1 / 21

Uloga filozofije u određenju pojma odgoja i odgojne prakse

Uloga filozofije u određenju pojma odgoja i odgojne prakse Ovisnost odgojnih koncepcija o razrješenju filozofijski bitnih pitanja Što je u odgoju bitno filozofijsko, a što u filozofiji bitno odgojno Odnos odgoja i obrazovanja. TEME.

aerona
Download Presentation

Uloga filozofije u određenju pojma odgoja i odgojne prakse

An Image/Link below is provided (as is) to download presentation Download Policy: Content on the Website is provided to you AS IS for your information and personal use and may not be sold / licensed / shared on other websites without getting consent from its author. Content is provided to you AS IS for your information and personal use only. Download presentation by click this link. While downloading, if for some reason you are not able to download a presentation, the publisher may have deleted the file from their server. During download, if you can't get a presentation, the file might be deleted by the publisher.

E N D

Presentation Transcript


  1. Uloga filozofije u određenju pojma odgoja i odgojne prakse • Ovisnost odgojnih koncepcija o razrješenju filozofijski bitnih pitanja • Što je u odgoju bitno filozofijsko, a što u filozofiji bitno odgojno • Odnos odgoja i obrazovanja TEME

  2. “(I)pak se ljudi i prečesto bave onim o čemu »pojma nemaju«, i još gore, niti se ne trude da do njega dođu. Posljedice toga nigdje, međutim, nisu tako tragične kao u odgoju. Jer, cipele koje je proizveo loš postolar moguće je uz neznatnu štetu baciti i napraviti nove, ali dijete ili čovjeka koji je žrtva nečijeg odgojnog promašaja nije moguće ni baciti ni zamijeniti za boljeg. Stoga je odgoj nadasve ozbiljan i odgovoran posao. Posao kojim se, nažalost, kao ni jednim drugim bave oni koji o njemu ‘pojma nemaju’… iako ne samo da nisu izučili pedagoško umijeće, nego se čak nikada u životu nisu pitali, niti su si slijedom toga ikada odgovorili na pitanje: što je odgoj?”. Milan Polić, “Filozofija odgoja”(2002)

  3. Iako od Sokrata i Platona nadalje filozofi znatnu pažnju posvećuju odgoju, sve do 20. stoljeća – primjećuje Polić – ne postavljaju osnovno pitanje o odgoju: što je odgoj? • “Oni se bave predmetom odgoja, načinom odgoja, sredstvima odgoja i ponajviše ciljem odgoja, a da osnovno pitanje: što je odgoj, ne postavljaju kao da je odgovor na njega samorazumljiv.” (Polić, 2002) • Posljedica je toga bila da se odgoj najčešće svodio na gojidbenu manipulaciju kojom se htjelo ostvariti ovaj ili onaj izvanjski cilj, tj. kojom se dijete instrumentaliziralo poradi ostvarenja neke unaprijed zamišljene svrhe, i to najčešće one politički zadane (tzv. “državotvorni odgoj”).

  4. Polić smatra da je pitanje o tome što je odgoj • “moglo biti postavljeno tek kad se oblikovanje djeteta po mjeri ove ili one ideologije pokazalo protivno vrijednostima demokratskog društva. Prije svega uvjerenju da čovjek treba biti slobodan i ravnopravan član zajednice, što se kao odgojni cilj oblikovalo na način da je svrha odgoja u njemu samom, tj. u razvijenoj osobnosti pojedinca.” (Polić, 2002) • Kao što ćemo vidjeti, postavljanje bitnog pitanja “što je odgoj?” postavlja se ipak još prije 20. stoljeća (npr. njemački romantičari, Hegel). Tomu je tako i iz razloga što se afirmacija “vrijednosti demokratskog društva” ne može ograničiti samo na 20. stoljeće, budući se geneza tih vrijednosti odvija još ranije.

  5. “Danas, dakle, ozbiljan razgovor o odgoju ili bavljenje odgojem nisu mogući, a da se ne počne od pojmovnog određenja samog odgoja, što podrazumijeva određenje svrhe i ciljeva odgoja, da bi se tek potom i na osnovi toga odredila sredstva, načini, čimbenici itd. To, međutim, pretpostavlja promišljanje biti čovjeka, njegova odnosa spram zajednice u kojoj živi i biva odgajan, načina i sredstava komunikacije, spoznaje i uloge znanja, njegova prijenosa i odnosa spram vrijednosti itd…” (Polić, 2002)

