveka, Munije je kritikovao i liberalizam (individualizam, materijalizam) i svaki oblik kolektivizma (fašizam, nacizam, komunizam).

  12. Emanuel Munije, kao i drugi personalistički autori, zagovarao je, protiv liberalnog individualizma i totalitarnih kolektivizama, slobodu i autonomiju ljudske ličnosti nerazdvojnu od dimenzije solidarnosti i društvene odgovornosti.

  13. Definisao je personalizam kao “svaku doktrinu, svaku civilizaciju koja potvrđuje primat ličnosti u odnosu na materijalne nužnosti i kolektivne mehanizme koji treba da podržavaju njen razvoj” • Ličnost po definiciji nije stvar, nije instrument, sredstvo, alatka i ništa u njoj se ne sme tretirati kao stvar. • Za razliku od stvari, ona ima unutrašnji, subjektivni svet. • Svaka osoba je cilj po sebi, i ima prioritet u odnosu na svaki drugi mogući interes (ekonomski, politički, itd.)

  14. Personalistička civilizacija je civilizacija čije strukture su usmerene na ostvarenje ličnosti svakog pojedinca. • Realnost organizacija, kolektiva, društva je priznata i uvažena kao neophodna, ali njihova krajnja svrha je da omoguće svakom pojedincu da se ostvari i da živi kao ličnost, što znači da može da izrazi maksimum svojih potencijala, inicijative, kreativnosti i odgovornosti. • Munije je bio svestan da to zahteva istorijski proces.

  15. Personalistička „etika se zasniva na principu da nijedna institucija i nijedna stvar nije iznad ljudske individue, bilo da je to etika monoteističke religije ili svetovnog humanizma, da je cilj života da razvije čovekovu ljubav i razum i da sve druge aktivnosti moraju biti potčinjene tom cilju (Erih From, “Zdravo društvo”, str. 132) • Ali apsolutna vrednost individue ne ostvaruje se nauštrb drugih niti se može ostvariti bez drugih. • Dijalektika pojedinca i društva.

  16. Osoba je apsolut u odnosu na bilo koju materijalnu ili društvenu realnost i za svaku drugu osobu. • Ljudsko biće nije stvar koju treba uklopiti u organizaciju. On je subjekat, tj osoba koja ima svest i koja je ukorenjena u ljudskoj zajednici. • Nikad se ne može smatrati samo delom neke celine: porodice, klase, države, čovečanstva. • Nijedan drugi čovek, a još manje kolektivitet, organizacija, ne može legitimno da je koristi kao sredstvo za svoje (“više”) ciljeve. • Prema hrišćanskoj doktrini, čak i Bog poštuje njenu slobodu.

  17. Personalizam odbacuje svaku ideologiju u prilog etike. • Etičke vrednosti su najviše na hijerarhiji svih ljudskih vrednosti , jer se bez etike ostale vrednosti (ekonomske, političke, estetske, religiozne i dr.) izopačuju i okreću protiv čoveka i njegovog dostojanstva. • Pošto je jedini moralni subjekat čovek i to svaki pojedinačni čovek, stoga je on (njegov život, njegova dobrobit, razvoj, stvaralaštvo, sloboda, sreća) krajnja svrha društvenih projekata i razvoja civilizacije.

  18. Najboljaorganizacijadruštvenogživota je onakojapodrazumevaostvarenjeindividualnihljudskihpravaidruštvenedimenzijeimanentnesvakompojedincu. • Pravadefinišekaoskupstavovakojifavorizujulični razvoj kroz susreteisaradnju (krozpravonarad, nainformacije, naobrazovanje, naboravište, stanovanje, humanookruženje, namiri sl.)

  19. Tradicionalna etika je stavljala naglasak na individualnu odgovornost (naročito u protestantizmu). • Več od 17. veka, tome se dodao pojam društvene etike koja se bavi stvaranjem institucija koje će unaprediti ekonomske, političke, kulturne, obrazovne i naučne strukture koje često sadrže nepravdu i neravnopravnost.

