KRŠĆANSTVO

1. KRŠĆANSTVO POVIJESNI I NAUČNI PREGLED

2. KRŠĆASNTVO • Kršćanstvo; (lat.christianismus) monoteistička svjetska religija, nastala u Palestini u prvom stoljeću naše ere. Obuhvaća brojne kršćanske crkve, zajednice, kojima je zajednička vjera u Isusa Krista, te prihvaćanje života u skladu s evanđeljem. Utemeljio ju je Isus Krist, a njezini sljedbenici nazivaju se kršćanima. Kršćanstvo pripada tipu povijesne, proročke i objavljene religije, etično-mistične strukture, spasenjski i eshatološki usmjerene. Kroz povijest se raščlanilo na više konfesija (katolicizam, pravoslavlje, protestantizam, nestorijanstvo i monofizitstvo) i njima odgovarajućih crkava (Katolička Crkva, pravoslavne crkve, protestantske crkve i istočne pretkalcedonske crkve). Kršćanska era počinje Isusovim rođenjem.

3. 1 . NASTANAK I IZVOR Kršćanstvo je nastalo u prvom stoljeću naše ere u Palestini unutar židovstva. U drugoj polovici tog stoljeća osamostaljuje se kao posebna religija i širi po gradovima Rimskog Carstva, osobito zaslugom apostola Pavla i njegovih misijskih putovanja. U Novom Zavjetu spominju se samo kršćani (Dj 11,26), a naziv kršćanstvo prvi spominje Ignacije Antiohijski (107) i drugi ranokršćanski pisci (Origen, Euzebije). Izvori kršćanstva su pisana Božja objava (Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta) i usmena kršćanska predaja (Tradicija). Nauk su mu razradili i sustavno obrazložili veliki teolozi, definirali ekumenski koncili, a nad njegovom pravovjernošću bdije crkveno učiteljstvo. Dok katolicizam i pravoslavlje priznaju oba izvora (Pismo i Predaju), a veliku važnost pridaju teološkom mišljenju i crkvenom učiteljstvu, protestantizam priznaje samo Pismo (sola Scriptura). K. je na neki način proizašlo iz židovstva, ali je prema njemu bilo i u oprjeci. Prihvatilo je starozavjetni monoteizam, ali ga je nadopunilo učenjem o Trojstvu. Starozavjetnom legalizmu suprotstavilo je evanđelje, a nacionalnoj religiji univerzalističku, nadnacionalnu religiju.

4. 2. ZAJEDNICA • Kršćanstvo je organizirano kao vidljiva zajednica vjernika, crkva, okupljenih oko temeljnoga kršćanskoga dogmatskoga, bogoštovnoga, moralnoga i kanonskopravnog sustava. Premda se u NZ i Nicejsko-carigradskom vjerovanju crkveno jedinstvo drži jednim od četiriju glavnih obilježja kršćanske Crkve, ona se kroz povijest raščlanila na brojne kršćanske crkve i sekte. Od sveopće Crkve najprije su se za prvih ekumenskih koncila odvojile pretkalcedonske kršćanske crkve, nestorijanske (431) i monofizitske (451). Za "Istočnoga raskola" (1054) od Katoličke su se crkve odvojile pravoslavne crkve, a za reformacije (XVI. stoljeće) protestantske crkve (Anglikanska crkva, luteranske i reformirane crkve) i sekte. Pojedine su povijesne crkve organizirane u skladu s vlastitom vjeroispovijedi i svojim kanonskim pravom. U Katoličkoj je crkvi prevladao strogo centraliziran i hijerarhiziran crkveni ustroj (papa i biskupi), u pravoslavnim i pretkalcedonskim crkvama sinodalno načelo (sveti sinod s patrijarhom ili mitropolitom na čelu), a u protestantskim crkvama prezbiterijalno ili kongregacionističko načelo, bez svećeničke hijerarhije. Katolička je crkva nadnacionalna, pravoslavne i pretkalcedonske crkve su autokefalne, a neke protestantske crkve bile su državne crkve, a vladar je ujedno i vrhovni crkveni poglavar (Anglikanska crkva). U povijesti kršćanstva crkveni raskoli i konfesionalna podijeljenost izazivali su trajna sporenja, nesnošljivost, pa i vjerske ratove. U novije vrijeme povijesna nastojanja oko institucionalnoga crkvenog jedinstva zamijenjena su ekumenskim duhom.