  6. “Drugim riječima određenje pojma odgoja bitno je vezano za određenje pojma čovjeka i svijeta, a u promišljanju tih pojmova sudjeluju mnoge filozofske discipline kao što su, filozofska antropologija, spoznajna teorija, etika, filozofija znanosti, filozofija jezika itd. Dakako, filozofska se promišljanja odgoja da bi bila produktivna moraju oslanjati i na rezultate znanosti kao što su psihologija, pedagogija, sociologija, etnologija, komunikologija, semiotika pa onda i sve ostale, ali određenje pojma odgoja u dosegu je jedino filozofije… Prije svega zbog vrijednosne dimenzije koju takvo određenje nužno sadrži.” (M. Polić, 2002)

  7. “Razdvajanje odgoja i obrazovanja… pojmovno prisutno u samom izrazu ‘odgoj i obrazovanje’… znak je rascjepa onoga što je u samoj biti svijeta, tj. čovjeka, oduvijek bilo zajedno, kao ono što jest bilo i ono što treba biti, kao znanje i htijenje (vrijednosti), kao prošlo i buduće. To razdvajanje, iako nije sveopće, na pedagoškom je polju opasna pukotina u povijesnoj dimenziji svijeta preko koje se buduće sve više zanosi i posustaje, i u tu će se pukotinu, sada je to već sasvim jasno, ne bude li na vrijeme zatvorena, svijet veoma brzo urušiti… S jedne se strane, naime, velikom i sve većom brzinom gomila znanje, prividno lišeno vrijednosne dimenzije, kojim ljudi neodgovorno pokreću strašne sile što im se neprestano otimaju kontroli, čineći zlo i prijeteći da se pretvore u stihiju sposobnu da učas uništi svijet stvaran tisućljećima, a s druge se strane, gomilaju jalovi zahtjevi da se u ime ‘postojećih vrijednosti’ zaustavi zlo u svijetu. ” (Milan Polić, Odgoj i svije(s)t, 1993)

  8. Svijet je objektivno postao jedan za sve, bez mogućnosti odijelitog razvoja… U svijetu, dakle, koji se obnavlja tehnologijom čije su posljedice sveopće, ništa više nije dobro ako nije sveopće dobro, jer ono što je loše za jedan dio cjeline loše je i za cjelinu kao takvu. Djelomično znanje i sebično mišljenje utoliko su stoga u svom odjelovljenju za svijet opasni ukoliko su nesposobni dokučiti cjelinu svijeta i svoje mjesto u njemu. Drugim riječima, uvjetom opstanka svijeta jest to da mišljenje cjeline svijeta uskoro postane opće. Ključno mjesto tu pripada odgoju (obrazovanju). Ali ne odgoju koji ne bi uključivao obrazovanje, i ne obrazovanju koje ne bi bilo bitnim načinom odgoja… (Milan Polić, Odgoj i svije(s)t, 1993

  9. POLIĆEV GRAFIČKI PRIKAZ NAČINA NA KOJI SU ODGOJ I NJEGOVI POJEDINI VIDOVI PRIKAZANI U PEDAGOŠKOJ ENCIKLOPEDIJI, U ODREDNICI “OBRAZOVANJE” • Proces usvajanja znanja, umijeća i navika (OBRAZOVANJE) • Proces razvijanja tjelesnih i intelektualnih snaga i sposobnosti • 3. Proces obogaćivanja čuvstvene i izgrađivanja voljne sfere čovjekova bića, odnosno razvijanja pozitivnih ljudskih osobina, formiranja uvjerenja i stavova i adekvatnih ljudskih postupaka ODGOJ U UŽEM SMISLU

  10. Polić podvajanje i suprotstavljanje odgoja i obrazovanja detektira i u Pedagoškoj enciklopediji već iz razloga što natuknice o “odgoju” i “obrazovanju” tamo pišu dva različita autora i to s različitih stajališta (autor natuknice o “odgoju” uopće ne spominje obrazovanje!). • Polić ne prihvaća da odgoj i obrazovanje imaju različite zadatke, tj. da su to dvije različite formativne djelatnosti koje nečemu služe. To bi značilo da se odgoj i obrazovanje mogu i ne moraju prožimati – njihovo prožimanje je, dakle, u tom slučaju nešto što tek trebabiti – što je prema Poliću neprihvatljivo. • Prema Poliću već nas riječ “odgoj” (od-goj) jezično upućuje na odgoj u njegovoj povijesnoj biti. Naime, iako u jezičnoj svijesti više ne živi veza sa žiti (živjeti) – u Avestigaya = "život, žiće, življenje“ – ipak, od-goj na neki način ima smisao oživljavanja življenog ili obnavljanje (to nije isto što i ponavljanje - opetovanje) prošlog.