  20. Personalizam je anti-ideologija jer ideologije preziru ličnost. • “Personalistička civilizacija” afirmiše, na ekonomskom planu primat rada nad kapitalom, odgovornosti nad anonimnim, bezličnim mehanizmima vlasti, društvenu dimenziju postojanja nad profitom. • Po tom pitanju su zajedničku borbu vodili hrišćanski personalisti i marksistički humanisti, ali su se razilazili u drugim stvarima, kao npr. u shvatanju ličnosti, i rešenjima za njeno oslobođenje od ekonomskih i društvenih sila koje je postvaruju i unižavaju i onemogućavaju joj izražavanje njenih moći i slobode.

  21. Personalizam je stvaralački, aktivistički stav: za razliku od prirodne evolucije, čovek je svestan da može da istražuje i bira smer u kojem će se kretati, ciljeve, ideale koje želi da ostvari. • Jednom rečju, čovečanstvo je svesno da upravlja tokom i smerom sopstvenog razvoja (kao razvoja individue i razvoja društva, civilizacije). • To znači da može da napušta stare, krute šeme i strukture koje su ga porobljavale i otuđivale od sebe samog i od drugih, a koje su uvek izražavale volju jedne manjine, iskrivljenu svest i inerciju.

  22. Nekoliko personalističkih predloga: • Inovirati smisao ljudskog rada:osloboditi rad od tegobe, od robovanja produktivizmu i rehabilitovati kreativnu delatnost kao izvor vrednosti i ispunjenja.. • Inovirati smisao ekonomije: zasnivajući ekonomiju na mnogo bogatijoj i raznovrsnijoj ideji vrednosti od ideje profita (i njegove maksimalizacije) koja preovladava u ekonomskom fundamentalizmu.

  23. Inovirati smisao obrazovanja: • Idealna država bi bila ona u kojoj je sve obrazovanje. • Izaći iz obrasca i vizije u kojoj u školu treba ići “jer je obavezno” ili zato što “priprema za aktivan život, za tržište rada”. • Funkcije obrazovnog sistema nije da ljude prerađuje kao hranu za Moloha ekonomskog sistema • Treba da pomogne svakome da postane on sam u susretu sa drugima.

  24. Učitelj, nastavnik profesor koji ima zadatak da prenese i objasni, je, prema Sokratovoj formuli “babica” • On pomaže inteligenciji učenika da se ispolji, njegovom humanitetu da se izgradi. • Uvođenje u obrazovanje ideje potčinjavanja društvu je inače laž, jer društvo nije statična kategorija, nezavisna od ljudskih težnji i odluka – društvo se izgrađuje, poboljšava, unapređuje

  25. Kritike upućene personalizmu: “utopizam”, “idealizam” • Munije je bio protivnik naivnih, moralističkih utopija koje nisu svesne istorijskog procesa i ograničenja stvarnosti. • S druge strane, utopija nije sistem iluzija ni bekstvo od stvarnosti. Ona u sebi sadrži stvaralački princip i princip nade. • Ideal, oličen u utopiji, je kvasac promena i preobražaja stvarnosti ili nekih njenih segmenata

  26. Pravo pitanje je odakle dolazi tendencija, koja je toliko rasprostranjena u mnenju, da se utopija po definiciji smatra naivnom projekcijom želja ili iluzijom. • Kome pogoduje takav stav? • Cinizam ili ravnodušnost i rezignacija koji nalaze razne oblike opravdanja. • Na svaku novu ideju, svako smelo, nekonformističko, vedro pitanje “a zašto da ne?” kontrira se rezigniranim ili ciničnim protivpitanjem “a čemu?”

  27. Formula « čemu ? » je lajtmotiv nihilizma. • Ako se naša implicitna, nesvesna filozofija života, svodi na to da nema drugih vrednosti osim pojedinačnog interesa, onda je svaka nada, svaka šira društvena projekcija, devitalizovana, a svaka akcija usmerena na promenu status kvoa inhibirana.