5. 3. DOGMA Glavne kršćanske vjerske istine definirane su u antici na prvim ekumenskim koncilima i uglavnom ih prihvaćaju sve kršćanske vjeroispovijesti. U kršćanstvu je pet glavnih istina: • monoteizam (postojanje jednoga transcendentnoga Boga, različita od svijeta, čija je objava sadržana u Svetom pismu) i Trojstvo (u Bogu su tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti) • stvaranje i providnost (Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja) • utjelovljenje i otkupljenje (Sin je Božji postao čovjekom radi njegova spasenja) • besmrtnost ljudske duše i uskrsnuće tijela • posljednje stvari (raj ili pakao) uvjetovane su milošću Božjom i čovjekovim etičkim ponašanjem. Pri daljnjem tumačenju tih temeljnih dogmi došlo je do razlika između kršćanskihkonfesija. Tako su se za kristoloških sporenja o odnosu ljudske i božanske naravi u Kristu na Efeškom koncilu (431) odvojili nestorijanci, a na Kalcedonskom koncilu (451) monofiziti. Premda prihvaćaju zajednički nauk sedam prvih ekumenskih koncila, pravoslavci i katolici razlikuju se s obzirom na učenje o proizlaženju treće božanske osobe. Osim toga katolicizam je nakon raskola (1054) definirao još neke dogme (učenje o čistilištu, bezgrješno začeće, papinska nezabludivost, Marijino uznesenje na nebo), kojima se razlikuje od pravoslavlja. Protestantizam se razlikuje od katolicizma i pravoslavlja prenaglašavanjem milosti na štetu naravi, svođenjem sedam sakramenata na dva (krštenje i večera Gospodnja) te dokidanjem svećeničke hijerarhije.

6. 4. BOGOŠTOVLJE U kršćanstvu se Bog štuje životom po vjeri i evanđelju (klanjanje u duhu i istini) te posebnim bogoštovnim činima, koji se obavljaju u bogoštovnom prostoru, tijekom crkvene godine, nedjeljama i blagdanima. Kršćanski se bogoštovni čini nazivaju liturgija ili bogoslužje. U središtu im je euharistija ili misa, primanje sakramenata te, u katolicizmu, moljenje časoslova, blagoslovine i posvete. Kršćanske bogoštovne čine predvode bogoštovni službenici, u katolicizmu biskup, svećenik i đakon, u pravoslavlju episkop, prezbiter i đakon, u protestantizmu pastor. U katolicizmu i pravoslavlju u kultu se razlikuje klanjanje (latrija), koje se iskazuje samo Bogu, te štovanje (dulija), koje se može iskazivati i stvorenjima (anđeli, sveci, slike i relikvije). U protestantizmu se dulija radikalno zabacuje. Stoga je u katolicizmu i pravoslavlju umjetnost snažnije uključena u oblikovanje bogoštovnog prostora (crkvena arhitektura, slikarstvo, kiparstvo), a svečanosti same liturgije pridonosi crkveno pjevanje, liturgijsko ruho i liturgijski predmeti. U protestantizmu, osobito u kalvinizmu, bogoštovni je prostor jednostavniji, slike su dopuštene samo u pedagoške i dekorativne svrhe, a liturgija je pojednostavljena i svedena na liturgiju riječi (čitanje biblijskog teksta, propovijed, crkvene pjesme) i primanje sakramenata (krštenje, večera Gospodnja). U katolicizmu je obveznost službenih bogoštovnih čina (nedjeljna misa, godišnja ispovijed i pričest) strože propisana nego u pravoslavlju (gdje su godisnje obavezna 4 posta) i protestantizmu.