  11. Odgoj je dakle oživljavanje, ali s time što ljudski život nije bilo kakav život. • “To je život kulturnog bića koje povijesno opstoji samo kultivacijom vlastita života. Odgoj i jest upravo kultivacija (gojiti = lat. colere). Kultivacija nije tek puko obrađivanje ilisamoobrađivanje ljudski raspoloživog (odgojivog, kulturabilnog) bića, nego je ona, štoje bitno, djelatnost utemeljena u brizi, skrbi i poštovanju za svoj predmet, tj. za onoljudski raspoloživo koje se njeguje i čijem se ljudski mogućem razvoju teži.” • M. Polić, K filozofiji odgoja (1993)

  12. Ukoliko nema spora da je odgoj djelatnost kojom jedno biće treba učiniti istinski ljudskim, problem nastupa s određenjem biti ljudskoga. • Jedna moguća pogreška je da se čovjeka misli kao nešto vječno, gotovo i čovjeku dano sa samim rođenjem (čovjek kao “prirodno biće” kojemu je ta bit prirođena). • Druga pogreška je kada se čovjekova bit određuje kao društveno dana, što znači da dijete treba jednostavno biti socijalizirano (teorija tabule rase po kojoj dijete – za razliku od drugih bića može biti predmet bilo kakvog oblikovanja i preoblikovanja). • I u prvom i drugom slučaju, smatra Polić, nedostaje povijesna dimenzija razumijevanja svijeta i čovjeka.

  13. Prema Poliću odgoj je “razvitak čovjekovih bitnih snaga, njegovih ljudskih moći… prije svega razvitak njegovih stvaralačkih moći, kojima se čovjek u proizvodnji vlastita svijeta potvrđuje kao slobodno biće, kao na sama sebe oslonjeno biće, kao biće koje pripada sebi samome. To je njegova bit kao čovjeka. Odgoj je dakle djelatnost kojom se čovjekove moći razvijaju prema maksimalnim mogućnostima, a to znači tako da mu put prema drugačije mogućem uvijek ostaje otvorenim. Sve što svijet jest, ili može biti, jest to, ili to može biti, samo za čovjeka i po čovjeku, pa je u odgoju čovjeka prisutno postojeće i moguće stanje svijeta.”

  14. S druge strane, za Polića je obrazovanje je “formiranje (ob-raz-ovanje; raz je jezično srodno s rez), ali ne bilo kakvo formiranje. Ono je oblikovanje čovjeka u liku (duhu) određene kulture na odgojan način. Dakle, na način koji brine za ono što je bit ljudskog, za slobodu. Svaka je kultura, naime, nastala tako što je očuvala ono nagovjesno. S prestankom stvaralaštva i praizvodnje ostaje još samo rad i proizvodnja kao puko opetovanje (djelatnost prema obrascu)… Da bi djetetove moći postale njegove mogućnosti, one moraju dobiti realan okvir određene kulture, jer samo je tako moguće povijesno postati čovjekom. To oblikovanje čovjekovih moći u duhu određene kulture jest obrazovanje, a kao istodobni razvitak čovjekovih bitnih snaga ono je odgoj. I samo tako je odgoj, i samo tako je obrazovanje.” (M. Polić, Odgoj i svije(s)t)

  15. Na drugom mjestu, Polić “definira” obrazovanje ovako: “Obrazovanje – temeljna odgojna djelatnost kojom se u okviru određene kulture razvijaju djetetove, odnosno čovjekove umne sposobnosti; stjecanje naobrazbe, oblikovanje” (Čovjek, odgoj, svijet)

  16. “To znači da je u biti odgoja (obrazovanja), tj. u biti čovjeka (svijeta), sloboda, koja čovjeku nije dana ni prirodno, ni društveno, niti mu je kao neka gotovost dana uopće, nego kao povijesne mogućnosti da kao čovjek, kultura, svijet, uvijek bude drugačiji… Kao najneposrednije zbivanje čovjeka, odgoj (obrazovanje) dakle ne može imati svrhu drugdje doli u sebi samome. U uzajamnom prožimanju, kao jedinstvo, ni čovjek, ni kultura, ni svijet nemaju neke izvanjske svrhe, već je svrha njihova zbivanja u njima samima. To znači da ne služe ničemu, da nemaju nikakvog zadatka, da nisu ni u kakvoj funkciji. Ni odgoj (obrazovanje)nije dakle u funkciji proizvodnje čovjeka, ili svijeta, već on jest praizvodnja čovjeka (svijeta) po njemu samome, a ne posredno.” (M. Polić, Odgoj i svije(s)t)