  28. Današnje vreme se naziva epohom postideologija • Ideologije se odnose na koherentne, zaokružene, jasno opredeljene, totalizujuće teorijske sisteme koji se vezuju za osnivače, “učitelje” (marksizam-lenjinizam, pozitivizam, modernizam, strukturalizam, egzistencijalizam, feminizam i dr.) • Neke od tih ideologija, koje su se realizovale kao društveni projekti, su se dramatično okončale ili urušile. Druge, kao teorijski sistemi ili intelektualni pravci, su jedne za drugim prošli kroz proces dekonstrukcije i sada postoje samo neki rezidualni elementi.

  29. Eksplicitne filozofsko-društveno-političke ideologije su nestale (bar privremeno) sa istorijske scene, ali to ne znači da su naše vreme i savremena društva neideologizovana. • Skrivene, implicitne ideologije koje, kao sistemi vrednosti i uverenja, oblikuju našu svest i naša ponašanja

  30. Pojamideologija (fr. idéologie , oddvapojmaporeklomizgrč. idejailogos: bukvalno, naukaoidejama ) skovalisufrancuskiprosvetiteljiu XVIII veku. Dobijarazličitaznačenjakodraznihmislilacau XIX i XX veku. • Terminideologijaimašireiužeznačenje • Uširemznačenju, kojesekoristiusvakodnevnomjeziku,ideologijajeukupnostdruštvenesvesti (religija, nauka, moral, nacionalnasvest...) određenihdruštvenihgrupaidruštvenihzajednica; sistem ideja, verovanja i normi

  31. Uužemznačenju, ideologijajespecifičnapojavaudruštvenojsvesti - manjeilivišenetačna, ograničenailinepotpuna svest o aktuelnoj društvenoj stvarnosti • Oblik „iskrivljene" svesti; specifičnapojavaudruštvenojsvestiikao tema mnogovišejerasprostranjenausociološkimrazmatranjima. • Svakaideološkasvestimaistustrukturu: klasa, interes, racionalizacijainteresa, nametanjeteracionalizacijekaojedineistine, istinakojaseslažesainteresima nosioca moći u datom društvu.

  32. Ideologijenastajuuklasnomdruštvu. Ideologijaserazvijakrozklasnusvestosvominteresukojijeuslovljenpoložajemudruštvu. • Klasemogumenjatiilizadržavatisvojpoložajitojeinteresklasnesvesti. • Klasnasvestpostajeideologijakadaklasapočnedaizjednačavasvojinteressainteresomdruštva. Tadanjeninterespostajedruštvenaistina. • Vladajućaklasavršisimboličkonasiljenadpotčinjenimklasama. • PjerBurdje (1930-2002) francuskisociologjeuveoterminsimboličkonasiljedabiopisaomoćdominantnihslojevadanametnusvojekulturneisimboličkeprodukcijekaolegitimnepotčinjenimslojevimaicelokupnomdruštvu.

  33. Prema marksisitičkim misliocima, ideologijajesistemideja, verovanjaivrednostikojimaseizražavajuosnovniinteresijedneklase, alineneposredno, tj. tiinteresiseprikazujukaointeresivećineudruštvu, dabitakoracionalizovanibililakšenametnutidrugimklasamakaonjihovisopstveniinteresiiusmerenja. • Ideologijaprematomemožebitiideologijavladajućeklase (konzervativna), iideologijaklasekojateživlasti (revolucionarna) kojatežećibesklasnom (racionalnom) društvutežiiukidanjupotrebezaideologijom.

  34. Prematome,poznavanjedruštvenogpoložajapojedincailigrupamoženampomoćiuodređivanjunjihovihinteresa. • Problemkojiseovdejavljajestekadapojedinacimavišedruštvenih uloga, pasenjegovipostupcizbogpritiskasarazličitihstrananemogutačnopredvideti.