7. 5. MORAL Kršćanstvo je etično-mistična religija pa moral zauzima središnje mjesto u kršćanskom životu. Izvori su kršćanskog morala Stari i Novi zavjet te grčka filozofija, osobito stoicizam. Iz Starog zavjeta prihvaćen je "Dekalog" ili Deset zapovijedi, načelo osobne odgovornosti, te novozavjetno načelo ljubavi prema Bogu i bližnjemu. U patrističkom razdoblju usvojeni su neki elementi stoičkoga (stožerne krjeposti) i neoplatonističkog morala (monaški asketizam), a u skolastičko doba neki etički stavovi iz aristotelizma. Katolička moralka temeljno evanđeosko načelo (ljubav prema Bogu i bližnjemu) dopunjuje naravnim moralnim zakonom i preciznim propisom. Pravoslavlje više slijedi učenje istočnih crkvenih otaca i opire se moralnom legalizmu. Protestantizam ističe evanđeosko poimanje morala i slobodu savjesti. U novije vrijeme kršćanski moralisti sve više naglašavaju društvenu stranu morala, poštovanje ljudskih prava i socijalnu pravednost. U povijesti kršćanstva odnos naravi (dobro i zlo, dužnost i obveza, sloboda i determiniranost) i nad-naravi (grijeh i milost, opravdanje i spasenje) bio je središnja tema teoloških sporenja. Pritom su se razvile tri struje. Augustinizam i njegove povijesne izvedenice, osobito kalvinizam i jansenizam, u odnosu naravi i nadnaravi, čovjekova krjeposnog napora i božanske milosti, prenaglasio je ulogu milosti (predestinacija). Pelagijanizam je stavio naglasak na čovjekovu slobodnu volju i naravnu mogućnost da dosegne krjepost i spasenje. Semipelagijanizam je nastojao pomiriti te dvije krajnosti.

8. 6. DUHOVNOST I MISTIKA Kršćanska duhovnost ide za pounutrašnjenjem temeljnih kršćanskih dogmatskih i moralnih načela, za njihovim osobnim doživljajem, iskustvom i produbljenjem. Postoje tri puta kršćanske duhovnosti, jedan redoviti (liturgijsko-sakramentalna duhovnost) i dva posebna (asketsko-mistični put i pučka pobožnost). U liturgijsko-sakramentalnoj duhovnosti sudjeluju svi vjernici i ona pos toji u svim kršćanskim konfesijama. Asketsko-mistični oblik duhovnosti razvio se u otačkoj Crkvi (monaštvo, redovništvo), a na svoj su ga način razvile i normirale Katolička crkva i istočne kršćanske crkve, osobito pravoslavne. Kršćanska mistika razvila se pod utjecajem novozavjetnih tekstova (Ivanova i Pavlova mistika) i neoplatonističke mistike (Pseudodionizije). Pripada tipu transcendencijske mistike ljubavi. Između ljudske duše i Boga nema ontološke istovjetnosti, zajedništva naravi, kao u imanencijskoj, panteističkoj mistici, već samo zajedništvo u ljubavi. U katolicizmu je takav tip mistike našao svoj izraz u samostanskoj duhovnosti katoličkih redova kroz povijest (benediktinska, cistercitska, viktorinska, dominikanska, franjevačka, karmelićanska, isusovačka duhovnost). U pravoslavlju duhovnost i mistika oblikovane su pod utjecajem istočnih crkvenih otaca i istočnokršćanskog monaštva (sv. Ivan Klimakos), a svoj najkarakterističniji oblik našle su u atoskoj duhovnosti i hezihazmu (Grigorije Palamas). Premda su reformatori odbacili samostansku askezu i duhovnost te bili nepovjerljivi prema mistici, u povijesti protestantizma došlo je do nastanka mističnih struja (pijetizam, probudni duhovni pokreti u XIX. stoljeće te pentekostalci u XX. stoljeće). Pučka pobožnost (hodočašća, postovi, razni molitveni oblici) karakteristična je za katolicizam i pravoslavlje i strana je protestantizmu. U službi je katoličke i pravoslavne duhovnosti asketska, duhovna i nabožna književnost, a osobito bogata sakralna umjetnost. U pravoslavlju je poseban iskaz duhovnosti štovanje ikona. Protestantska duhovnost očituje se osobito u čitanju biblijskih tekstova i pjevanju crkvenih pjesama.