  17. “Što će se filozofijsko prepoznati u odgoju, a što odgojno u filozofiji ovisi, dakako, o tome kako će biti pojmljeni, s jedne strane odgoj, a s druge strane filozofija. Za filozofiju je već rečeno da se ona, i pored ponekog drukčijeg pokušaja, povijesno odredila, u skladu sa svojim imenom (filo-sofia), kao traganje za istinom, koje je moguće samo kao čovjekovo nesputano promišljanje sebe i svijeta, kao emancipacijsko mišljenje kojim se čovjek oslobađa predrasuda i misaonih obrazaca, kao samoodređujuće mišljenje koje čovjeku omogućava autonomno djelovanje i praktičko zahvaćanje u danu stvarnost… Ako je čovjek u svojoj biti istinoljubivo, slobodoljubivo i stvaralačko biće, onda je on, dosljedno tome i spomenutom povijesnom određenju filozofije, upravo filozofsko biće.” (M. Polić, 2002)

  18. “Pojmi li se pak odgoj bar jednim dijelom kao poticaj i potpora razvitku čovjekove (djetetove) osobnosti, tj. kao poticaj i potpora samorazvitku čovjeka, onda je nužno zaključiti da je u biti odgoja i filozofsko promišljanje i domišljanje onoga što čovjek jest ili može biti. Pa onaj tko ne želi promašiti bit odgoja ne može a da se ne upusti u filozofsko promišljanje svog odgojnog cilja.Čovjeka, ne kao biološku jedinku, nego kao osobnost, nije moguće odgajati po navici, rutinski, na osnovi nekih nekritički usvojenih znanja i njihove mehaničke primjene. Odgajanikova se osobnost potiče, podupire i odgaja vlastitom osobnošću, a ona nikome nije naprosto dana već do nje mora doći vlastitim emancipacijskim naporom koji je bar jednim dijelom intelektualan i filozofski… Stoga valja zaključiti da je bavljenje filozofijom dio svakog istinski odgojnog djelovanja. To je ono što je bitno filozofijsko u odgoju.” (M. Polić, 2002)

  19. “Filozofija nije tek neka misaona razbibriga ili za stvarnost nezainteresirano mišljenje. Naprotiv, filozofsko je mišljenje nadasve praktičko i u promjeni svijeta angažirano, pa je odatle i njegovo zanimanje za odgoj, kao izravni način izmjene svijeta, iskonsko… Filozof, čak i kada se radi o pitanjima o strukturi materije ili o računalno upravljanoj stvarnosti, neće graditi ciklotrone niti će njima izučavati atome, jednako kao što se neće (ili bar ne nužno) baviti kibernetikom. Ali će filozofski promišljati ta pitanja i rezultat će toga nastojati priopćiti drugima, upravo s namjerom da preko njih djeluje na daljnji tijek fizikalnih ili kibernetičkih istraživanja… Stoga valja zaključiti da je odgojno djelovanje dio svakog istinski filozofskog napora. To je ono što je bitno odgojno u filozofiji.” (M. Polić, 2002)

  20. “I tako se filozofijski propitujući pitanje "što čovjek zapravo jest", na jednome od mogućih puteva, dospijeva do "odgovora", koji, naravski, nije nikakova "definicija čovjeka". Čovjek jest pitanje, to jest čovjek "je" sloboda koja kroz ljubav traži (svoju) istinu. Ukoliko je ovo: sloboda koja kroz ljubav traži svoju istinu, druga riječ za filozofiju, utoliko se može kazati: čovjek jest filozofija. Čovjekom biti isto je što i istinski filozofirati. Istinski pak filozofirati tu je isto što i bivati odista čovjekom. Bivati odista čovjekom isto je što i istinski "odgajati" i "obrazovati". Ovdje leži mogućnost i nužnost nečega takvog kao što je PAIDEJA. Paideja je jedno od imena za filozofiju, to će reći, ime za jedan od bitnih načina na koji filozofija jest u filozofiranju.” (Branko Despot, Filosofia kao paideia, 1991)

  21. “Paideja ili ‘odhrana’ prethodi razlikovanju ‘odgoja’ i ‘obrazovanja’. Odgaja se i obrazuje vazda čovjek, kao biće, po ovoj ili onoj instituciji (primjerice, obitelj, društvo, država) a za ovu ili onu svrhu (npr. domesticirano, druževno biće, moralno i građanski lojalno, unutar ‘mrvljenja’ rada upotrebljivo). Paideja pak pogađa ‘ono’ kojega nema i nije ‘odhrana’ za nešto (izvanjska svrha) , nego je ‘stega i uzgoj’ za sebe sama”. (B. Despot, 1991) Drugim riječima, odgoj i obrazovanje svedeni na funkcionalno obrazovanje za vanjsku svrhu tek su privid odgoja i obrazovanja, te ih je utoliko bolje nazivati manipulacijom i indoktrinacijom.

More Related