  35. Ideologija, premaodnosuistineizabludeusebi, možedabudemanje-višeprogresivna (objektivna, naučno utemeljena); datežikonzerviranjupostojećegstanja; ilidabudeprevashodnoretrogradnogkaraktera. • Upravopotomeštoideologijanijenaučna, istinitasvest, štoimamobilizatorskuusmeravajućuiintegrativnufunkciju, štounastojanjudaprivučeiindoktriniraštovećibrojljudinekoristiargumentevećsimbole, kultoveirituale, štotežidanametnesvojuistinuisvojerazlikovanjedobraizla, onakodsvojihsledbenikapoprimačestooblikverskogzanosa.

  36. Ovododuševiševažizatotalitarneideologijenegozaideološkesistemeupluralističkomdruštvu, madaiutakvomdruštvu, pojedinipripadniciilisimpatizerinekihpartija, odnosnonjihovihvođa, ispoljavajusvojuprivrženostnanačinkojijekarakterističanzareligioznusvest. • Potrošačkodruštvotakođeimasvojekultnegrađevine, zajedničkeobredeisvečanosti: šoping-molovi, masovnakupovina, rasprodaje. • Današnje implicitne ideologije ipak ne izazivaju religiozne i emocionalne reakcije, ali to ne znači da manje utiču na čoveka. • To su “soft” ideologije koje, poput vode, prodiru u sve pore pojedinačnog i kolektivnog bića.

  37. Savremeni kolektivni pogled na svet i čoveka: • Scijentizam • Racionalizam • Materijalizam • Individualizam • Hedonizam • Ekonomizam (i konzumerizam) • Determinizam • Relativizam

  38. Scijentizam • Stanovište po kojem i društvene, poput prirodnih nauka, treba da izostave iz svog fonda saznanja sve vrednosne sudove, odnosno sve ono što ne može neposredno da se proveri. • Slepa vera da prirodne nauke mogu da odgovore na sva pitanja ljudske egzistencije • Vera u linearni, beskonačni razvoj nauke i svođenje celokupnog razvoja čovečanstva na naučno-tehnološki progres

  39. Personalizam nije protiv nauke i tehnologije, ne zagovara nekakav povratak idealizovanoj i mitologizovanoj prirodi. • Naprotiv, naučna otkrića su ukinula ili ublažila mnoge elementarne patnje, oslobodila čoveka potčinjenosti ćudima prirode, rešila mnoge ljudske probleme. • Optuživati naučni i društveni napredak pod izgovorm da ne može da reši sve čovekove probleme je retrogradno mišljenje.

  40. Naučni, industrijski i tehnološki progres je, oslobodivši čoveka tegobne borbe za opstanak, stvorio prostor za razvoj njegovih intelektualnih, duhovnih i kreativnih moći. • Nauka i tehnologija nisu ukaljane nekakvim imanentnim grehom, defektom. • Problem je kad se apsolutizuje eksperimentalna nauka smatrajući da je sposobna da osigura čoveku jedino istinito i potpuno znanje, da reši sve probleme, zadovoljavajući sve njegove potrebe.

  41. Racionalizam : • Učenje, koje smatra da se stvarnost može spoznati samo mišljenjem, intelektom. • Ne priznaje da naša osećanja, intuicija, iskustvo mogu biti izvori dragocenih saznanja o nama samima, o drugima i o svetu. • Samim tim ne priznaje moralno “čulo”

  42. Materijalizam: • pogled na svet koji materiju (tvar) smatra osnovom svega, odnosno jedino postojećom stvarnošću • Popularna upotreba pojma tumači maerijalizam kao pohlepu za materijalnim stvarima te se obično koristi kao suprotnost razumevanju da postoje i duhovna i nematerijalna stvarnost i vrednosti koje mogu biti značajnije od materijalnih.

  43. Kao i u slučaju nauke, personalizam ne umanjuje značaj materijalnih dobara i blagodeti. • Naprotiv, tek oslobađanje od siromaštva i svakodnevne borbe za preživljavanje, od ekonomskog ropstva, materijalna nezavisnot omogućavaju realnu i mentalnu slobodu, razvoj i primenu autentične ljudske – političke, duhovne i moralne slobode. • Ali materijalno je samo neophodni preduslov ili sredstvo u službi punog razvoja suštine ljudskog bića a ne alfa i omega ličnosti i društva.