9. 7. TEOLOGIJA U susretu s grčko-rimskom civilizacijom i grčkom filozofijom kršćanstvo je osjetilo potrebu da biblijsku objavu izrazi pojmovima grčke filozofije, osobito neoplatonističke. Prvi se začetci kršćanske teologije nalaze u Ivanovu evanđelju (Proslov) i Pavlovim poslanicama. Kršćanski apologeti II. stoljeća (Justin, Klement Aleksandrijski, Origen) nastoje uskladiti kršćansku objavu s grčkom filozofijom, a grčke filozofe drže pretečama kršćanstva, koji su i sami preko razuma primili naravnu objavu. Istočni i zapadni crkveni oci (patristika) III- VII. st. teološki razrađuju glavne trinitarne (Trojstvo) i kristološke teme, što će omogućiti da se na sedam prvih ekumenskih koncila definiraju glavne kršćanske dogme (Nicejsko-carigradsko vjerovanje). U patrističko doba bit će načeta i jedna od središnjih tema kasnije kršćanske teologije, odnos naravi i milosti, slobodne volje i predestinacije (augustinizam i pelagijanizam). Dok je teologija I. kršćanskog tisućljeća pod utjecajem neoplatonizma, II. kršćansko tisućljeće, na području zapadnoga kršćanskog svijeta, bit će u teologiji obilježeno aristotelizmom (skolastika). Glavni skolastički teolozi (Anselmo Canterburyjski, Albert Veliki, Toma Akvinski, Bonaventura, Duns Skot) nastojat će u teologiji produbiti Augustinovo načelo "credo ut intelligam" te vjerskoj objavljenoj istini pružiti razloge što ih omogućuje naravna spoznaja (razum). Tako se filozofija stavlja u službu teologiji ("ancilla theologiae"). U doba visoke skolastike (XIII. st.) razrađena su načela i metode katoličke teologije, što će obilježiti katolicizam II. kršćanskog tisućljeća. Pravoslavna teologija ostat će vjerna neoplatonističkoj tradiciji istočnih crkvenih otaca i neće biti sklona skolastičkoj racionalizaciji objavljenih istina. Stoga će u njoj u visokome sr. vijeku prevladati mistična teologija (Simeon Novi Bogoslov, Grigorije Palamas). U renesansno doba dolazi do obnove neoplatonizma u teologiji (Nikola Kuzanski), a kršćanski humanisti (Erazmo Roterdamski) udaraju temelje novovj. biblijskoj egzegezi. Reformacijski teolozi (Martin Luther, Jean Calvin, Ulrich Zwingli, Philipp Melanchton) napuštaju skolastičku teologiju, obnavljaju radikalni augustinizam (predestinacija), a teološko razmišljanje usredotočuju na čovjekovo spasenje i opravdanje milošću i vjerom. U XIX. i XX. st. protestantska liberalna teologija (F. D. E. Schleiermacher, A. Harnack, R. Otto, R Bultmann, P. Tillich) nastoji izraziti kršćansku poruku u društvu obilježenu prosvjetiteljskim racionalizmom, laicizmom i modernom znanošću. Naprotiv, protestantska dijalektička teologija (Karl Barth) nastoji se vratiti izvornomu biblijskom protestantizmu. U XIX. st. i početkom XX. st. dolazi do obnove ruske pravoslavne teologije (A. S. Homjakov, S. N. Bulgakov). U XX. st. katolička teologija (Karl Rahner, Urs von Balthasar, P. Teilhard de Chardin) nastoji uz neoskolastičku uključiti i druge, suvremenije metode

10. 8. FILOZOFIJA • Dok kršćanska teologija polazi od svetopisamske objave te je nastoji sustavno izložiti, filozofija polazi od naravne spoznaje ljudskog razuma. Pošto se kršćanstvo unutar grčko-rimskog svijeta na samom početku srelo s grčkom filozofijom, njemu se neizbježno nametnuo odnos vjere i razuma, objave i filozofije, naravi i nadnaravi, slobodne volje i predestinacije te mogućnost ljudskog razuma da dokaže postojanje Boga i besmrtnost ljudske duše. Za ranokršćanske apologete (Justin, Klement Aleksandrijski, Origen) objava se na svoj način zbiva i u filozofiji pa su grčki filozofi (Sokrat, Platon, Aristotel, stoici) preteče kršćanstva. Tim je apologetima filozofija hermeneutička znanost koja omogućuje dublje poimanje objave i vjere. U otačkom razdoblju (Augustin, Grgur Nazijanski, Grgur Niski) u metafizičkim će razmišljanjima prevladati platonistički i neoplatonistički utjecaj, a u etici stoički. U srednjovjekovnoj kršćanskoj filozofiji (skolastika) prevladat će aristotelizam (Anselmo Canterburyjski, P. Abelard, Albert Veliki, Toma Akvinski, Duns Skot, William Occam), a skolastička će filozofija, osobito tomizam, biti obilježje katolicizma. Filozofija je bila u službi teologije (ancilla theologiae). U novom vijeku filozofija se osamostaljuje (Rene Descartes), a religiozni kršćanski mislioci (Malebranche, Pascal, Leibniz) tragaju za novom apologetikom i teodicejom u susretu s novovjekovnim skepticizmom, deizmom i ateizmom. U XIX. st. dolazi do buđenja ruske pravoslavne religiozne filozofije (F. M. Dostojevski, V. S. Solovjov), a protestant S. Kieerkegaard nagovješćuje kršćanski egzistencijalizam i personalizam XX. st. (M. de Unamuno, G. Marcel, E. Mounier, K. Jaspers, P. Tillich, N. Berdjajev). Uz službeni neotomizam u katoličku filozofiju prodiru i neskolastičke metode (M. Blondel, Ch. Peguy, E. Mounier).

12. RASPROSTRANJENOST Raspodjela udjela kršćana po državama U antici se (I-IV. st.) kršćanstvo proširilo po gradovima Rimskog Carstva, i glavna su mu središta bila Jeruzalem, Antiohija, Aleksandrija, Rim i Carigrad. Nakon seobe naroda kršcanstvo su V-X. st. primili germanski, slavenski i ugrofinski narodi, koji danas nastavaju Europu. U kasnoj antici (V. st.) monofizitsko kršćanstvo proširilo se u Armeniji i Etiopiji, a nestorijanski kršćani (V-XII. st.) imali su brojne biskupije na široku prostoru od Sirije do središnje Kine i zapadne Indije. Nakon širenja islama od VII. st. kršćanstva gotovo nestaje u sjevernoafričkim berberskim zemljama, a manje zatvorene monofizitske, melkitske i nestorijanske crkve preživljavaju u Egiptu i na Bliskom i Srednjem istoku. Nakon velikih pomorskih otkrića (XV-XVIII. st.) k. se širi usporedno s kolonizacijom tih područja (Sjeverna i Južna Amerika, crna Afrika, Australija, Filipini). Danas je (2003) u svijetu 2,1 milijardi kršćana (33% svjetskog pučanstva), od čega je 1.1 milijarda nominalnih katolika, 300 milijuna pravoslavaca, 700 milijuna protestanata te oko 70 milijuna monofizita i nestorijanaca.