  44. Ekonomizam: • Shvatanje da ekonomija (i, naravno, putevi novca, kao njen sastavni deo), predstavlja suspstancu, biće, vrhovni regulatorni mehanizam, kojim se nastoji objasniti sve drugo u ljudskom društvu, umesto da ona sama bude objašnjena složenim društvenim pojavama.

  45. S ekonomizmom kao vrhunskim načelom ide i konzumerizam • 1.U ekonomskoj nauci konzumerizam predstavlja ekonomske politike kojima je cilj podsticanje potrošnje, odnosno stav prema kome slobodan izbor potrošača treba da diktira ekonomsku strukturu društva • 2. organizovani pokret građana i valdinih agencija s ciljem unapređenja prava i snage potrošača u odnosu prema prodavcima. • 3. izraz kojim se opisuje stav prema kojem sreća nekog pojedinca zavisi od konzumacije (potrošnje) dobara i usluga, odnosno posedovanja materijalnih dobara.

  46. Potrošačko drustvo je produkt, ali i neophodnost globalne ekonomije. • Potrošnja podstiče proizvodnju (začarani krug) • http://blog.b92.net/text/15091/Konzumerizam/ • “...nametnuta relacija između sreće i vlasništva nad materijalnim dobrima. Ta relacija, danas izražena u frazi ‘Money can buy happiness’ će osloboditi ideju koja će definisati svet u kome danas živimo, svet zasnovanom na potrošnji kao ‘jedinom mogućem i ispravnom’ putu ka sreći →

  47. Ta čarobna veza između sreće i posedovanja materijalnih dobara je driving force sveta u kome živimo i neoliberalne ekonomije čijeg kraha smo svedoci. • Više od 70% učešća u zapadnim razvijenim ekonomijama je bazirano na potrošnji koja je postala najveći i skoro jedini pokretač ekonomije. • Pošto stvarne ljudske potrebe ni u kojoj meri na zahtevaju toliku potrošnju roba i usluga stvorena je ogromna psihološko-propagandna mašinerija sa jednim ciljem da omogući dalju prodaju i u nedostatku bilo kakvog realnog argumenta potrošnja se nameće idejom da ljude čini srećnijim →

  48. Nezajažljiva potrošnja (konzumerizam) je postala način života, ritual u kojem ljudi pokušavaju da nađu duhovnu satisfakciju i satisfakciju sopstvenog ega. • Potrošnja je u sebe uključila način i smisao života, merila vrednosti drugih ljudi i samih sebe. • Kao što je Nistrom (Paul Nystrom) dobro primetio jos pocetkom prošlog veka jedan od najboljih primera besmisla konzumerizma je moda, gde ljudi okruženi svojom okolinom bivaju prisiljeni na kupovinu i potrošnju na nove modne proizvode koji veoma brzo postaju demode i tako potrošači ulaze u začarani krug u kome stalno kupuju a nikada ne postižu cilj zbog koga su ušli u taj krug→

  49. Savremena analogija su gadgets koji još brže bivaju zamenjeni bržim, boljim, modernijim ... • Ovakav potrošački pogled na svet dovode u pitanje motiv i smisao sopstvenog delovanja i sopstveni smisao života. • Nedostatak ovog smisla okupira svu ljudsku pažnju na površne stvari poput mode i tako ograničava druge ljudske, pre svega, međuljudske aktivnosti koje doprinose stvarnoj sreći. →

  50. Luksuzni i nepotrebni proizvodi predstavljaju statusne simbole na osnovu kojih se određuju statusi unutar društva i unutar samih ljudi - sposobnost, veština i znanje su zamenjeni potrošnjom i tako postali osnova samopouzdanja i samopoštovanja. →

More Related